Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

18.07.2018.

Sanjaj, sve dok te ima

Potraži svoj put, kad već do sada nisi. Mislim, ono, vakat je bio i dosad da ga počneš tražiti. Al' šta ti ja imam srat', isti sam. Isti smo. Ima nas dosta ovakvih, jebi ga..Kao, zvijezde bi zajahali, svemir bi vriskom zaparali, u onom euforičnom naletu plamteće želje, vanzemaljske volje ili goleme ljubavi. Ono stanje kad bi hladno ustvrdili da smo nepobjedivi, nenadjebivi. Onaj osjećaj neke uzvišenosti što smo stazu našli, put naš našli, kojeg kao tražimo cijelog života. I već ujutro, sa zorom, sve bi ispuhalo. Baš kao onaj polufudbal, kojeg bi nam stari kupio danas, a već bi sutra bio istorija, završivši svoj kratki vijek na igralištu u Švrakinu. Sve bi nestalo, taj zanos i ta euforija sva, ko kad je u Sarajevu i u Bosni svaka noć trudna. A, vala, ove trudne noći, sarajevske, bosanske, nekako po pravilu izrode većinom razočarenje i otriježnjenje. Vala baš rijetko nam jutra donesu nastavak našeg sna, dok se putem zagubimo, putem kojeg još sinoć, kao, nađosmo. Ta jutra, dakle, nakon svih tih trudnih, sarajevskih, bosanskih noći. Ali..traži ga. Traži ga i sanjaj. Put svoj, put koji te treba odvesti na tu obalu. Na obalu gdje će pristati brod i jedra razviti, vjetar hvatati. Taj brod će te odvesti tamo gdje treba, tamo gdje će vrisak tvoj svemir srećom zaparati. Tamo gdje ćeš zvijezde jahati, sa oblacima se igrati. I želja će vječno trajati i ljubav golema vječna biti. Traži put svoj i ne odustaj. Neću ni ja. Neću, koliko god da me trudnih noći, sarajevskih, bosanskih, razočara i otrijezni. Koliko god da takvih bude, doći će i ona koja će mi zorom donijeti nastavak sna, koja će mi put pokazati. I padaću u euforije, zanesen i željom i snom i ljubavlju. I padaću, posrtaću, pa se dizati i nastavljati tražiti i nastavljati sanjati. Potraži put svoj, kad već dosad nisi. Svako od nas svoj put ima, no sam na nas udariti neće. Potraži put svoj, snagu nikada ne gubi. Nije do obale daleko, koliko god da se dalekom čini. Nije obala nedostižna, koliko god da se nevjerovatnom čini. Traži i sanjaj, sve dok ima te, čovječe, na svijetu ovom.

17.07.2018.

Dok zora još pukla nije

Probudi me iz sna. Reci mi da me trebaš me. Za ruku me uzmi, pa stisni jako..jako. Probudi me, iako je i u snu lijepo. Lijepo, no još ljepše je budan uz tebe biti. Probudi me, pa se stisni uz mene i nek' vrijeme stane. Samo za nas, samo za srca naša dva..samo za nas. I usne mi daj, bona. Nađu one put do mojih, u mraku, zora još pukla nije. I zagrljaj mi daj, topli, najtopliji..Probudi me, srećo. I u snu lijepo mi je, no još ljepše je budan biti uz tebe. Probudiću te iz sna. Reći ću ti da trebam te. Za ruku ću te uzeti i stisnuću jako...jako. Probudiću te, mada ti je i u snu lijepo. No, ljepše ti je budnom biti uz mene. Jeste, vjeruj mi. Probudiću te, pa se stisnuti uz tebe i nek' onda vrijeme stane. Samo za nas, samo za srca naša dva...samo za nas. I usnama ću potražiti tvoje, bona. Nađu one put do tvojih, pa i u mraku, dok zora još pukla nije. Probudiću te, srećo. I u snu lijepo ti je, no još ljepše ti je budnom biti uz mene. Vjeruj mi...vjeruj mi.

15.07.2018.

Nada

Lažna nada se nikada ne umori, sama se spasi..umori se onaj ko nosi je i ona na koji glasi..Nisi više moja bol, ja znam da ljubav ova ima sto života..Gibonni je i ovom pjesmom taknuo žicu, cimnuo mnoga srca..Kad već o nadi pričamo, uvijek je dominantna ona koja kaže da nada zadnja umire. E sad..lažna ili ne, ne možemo mi to znati. Pa, nadamo se, zar ne?..Nadamo se, vjerujući da će biti kako želimo, vjerujući da ljubav naša ima stotinu, pa makar nekoliko života, vjerujući da će svijet biti bolji, vjerujući da će ljudi biti bolji..i s tom nadom i napustimo ovaj svijet. Da nije tako, ništa smisla ne bi imalo. Ama baš ništa.

12.07.2018.

Koji kurac..!?

