Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

03.03.2021.

Mostovi

Mostovi jesu i građeni da spajaju. Obale rijeka. Ljude. I doline da nadvise. Da priče pričaju budućim pokoljenjima. Mostovi su jedno od čuda čovječanstva. Mostovi su život. Mostovi prkose, mostovi vjetru i nebu i vodi i Suncu počast daju, ljudi se odvajkada tako prirodi i Bogovima klanjaju. Kada su ih rušili, a jesu...kada su ih uništavali, a jesu...ljudi ili neljudi, nebitno...tada su poruku slali, primjer davali, prijetili, živote branili ili ih, 'pak, uništavali...isti ti ljudi ili neljudi, nebitno...Simbol života kada ugasite, to je iz prijeke potrebe...ili je iz čiste, opake, ludosti. I nekada čovjeku dođe, nadođe. Da poruši mostove za sobom. Figurativno. Metaforički. Pa da, tako, u bijegu život nastavi. Ili da isti taj život produži, skroz iz početka, na potpuno novim osnovama. I treba razumjeti te ljude. Ne osuđivati. Kako rekoh, mostovi se nekada moraju srušiti, iz čiste, iz prijeke potrebe da se život nastavi, da se život slavi. Samo se zamisliti može, uostalom, kakva je i kolika je bol onog koji mora srušiti most kojeg je izgradio, golim rukama, čistim srcem. I uprkos takvoj boli, neimar ruši to djelo vlastitih ruku. I treba razumjeti. I ne treba osuđivati. Svako svoj put bira.

20.02.2021.

Kada umoran sam.

Smijem li ja reći, nekad, da umoran sam. Jako. Baš sam umoran. Smijem li reći da čeznem za odmorom. Onim pravim odmorom, kada mozak na pašu pustim. A sva čula prepustim užitku, suncu, nebu, prirodi. Hedonistički. Sebično. Gladno. Željno. Trun života kada za sebe otmem...Smijem, valjda, poželiti da pobjegnem, da uteknem. Bez objašnjenja, bez pojašnjenja, bez izlika, bez opravdanja. Ovi bliži znaju, oni me znaju i ne pitaju, ne upitkuju. Kada čuju da sam negdje na Treskavici, sam, samo s ruksakom na leđima, samo odmahnu rukom. Kada čuju da me viđaju ljudi negdje na Vilsu, negdje na onom potezu od RTV doma pa prema gradu, oni znaju. I opet, samo odmahnu rukom. I ok. Razumijemo se. Znaju da mi to godi, takvih dana, znaju da uživam i da mi ništa ne fali. Samo me ruže što ne nosim onu bočicu nitroglicerina sa sobom. Samo me ruže što se sam verem vrletima Visočice ili Bjelašnice, glupo je to, vele. I ludo. Samo me ruže što i dalje sam skitam, što vrludam, što srce ne predam nekoj. Ok. Razumijem i to. Prijatelji su, vole me. Ali, opet s mjerom, ne pretjeruju, ne čude se. Znaju me. Sve što radim i sve što želim, ne mora imati poseban razlog, sem onog kojeg srce stvori. Bez planiranja, bez strategija, bez igrica. I ok. Zato mi i jesu prijatelji. I eto, umoran sam, da kažem. Jako sam umoran. I brzo ću ja gore u brda. Samo s ruksakom na leđima. I ok. Ponijeću bočicu nitroglicerina. I ok. Gledaću da ima nekih ljudi u blizini, da ih golim okom vidim, da nisam baš sam. I ok. Paziću se, neću siliti. Na planini se, doduše, nikada i ne silim. Samo se prepustim. Ona me zagrli, ona me čuva, ona mi svu ljubav vraća. I kada se spustim u grad, kada se vratim, biću kao nov. Biću resetovan. Neću biti umoran. Neću biti nemiran. Kao što jesam sada.

11.02.2021.

Iz Saraj'va, s ljubavlju.