Bude minuta, bude sati, pa i dana..kad bih u kurac krasni opsovao sve redom..i poslao. Sebe prvog. Ja, koji ne psujem, ono baš rijetko, a i to više kao uzrečica neka bude, ono u slengu nekom..Jebaji ga, ko ih jebe..i tako to..Nisam ni neka cvjećka, al' ne psujem ja. No, bude tih minuta, tih sati i tih dana..bude ih, jebi ga. Koji kurac mi to treba? Koji kurac radim ovdje? Koji kurac sam ovdje, kako trpiti mogu? Kojeg kurca čekam? Kojeg kurca sanjam više i maštam i čekam? Koji kurac..!? Da se razumijemo, prođu te minute, ti sati, prođu i takvi dani. Prođu, no znam da će opet doći. Valjda je tako kod sviju, ne vjerujem da sam ja jedini na svijetu. Da se razumijemo, nije danas takav dan, niti je danas bilo takvih minuta. Čisto onako, dok se penjete stepenicama i čujete nekog od komšija kako slaže sve redom, uz psovke iz prospekta. I taj kurac iz usta ne vadi. Taj kurac valjda daje na jačini, na snazi. I bijesu i očaju i tuzi i depresiji. Valjda. Zato ide uz psovke. Taj kurac..I tako čujem, pa mi kroz glavu misli neke..Tačno je život ovaj težak pet grama. Gram sreće, gram mira..dodajte gram tuge i gram nemira..i onaj peti gram, kako ko uhvati, kakvu nafaku ima. I sad je samo pitanje, hoće li se kurac spominjati i uz taj peti gram..ili samo uz ta dva, tugom i nemirom obojena. Jbg.. A čisto onako..usput, penjući se uz stepenice. Budite mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. I da mi dame oproste, da nam je svima što manje kurac u ustima.

11.07.2018.

Nešto kontam..

Neka tekma bila..joj, neka..polufinale mundijala..no,meni drago što se skupismo, nas četvorica..niko tekmu nije ni pogledao, tek onako malo, preko oka..svako od nas četvorice svoj neki put ima..a svaki taj put, sva četiri pravca prepliću se, ukrštaju se godinama, decenijama..i zato i jeste gušt, u svemu tome..pretresemo sve teme, sve novosti..i kako djeca,ko ih od nas ima..i kako cure, ko ih od nas ima..i kako mi, koji smo sami...To ostaje..to ostaje, dok smo živi..i ova priča i ovaj gušt..i ovi prijatelji..Živi bili, zdravi i i uzbrdo brzi..sve dok vas ima na svijetu ovom.

09.07.2018.

Možda zbog ove kiše, ljetne, uporne, neumorne...

Možda zbog ove kiše, uporne...I umoran sam. I snen sam. I melanholija ova, uporna, što ne popušta, za rame me povlači i šapat njen samo čujem. A tek čežnja...Čežnja k'o Trebević golema. Čežnja za rukom, za osmijehom, za pogledom. Čežnja golema baš kao Trebević, a meni je on najveći, najgolemiji u cijelom svemiru. Možda baš zbog ove kiše, ljetne, a tako uporne, tako neumorne..I ovih oblaka što dolinu ovu poklopiše, ne misle se dizati. Možda sam zbog toga ovako tih, nečujan, dok u meni buka odjekuje, buka koja iz mene ne izlazi, buka koju niko ne čuje. Niko. Samo ja. A vala, baš kontam da je zbog ove kiše i ovih oblaka. I umoran sam i snen, dok me čežnja razdire. Jer, kišom te zovem, ljetnom, a čežnjom grlim. Tako oduvijek. Otkako za sebe znam. Zato i mislim, zato i vjerujem da je baš zbog ove kiše, ljetne, uporne, neumorne. Zato mi i mrska nije. Zato mi je i umor sladak, zato i snovima bježim, zato mi i melanholija godi, zato i čežnju ljubim, zato mi i buka ne smeta... Eto, baš zato...

08.07.2018.

Katarza

U fazi sam osvještenja. I svojevrsne katarze. Osjetim to već jedan period, osjetim u sebi..i na sebi. Počelo je sa svjesnim izbjegavanjem tekmi Lige prvaka, pogotovo što su u pitanju bile tekme Liverpoola i Barse. Ta dva kluba volim, za njih navijam i ranije mi se nije smjelo desiti da propustim ijedan njihov meč. Gdje god da sam bio i šta god da sam radio. Naravno, moje Saraj'vo je iznad njih, iznad svih klubova. Pa i Saraj'vo sam počeo slabije pratiti i rijeđe na Koševo ići. Ono kad kunjate uz muziku ili, 'pak, gledate film ili neki dokumentarac dok na drugom kanalu ide uživo Barsa- Chelsea!? Ili kad radije izaberete šetnju do Vilsa nego tekmu s Mundijala!? Ili kad radije na pivo odete nego na Koševo, uprkos tome što je došla neka Krupa ili neki GOŠK? To ranije nisam radio. Ni pomišljao nisam. U fazi sam osvještenja i svojevrsne katarze, na neki način. I sada mi je to definitivno jasno. Prvo sam mislio, pa i sam sebe zavaravao da je to zbog zasićenja, zbog prevelikog broja utakmica tokom godine. Pa i zbog kladionice i tiketa koje odigram, onako s guštom, koji bi mi umanjili draž gledanja utakmice. Razne razloge sam nalazio i izmišljao, sam sebi dijagnozu postavljao, ne želeći priznati da gubim ljubav prema fudbalu, utakmicama i svom tom spektaklu kojeg fudbal pruža. Gdje ću, jadan, bez fudbala..i kud ću, jadan, bez tekmi..ima li smisla, uopšte, živjeti bez Lige prvaka, mundijala i evropskih tekmi?? Razumljivo, nakon toliko godina. Razumljivo da sam se opirao i sam sebe lagao i sam sebe uvjeravao u nešto što je u meni zamrlo i haman nestalo. I svo ovo sranje oko reprezentacija, komšijskih i susjedskih. I narodnih kola i vatrometa, uz njihove zastave u mojoj, u našoj zemlji. I plus svemu tome, ja bih se trebao inatiti i navijati za neku Tursku? Nikada. Ni za Tursku, ni za Hrvatsku, niti za Srbiju. Nikada. I svo ovo preseravanje oko novca, oko svih milijardi eura i dolara, koje se vrte oko igrača i klubova. Oko običnih ljudi, koji loptu ganjaju na livadi. Loptu ganjaju, a zarađuju bolje i više od kardiohirurga i svih doktora..zarađuju bolje i više od naučnika, umjetnika, od bilo koga..Sramotno. I tužno. Da ne kažem presmiješno. I svo ovo sranje i oko našeg, domaćeg fudbala. Djecu prodajemo za siću, a dovodimo polovne igrače iz susjedstva i komšiluka. I sva korupcija, javašluk i krkanluk, koji vladaju bh. fudbalom.Zato stadioni jesu prazni. Zato i jeste ovako kako nam je. Ogadili su mi sve. I dođe mi da povraćam i da bljujem. I da plačem. I da me bijes obuzima i neka mržnja, a sve zbog nečega što je nekada bio sport. Sport. I to ne neki obični sport, nego najvažnija sporedna stvar u životu. Ne, ne želim to. Ne želim više sebi to raditi, niti sebi to dopustiti. U fazi jesam osvještenja i svojevrsne katarze, to mi je sada definitivno jasno. Ipak...Ipak, nadu mi ubili nisu. Nadu da će fudbal biti kao što je i bio, da ću gledati majstore i genijalce te igre, a da neće biti milijardama plaćeni, dok ljudi po svijetu umiru od gladi ili zbog slabe zdravstvene zaštite. Nadu mi nisu ubili da ću nekada moći navijati i za susjede i za komšije i za Tursku, jer u mojoj, u našoj, zemlji, svi vole prvo Bosnu, pa onda ostale. Nadu mi ubili nisu da će sport biti samo sport, onaj most što spaja ljude, nacije i države. Nadu mi ubili nisu. Upravo zbog te nade viđati ćete me na tekmama pionira, kadeta i juniora, gdje ću sanjati i iščekivati novog Papeta, novog Deju Savićevića ili novog Alena Bokšića. Upravo zbog te nade ću i sam igrati fudbala, sve dok mi noge i pluća to budu dopuštali. Upravo zbog te nade, sanjam dan kada ću se samo prisjećati ovih dana i ove lične katarze i ovih loših i ružnih vremena u svijetu, u čovječanstvu. Upravo zbog ove nade, tako bih volio da Saraj'vo moje gledam u Firenci, krajem jula. I da mogu pričati nekada da sam gledao tu tekmu i još mnoge velike tekme mog kluba, kao što jeste moj otac i svi njegovi vršnjaci, onih osamdesetih godina. Što na Grbavici, što na Koševu. Sanjaću i nadaću se. I čekati. Ovo sranje i ovaj pasjaluk od fudbala ću što više ignorisati i izbjegavati. To mi ne treba. To nikome ne treba.

07.07.2018.

Groznica subotnje noći

Bude fino i uz dobar film, subotom navečer.Američki gangster. Baš dobar..Iako ga ranije gledah, opet mogu..I onda lagano u krpe, sutra je lijepa nedjelja, odspavati do podne. Zar ima ljepše groznice od ove, subotnje? Nema, glavu na panj stavljam.

06.07.2018.

Kako sam zavolio Dostojevskog i ostale

Prezivala se Marinkovska. Jedna starica iz moje zgrade, na trećem spratu je živjela, u garsonijeri, u Prvomajskoj osam. A tada Prvomajskoj šezdeset i šest.. Nikako da joj se imena sjetim..Garsonijere su sve, svakako, u mojoj zgradi, no njena je bila ona manja od dvadeset i četiri kvadrata. One veće imaju čak dvadeset i devet. Kad smo baš balavci bili, onih osamdesetih, djelovala nam je opičeno, čudnovato, nervozno bi se osvrtala oko sebe i hitro bi se uspela uz stepenice, pa bi se uvukla u svoj stan. Bilo je dosta čudaka, osobenjaka, u Švrakinu, ima ih i danas, a ona je bila jedna od njih. Ta starica, Marinkovska. Pitali smo se..i zamišljali šta se nalazi iza tih vrata garsonijere na trećem spratu. Bilesi, bili smo uvjereni da ima i djece zatočene, da ih muči, da radi sve one strašne stvari iz horor filmova. Nemam pojma, no znam da bih pretrnuo svaki put kad bih je sreo na stepenicama, a ono mrak k'o u pećini.. Ko kad je kod nas vazda mrak u haustoru, vazda fali sijalica u ovoj Prvomajskoj osam. Već onih predratnih, devedesetih, slabije sam je i viđao. Počelo se i hodati, izlaziti, nisam više visio oko zgrade. I nekako sam je i zaboravio, totalno. A valjda malo i sazrio, nisam djetinjasto buljio u te osobenjake, te samce, kojih je bilo mnogo u mom naselju. One prve godine rata, dosta ljudi je nestalo iz moje zgrade. Jebi ga, ispalili se, svako je zdušio ako je igdje mogao. Isto tako, mnogo ljudi je novih došlo. Izbjeglice, ti napaćeni ljudi, protjerani iz svojih domova, su zauzimali te prazne stanove. Tako je u tu garsonijeru na trećem, došla izbjeglička porodica s Vraca. Žena sa dvoje djece, muž joj odveden i ubijen. Jedna od mnogih tužnih priča, sudbina, koje je pričalo Sarajevo, Bosna cijela, tih ratnih godina. Moja stara je bila dobra s tom ženom, kafu su pile i u priči joj stara kaže da ja volim knjige, da ih gutam k'o luđak. I ona njoj veli, pa nek dođe, pun je stan knjiga, ne znam šta bih s njima. I ja pokucam na vrata te garsonijere, odmah narednog dana. Ušao sam. I kao da sam u sami raj, u sami džennet ušao. Od tih dvadeset i četiri kvadrata, bar je petnaest bilo ispunjeno knjigama. I stručnim i beletristikom i encikopledijama i atlasima..Ma, raj. Džennet. Mjesecima sam uzimao knjige i čitao. I vraćao. Vraćao sam, mada je ta žena govorila da ih ne vraćam, njoj su samo prostor zauzimale. Vraćao sam, znao sam koliko je samo truda, vremena i ljubavi trebalo da se takva zbirka napravi. Nekako sam mislio da će se vratiti i da će joj drago biti da opet zatekne sve svoje knjige na mjestu. No, nije..jbg.. Eh, ta starica, ta Marinkovska..Naravno, od tog jutra kada sam prvi put bio u tom stanu, promjenio sam mišljenje. Ma, tog jutra sam spoznao kakva je to žena bila. I tako mi je krivo bilo što smo joj se rugali, ismijavali je, a sve iz nekog blesavog, dječijeg, straha. Jebi ga.. Prezivala se Marinkovska, ta starica s trećeg sprata u Prvomajskoj osam. Nikako da joj se imena sjetim..I zahvalan sam toj ženi, jako sam zahvalan. Već sam ja bio u svijetu knjiga, no ona me usmjerila, ka Rusima, ka tim književnim divovima. Njena zbirka knjiga, tako uredno složena na policama, po žanru i autorima, san je i moj. Još od onog jutra kada sam prvi put ušao u tu garsonijeru, za koju smo vjerovali da je mučilište, da je predsoblje samog džehennema. San je i moj da imam tako nešto. I biće..biće i veća. E..ta starica, Marinkovska. Počivala u miru.

05.07.2018.

Daj mi...

Snage, daj mi. Napusti me, katkad, a na cjedilu ostave me ruke umorne i noge klecave, drhtave. Samo rame mi dodirni, snagu vrati tijelu mom. Samo me za ruku uzmi, dići ću se istog trena, ustati, glavu podignuti. Samo takni me, snagu mi vrati. Ti to možeš, ti to znaš. Samo ti na ovom svijetu. Nadu daj mi. I ona me napusti, katkad, sakrije se u vrletima i bespućima, negdje daleko od mene. Samo osmijeh jedan, daj mi, nada je odmah tu. Jaka, najjača. Samo riječ jednu, dvije..i beznađe nestaje, nestane kao kap vode u pijesku, pustinjskom. Nadu vrati mi, ti to možeš, ti to znaš. Samo ti na ovom svijetu. Snove moje daj mi. Vrati ih, fale mi, trebam ih. Ostave me i oni, katkad. I znaš kakve noći su bez snova, kako puste su, kako mrtve su. I dani, jer sanjah ja i očiju otvorenih, na svjetlu dana. Vrati mi ih, tako mi trebaju, jer ti to možeš, ti to znaš. Samo ti na ovom svijetu. Sreću daj mi. Sakrije se i ona od mene, katkad, izgubi se u daljinama, u beskraju. Kao što davala i jesi, svakim dahom svojim, svakim pogledom svojim. Jer, ti to znaš, ti to možeš. Samo ti na ovom svijetu. Život daj mi, da opet bude moj. Da snažan budem, da nadu nikada ne gubim, da vječno sanjam..i sreću i ljubav i mir. Jer, ti to možeš, ti to znaš. Samo ti na svijetu ovom. Daj mi, čežnjo moja. Daj mi, da te više čežnjom ne zovem. Daj mi...jer, ti to stvarno možeš, ti to znaš. Samo ti na svijetu ovom.

04.07.2018.

Kroz grad

Ono kad imate par mjesta, uličica i prolaza u gradu, kojima uvijek prođete. Orilo-gorilo, dal' žurili ili ne, nekako noge same krenu tim putem. Pa makar i kružili. Pa makar i ne bilo usput. Al' uvijek..baš uvijek. Recimo, kada idem sa Skenderije, pa ga smotam onom uličicom pored kina Partizan, prema FIS-u..uvijek, ama baš uvijek prođem onim pasažom u B. Đurđeva i pravo sam na trgu kod nekadašnje Sarajke. Da prođem pravo pored FIS-a, ka Radićevoj? Ma rijetko..haman nikada. E, tako i ovom obalom, uz Miljacku..volim ovuda proći, mnogo je ljepše ovuda do Čobanije, nego drugom stranom ili onom džadom kuda trola vozi. Jbg..fakat jeste ljepše. Ima još ovakvih mjesta, uličica, prolaza, šetališta i pasaža u mom Sarajvu, kojima često prođem. Isto tako, ima ih dosta kojima nikada prošao nisam. Dal' je navika, dal' nešto drugo, ali je uvijek tako. Otkako za sebe znam.

03.07.2018.

Taj kutak skriveni...

Postoji kutak. Tamo negdje u grudima, duboko, daleko. Samo je srcu poznat put do tog mjesta, sakrivenog od svijeta vanjskog i od ljudi. Od svih ljudi na svijetu. Od svih, sem onih odabranih, onih privilegovanih. Samo srce zna gdje je, ko kada ono i hrani ga, snovima, željama, ambicijama. Ko kad ono i boji hodnike njegove, bojama svim, raznim, najdivnijim. Taj kutak postoji u svima nama. Pustimo nekada u životu, jednom, dvaput, nekoga da ušeta ili da se ušunja u njega. Neko i nikada gosta tu ne primi. Sve kako ko živi i kakvim putevima ga život povede. Najljepše je u tom kutku ugostiti samo jednu dušu. I grliti je i ljubiti, samo tu jednu dušu, samo to jedno srce za kojim i vaše zalupa i lupa sve dok vas ima na ovom svijetu. Ništa od toga ljepše nema. Nema.

02.07.2018.

Nemr'e više pod kožu

Da se razumijemo. Bolesnik sam i fanatik, fudbalski. Sjeb'o bih se kada bih mogao sabrati svo vrijeme provedeno uz tekme, što na stadionima što ispred tv ekrana, te kada bih ugledao tu ukupnu cifru. I da se razumijemo, fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tu nema dvojbe. I da se razumijemo, fudbal iliti nogomet će u meni biti dok me bude. Ovaj Mundijal slabo pratim. Haman nikako, poput kakvog laika. Il' kakvog peška, gluho bilo. Zamor je. I prezasićenje. Liverpool je zijanio finale, a ni mjesec nije prošao i počeo je ovaj Mundijal u Rusiji. Nit' Bosne ima, a i ovaj VAR me nervira. I ovi igrači, ovi milijarderi, izmoreni i iscrpljeni i bezidejni. I sve me nervira. Nem're, buraz, više pod kožu. Nem're. I zato laganica. Pogledam svaku treću, četvrtu, onako opušteno, bez truni euforije ili strasti. Joj, strasti, kad je već spomenuh..znao sam i po pola godine čekati i iščekivati. Nekada. No, ovo prvenstvo ću pamtiti samo po tome što sam jedva čekao da prođe. A da se razumijemo. Fakat jesam bolesnik i fanatik, fudbalski. I biću dok me bude. Al' nek prođe ovaj juli i ovaj mrljavi Mundijal. Pa ćemo dalje, onda. Ka jeseni. Ka Koševu. I ka novim tekmama. Samo da malo odmorim. Da opet gladan budem, da opet strast bukne. Samo da malo odmorim...

01.07.2018.

Junske noći u Sarajevu

Jesam ti ikada pričao, dok bih te gnjavio o svom djetinjstvu, o noćima ljetnim, junskim, sarajevskim? Školska godina bi tek završila, ali mi bi opet visili dole na školskom igralištu. I danju i noću. Ko kad su naše zgrade bile tik uz igralište, te je naše prirodno stanište bilo upravo tu. Tu je bio naš drugi dom, naš hram, naše svetište. Na gornjem i donjem igralištu naše osnovne škole. Danju bi loptu ganjali, iz tekme u tekmu, dok ne bi popadali s nogu. Ili dok nas ne bi majke izofirale pred svima, dernjajući se s prozora da dođemo na ručak ili bi nas tjerale u granap. Tada bi pokunjeno napuštali naš hram, naše svetište, a i svo društvo, ali opet žurno, hitro, da se što prije vratimo. Samo da što ne bi propustili, neku dobru tekmu, tuču ili bilo kakav događaj kojeg bi mogli kasnije prepričavati. Nas dvojica iz kuće, buraz i ja, pa bi se smjenjivali, iako sam mogao, kao stariji, koristiti tu pogodnost i njega forsirati da bude granapče. Ok, jedno vrijeme i jesam, dok nije ojačao i dok se nije počeo suprotstavljati i buniti. Dani, lijepi, bezbrižni, dani ko godina dugi, jer toliko toga bi se izdešavalo tokom jednog jedinog. Što u samom naselju, što na Mojmilu, pa dole uz Miljacku ili po parkovima Alipašinog..Ali, noći.. Te noći, ljetne, junske, sarajevske. Te noći ostaše u sjećanju, sada sam i siguran da sam ti pričao o njima. Počele se već i cure mjerkati, pa bi se, nakon dnevnih avantura i lutanja, presvukli u druge majice. To ranije, prethodnih godina, ne bi radili i povazdan bi bili u jednoj majici. I musavi, zguljenih koljena, poderani kao da smo ratovali. No, došle i te godine, kada smo noću počeli izlaziti u novim majicama i novim tenama, pa je i stara to skontala i zezala bi nas da je napokon došlo vrijeme da čisti hodamo naseljem, da je ne brukamo. I s nadom da će i Ona biti tu, da je starci još nisu odveli na more ili kod nekih rođaka u goste. Da, svako od nas bi imao neku Onu... Simpatiju. Ljubav života. Patnju golemu ko svemir, al' slatku poput meda, bagremovog. I trpili bi i provokacije jarana, trpili bi i muke Isusove, samo da je ona tu blizu, da nam se nasmije bar jednom. Ili da..ili da baci koji topli pogled dok te ostali hvale zbog silnih golova i asistencija na tekmi ili što nisi pičkica ispao u nekom fajtu s Alipašincima. I gitare bi bile..i te noći, junske, sarajevske. I miris pokošene trave, mjesec ko lubenica na zvjezdanom nebu. I lude prdibabe, uporne, dosadne, što nam se u lice zalijeću..I zrikavci, čiji smo koncert po cijelu noć slušali. Pričaću ti i ovim noćima, junskim, sarajevskim. Jer, isto je naselje, isto je igralište tu, tik do zgrade moje. I miris trave, pokošene, isti je kao nekada, nosnice miluje i podsjeća. I mjesec, baš kao lubenica, pun, nasmijan na nebu zvjezdanom. I dole, ispod naselja, krivuda naša Miljacka, ista kao i nekada. Starija, ali ista kao nekada. Baš kao i sam što jesam. I brdo Mojmilo je i dalje tu, nadvilo se nad mahalom našom. I neboderi Alipašinog polja, tamo preko ceste. Jeste, malena, sve je isto. Ali, ništa isto nije. Sve ću ti pričati. Snove moje poznaješ, one iz dječačkih snova. Sve ih znaš, pa ćeš i shvatiti sve moje priče. Pa i o njoj. Koju sam snivao, koju sam želio, koju sam čekao. Pa dočekao tebe, upravo tebe, kakvoj se i nadah onih junskih noći, sarajevskih, dok bi izlazio vani u novoj majici, a poderanih koljena i zguljenih podlaktica. A glave pune dječačkih snova i zelja..Sve ću ti pričati. O noćima svojim, junskim, sarajevskim. I ondašnjim, ali i današnjim. Zaista su posebne bile. Zaista posebne jesu i ovog juna. Zaista jesu

17.12.2016.

Mirisni Cvijet...dio drugi..Prijestolje

U samu zoru, napali su. Pričao mu je, davno, stari vrač, sa Srebrnog jezera. Pričao mu je, pamti to, iako davno bješe. Rekao je da ce se jedne zore pojaviti neljudi, više mrtvi nego živi, zlom vođeni, zlo ih probudilo iz dugog sna. I rekao mu je.."Doživjeceš..i preživjeceš..i pričaceš.." Čuo je samo vriske, baš neljudske, od kojih se ledi krv u žilama. I nastao je haos. Wigwami, oni uz samu obalu, vec su u plamenu bili, kad je izašao vani. Pojurio je ka tom dijelu logora. Tamo je ona. Samo mu to na umu bilo. Tomahawk, jedino što je imao u ruci, čvrsto je stezao u šaci, tražeci pogledom neprijatelje...neko drugo pleme..ili Plave bluze...bilo koga...Ne. Ne. Prvog je ugledao, zatim i ostale. Valjali su se, poput pijeska pred olujom, ogromni, divlji, nestvarni, jezivi, sijuci smrt i strah. Apaši su uzvracali, hrabro, no padali su pred njima, poput nevješte djece. Takvi borci, tako vješti, bili su poput nejake djece, pred tim stvorenjima. Zato nije čuo ni jedan prasak puške. Samo zvuk čelika, samo vrisak, samo urlike. Neprijatelji nisu bili sa ovog svijeta. Ugledao ju je, a srce mu stade. Trčala je, izgubljena, oko nje je bijesnila neravnopravna bitka, njen narod je nestajao pred njenim očima. Zgrabivši je, potpuno izgubljenu, nesvjesnu, potrčao je ka rubu logora, gdje su bili konji. Ovu bitku ne mogu dobiti, treba spašavati šta se spasiti može. Jedan od poglavica je, upravo, zapovjedao povlačenje i bijeg, razmišljajuci poput njega. Konji su, srecom, ostali na svom mjestu, istrenirani da čekaju svoje vlasnike, bez obzira šta se dešava oko njih. Prvog vranca je zajahao, a nju posjeo ispred sebe. Projurili su kroz logor, u plamenu. Spodobe, zvijeri, uništavali su sve oko sebe. Sunce se vec podobro podiglo, a oni su i dalje jurili, gore uz planinu, što dalje. Znao je gdje, znao je gdje ce mir imati, gdje se mogu skloniti. Pecina, pod samim vrhom, za koju malo ko zna, tamo ga je stari vrač i vodio, dok je bio dječak. Potpuno slomljenu, spustio ju je, pa unio unutra. Gledala ga je, onim svojim blagim, toplim, pogledom, dok je umor, dok je san nije uzeo pod svoje. Osiguravši se da ih niko nije pratio, da niko nema u blizini, ostavio ju je da spava, pa pošao u unutrašnjost pecine. Tada, stari vrač, mu je pokazao tajnu, koju pecina krije. I stari kovčeg, zlatnim nitima okovan, koji mora otvoriti. Tako mu je rekao. Kad se desi, znaceš šta treba raditi, kad kovčeg otvoriš. Da, bio je tamo. Nije imao vremena za razmišljanje, odmah je prišao i otvorio. U istom trenutku, kao da je cijeli svijet, kao da je sva ljudska istorija ispunila tu malu odaju. I zvižduk vjetra, odnekud, kao da donosi nešto...ili nekoga...Osvrnuo se oko sebe, osjetivši da više nije sam. Iz sjene, izađoše. Svi oni. Svi ti ljudi, svi oni, za koje je mislio da ne postoje, da su samo likovi iz priča starog, senilnog, Indijanca. Spok, Vulkanac, pleme koje nije sa ove planete. Poznati po mentalnoj snazi i disciplini i velikim mocima. Sorraya, divna djevojčica, princeza leptirica. Leptirice, baš kao i Vilenjaci, zaštitnice svega dobrog. Shakespeare, čudnovati Britanac, pjesnik, za kojeg se vjerovalo da nije umro, da je vječan. On, glavom i bradom. Kulin ban, bosanski ban, iz srca Evrope. Da, tu su bili i vjerni prijatelji, iz sna, koje je sanjao, koje je poznavao, samo iz snova, o kojima je i pisao, zbog kojih je i dobio ime koje nosi, Veliko Pero. Tu su bili dragi Vilenjaci, vječni, blistavi. Srce mu je lupalo, ko ludo, dok su oni krug pravili oko njega. Cijelo jutro, svo zlo što je vidio, sve je, u tom trenutku, iza njega bilo. Snagu je osjetio. I nadu. I vjeru. Sad kad su tu oni, više nema straha, nema predaje. Priđe mu Shakespeare, potapša ga po ramenu, onako šeretski mu namignu, pa reče..."Tu smo, pozvao si nas, čekali smo ovaj trenutak. Gdje je lady?" Upitno ga pogleda,očekujuci pojašnjenje. U tom trenutku, Mirisni Cvijet se pojavi na ulazu, prestrašena. Potražila ga, nije ga dugo bilo, a sada ga ugledala s tolikim, čudnim, ljudima oko njega. Kako se ona pojavila, kako je ostali ugledaše, tako svi padoše na koljena, glave im pognute. Samo vilenjaci ostaše na nogama, oni ni pred kim ne spuštaju glavu. Priđe joj Edrewall, vilenjački vođa, pa joj se obrati kao kraljici, kao vladarici cijelog Međuzemlja. Mirisni Cvijet. Ta lijepa, gorda, ponosna, temperamentna, Indijanka. Kraljica. Vladarica Međuzemlja. Predskazanje je bilo, ostvarilo se, nastavio je Edrewall. "Spasio te je običan čovjek, smrtnik, kao što si i sama. Ali, ti si kraljica, čovječanstvo zavisi od tebe, opstanak svega ljudskog. Tebe slijedimo, tebi se pokoravamo, mi Vilenjaci.." Sorraya joj priđe, za ruku uhvati, samo joj prošapta.."Kraljice moja"...Toliko toga. Toliko toga se desilo, od zore, do tog trenutka. I previše toga, za um običnih ljudi. Pogledom ga je potražila. među svim tim velikanima. Prišao joj je i uhvatio za drugu ruku, samo da pokaže da je tu, uz nju, da ni on nije svjestan svega, da mu je toliko toga nepoznato, vanzemaljsko, nadljudsko,al da ima osjecaj, da ima snagu i vjeru, da mu je srce sada puno. Uz nju...uz sve njih...Bitke velike predstoje, obrati im se Kulin ban.."Nemamo puno vremena..Kraljica i njeno prijestolje sada su sigurni, vrijeme je da povedemo boj za čovječanstvo.."

05.12.2016.

Mirisni Cvijet...dio prvi

Čim joj je ime čuo, znao je da joj pristaje, u potpunosti. Dalek put je prešao, kroz teritoriju nekoliko neprijateljskih plemena, izbjegao i nekoliko patrola "plavih bluza". Jahao je, kao nikad u životu, mada i nije važio za posebno vještog. Veliko Pero. To ime je nosio od rođenja, to ime je njemu pristajalo, baš kao i njeno uz nju. Znao je, kao momak, poželiti da nosi ime Pet Medvjeda.ili Velika Puma..što bi značilo da je počinio velika djela, o kojima se pričalo uz logorske vatre, širom prerije. No, prošli su ga ti snovi, svjestan je bio da ne mogu svi veliki ratnici biti. Svjestan je bio i da ga njegovo pleme cijeni, baš kao i sve velike ratnike, pa i one koji su sada u vječnim lovištima, o kojima i sam zna priče pričati, u nekim posebnim prilikama. I sada je, upravo, jahao, nošen željom da prisustvuje slavlju, u čast njegovog brata, prijatelja, iz prijateljskog, apaškog naroda. Te noći, na obali velike rijeke, te prelijepe noći, vidio ju je. I ime njeno čuo. I odmah je znao. Žena, koja će dijeliti s njim njegov dom, koja će biti uz njega, koja će stariti uz njega..biće ta nježna, al vatrenog oka i vrele krvi, Indijanka, prelijepa za oko, duši mila, srcu prirasla, istog trena. Noć, tek počela, a poželio je da potraje beskonačno dugo, da potraje toliko dugo dok je ne primi za ruku i srce joj preda. Velike vatre su gorjele, nebo su parale varnice, dok zora ne pukne...Ni slutio nije šta će sve ta zora donijeti, niti bilo ko od prisutnih. A skupili su se svi Apaši, sve gore od Stjenovitih planina, pa do onih Mescalera, sa meksičke granice. Plemenit narod, dostojanstven, izuzetnih vještina, kroz istoriju je stekao vječne prijatelje, ali i krvave neprijatelje. Noć je toliko lijepog nudila, davala, srce puno, uživao je, kao nikad dotad...

04.12.2016.

Lijep dan

Ono kad sve fino krene, sa zorom. Grad se budio pred mojim očima, rano sam izašao, skoknuo do Čaršije. I sve sam uspio...i prošetao i kafenisao i smotao, haman, po kile sirnice u Bosni..i onda lagano, s burazom, do Koševa, na tekmu. Lijep dan. Volim ovakve dane. Fakat.

03.12.2016.

Perpetuum mobile

Šta bi bilo da je insan perpetuum mobile. Da stvara, da donosi nove vrijednosti, da doprinosi na razne načine, a da se ne mijenja, da se ne troši...da ne stari...No, tada bi se sve poremetilo, cijeli kosmos, sva postavka, dal ona naučna, dal religiozna, nastanka i svijeta i čovjeka. Bilo bi nas ko mrava, sve bi bilo besmisleno, baš sve. Život jeste takav, da traje koliko traje, da je ograničen. Da pruži priliku i sreci i tuzi..i brigama i radostima..i lijepim i ružnim stvarima..I takav je da daje priliku svima, da pokažu, da se dokažu. Kako bi to bilo, u takvom svijetu, gdje bi svi privređivali, doprinosili, svi bili zadovoljni, sretni, svi ostajali isti...vječnost cijelu..? Ha...baš za razmisliti. Sve što je fino, za uho i za oko, na prvu, zna belaj donijeti, da ne kažem nešto gore. A insan..insan je takav, snovi ce ga uvijek nositi, sanjati ce perpetuum mobile, da bude vječan i neuništiv...ako ništa, ono bar da zamijeni golfa dvicu, zahrđalog, iz garaže.

30.11.2016.

Šta je, bolan...

Kako, šta je? Vidiš li, čuješ li, u kojem i kakvom svijetu živimo? Kako me možeš to upitati? I jesam...bolan sam. Sve me boli. Sve. Od onog kamička, na ulici, što ga šutaju svi, vjetar ga nosi, svi ga gaze. A šta da za ljude kažem..šta? Zato volim više o životinjama...Zato volim više o prirodi...Zato volim više o Hobitima, zvijezdama, Teoriji velikog praska..Zato volim više o svemu, nego o ljudima.. I kad me tako upitaš, šta mi je, kažem da mi je sve. Sve. No, vjere još imam, nade, opet zbog ljudi. Ljudi oko sebe, ljudi širom svijeta, koji jesu ljudi. Imam vjere, nade, sve dok i njih ima. Kad njih ne bude, nek i mene nestane, istog trena. Nek budem taj kamičak na cesti, dostojanstveno cu provesti ostatak svog vijeka, dok prah ne postanem. Nek budem drvo, nek budem zvijezda, nek budem jelen...šta god...bar cu dostojanstveno svoj kraj dočekati. Sve dok ljudi ima, nek bude i mene. A nadam se da ce ih biti, još dugo, dugo, poslije mene..

29.11.2016.

Ono kad...

Ono kad s fudbala, sa termina, izađem, a pluća se raširila. I zapalim odmah jednu, a prvi dim do peta ode. Sav trud,jednoiposatni, zalud. Samo jedan dim sve izbalansira. Al, hajd, to mi nešto merak. Pravi merak.


Stariji postovi