Onako glavat, sirovina prava. Fisnem ga flašom belgijskog piva, nisam ni jedan gutljaj prevrnuo. Vjerovatno najjači u tom čoporu, a nepisano pravilo mahale u kojoj sam odrastao je da prvo najjačeg zdrmaš. A ostali će ustuknuti. I imaš tada inicijativu. Ratnici svih ratnika su usvojili tu doktrinu ratovanja, često nas je spašavala. Naročito one noći u Bogoti, kada povaljasmo one narko dilere, upravo na tu foru. No, o toj ludoj noći u Bogoti ćemo drugom prilikom. Duga je to priča, još kad se uzme u obzir da smo, nakon belaja, gliserom evakuisani ka Havani. A El Diavolo za nama cijelu flotu poslao. Pa onda ka Majamiju, gdje nas je Šejla, Hamina nekadašnja treba, skrivala od američkih organa, ali i od kolumbijskih assasina. I sve opet zbog Vilijeve sklonosti ka zaljubljivanju u fatalne žene. A Roberta, sestra El Diavolova, je zasigurno bila fatalna. No, Vili je brat, Vili je jedan od Ratnika. Nema tu filozofije, svi za jednog i jedan za sve. Kolumbijci, Kubanci, cijeli svijet to zna. Nismo mi levati, imamo mi cojones. Nejse...Glavatog fisnem flašom belgijskog piva. I tada igranka počne. Čujem Vuka, šamara ih tamo pored toaleta. Vidim Vilija, poput ninđe pleše između njih deset. Šankerica se ukopala, zanijemila. Lom. Krš. Sve je potrajalo nepuni minut. Izašli smo iz bara, u daljini su vrištale policijske sirene. Nismo baš imali vremena da se natežemo sa inspektorima beogradske murije. Imali smo prečeg posla. Al' eto, glavonja i njegov čopor su zaslužili lekciju. Šupački je žene maltretirati, još na radnom mjestu. Glavonja je pretjerao, njegove zavodničke sposobnosti su ravne nuli. Navikao krkan na foru straha ženama prilaziti. Šankerica nam je mahnula, kriomice, na izlazu. Pamtiće ovu noć. Spržili smo odmah ka Voždovcu. Zato smo i došli u Beli grad. Poziv Mihajlov, više apel nego poziv, nismo mogli ignorisati. Mihajlo nas je zadužio mnogo čim. Od frke na Kopaoniku, pa do one bitke na bugarskoj granici kada nam je sa ekipom pritekao u pomoć. Mi to ne zaboravljamo. Mi dugove vraćamo. Rezervi tim za podršku, sastavljen od naših kadeta, bio je smješten u Slaviji. Na naš poziv će reagovati trenutno. Imali smo povjerenja u njih. Mala raja iz Švrakina i sa Alipašina, tu je oduvijek bila naša baza za regrutaciju. A kako je Mihajlo, inače doktor, humanista, filantrop, igrom sudbine i pukog slučaja u velikim biznisima, zvučao kada nas je kontaktirao, znali smo da mu je veliki belaj na leđima. I odmah smo i zapucali iz Šehera, bez razmišljanja. Nas trojica i kadetski tim. Ostali su u Kairu, na nekom seminaru o ljudskim pravima. Varijanta koju uvijek ispoštujemo, oblast u kojoj se konstantno nadograđujemo i usavršavamo. Baš kao i u svim borilačkim vještinama. Ipak smo mi Ratnici svih Ratnika. Naravno, sve detalje sastanka sa Mihajlom u njegovoj vili na Voždovcu i o cijeloj beogradskoj operaciji, možete saznati na redovnoj pressici u Klubu pisaca. Da, opet imamo novu PR-cu. I da, opet je zgodna, opet je elokventna, opet je fantastična. Dali smo joj ponudu koju nije mogla odbiti, te je došla u našu službu pravo sa državnog budžeta, sa diplomom velikog Oxforda. Dotad, da ste nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi.

07.02.2021.

Mislim da imam pravo. Dozvolite mi da se obratim.

Katkad mi bude klaustrofobično. Katkad smiješno. Katkad interesantno iritantno iliti iritantno interesantno. A najčešće mi totalno svejedno, odnosno totalno za ignorisanje, bar što se moje malenkosti tiče. Ova varijanta koja se provlači kroz ovaj blogger, specially u zadnje vrijeme. Popularnost, tragikomična glad i žeđ za potvrdom briljantnosti, savršenosti, status najpoželjnijeg ili najpoželjnije. Trinaest godina sam tu, evo četrnaesta curi, imam pravo ovo i ovako napisati...Ne čitam ja Sreću, Raru, Bandidu, Uljezicu, Vasionku, Gencijan, Pčelicu, Gracias i još neke blogerke, da im se podvučem i da ih freakovski, lažnopoetski, muntam. Previše mi je godina, previše sam toga prošao, da bih bio takav paćenik. Niti sam šmeker, lafac, niti sam poeta neprikosnoveni, koji srca slama. To je smiješno, presmiješno je to stavljati uz mene. Sve nabrojane blogerke čitam zato što jesu takve, što i pišu tako, čini mi se da svaka od njih piše onako kako bih, vjerovatno, pisao i sam da sam žensko. I ovim putem ih i pozdravljam. Dok je vas i dok je i nekoliko muških blogera, biću i ja tu. Dok imam šta pročitati, dok god me Uljezica bez daha bude ostavljala, dok god me Sreća bude milinom smirivala, dok me Rara bude intrigirala, Bandida generacijski i svakako oduševljavala, Vasionka impresionirala moju sunčanost, dok god je tu Gracias, Pčelica...dok je tu i pokoji muški bloger koje čitam, od kojih učim, biću i ja tu. Nema me po fejsbucima, instagramima i čudima. Iz istog razloga zbog kojeg sam i na bloggeru počeo osjećati i klaustrofobiju i otuđenost...Pišite šta vam na um padne, pišite srcem, zezajte se...Takve vas volim. Manite se kojekakvih igrica, manipulacija...Budite blogeri. A za ove što laju, što vrijeđaju, anonimno, za njih nemam šta napisati. Pozdrav svima, od jednog veterana. Da ste vazda dobri, zdravi i uzbrdo brzi.

06.02.2021.

Htjela me je pojesti, čovječe...

Ma šta hoćeš? Ne vjeruješ? Čitaj mi sa usana, evo...daj, goni se u k....c! Kažem ti. Htjela me je pojesti, čovječe. Tri put' se bubnemo kod nje, a ne računam ono u haustoru. Ja ba, četiri puta...i šminka...Spucamo onu drvenu pizzu, maznemo flašu vina. Pod tušem sam opet budalesao, no sestra je nazove u po frke...Ode u sobu, a ja se raspilavio u kabini. Vratim se, ona zakovrnula. Zaspala. Šta ću, pokrijem je. Upalim tv. Taman onaj završni dio Avatara. Usput pocijepam pola Jadra i big pack čips. Ona komirana. Jbg...Sove i mene napale. I zavalim se pored nje. A dobra je, znaš. Onako čusta, ima je svugdje. I fino miriše, to sam u kinu osjetio. Kad me je zgrabila u onom mraku. Kao da sam zadnji frajer na svijetu, ko u onom starom filmu. Jes', fakat dobro miriše...I valjda me tako i prenijelo, zaspao sam. Sad kad vraćam film, znam da sam nešto gadno sanjao. Neko me ganjao, trčao sam, izbezumljen, Velikim parkom. Nikako da do glavne ulice siđem. Čujem ja i auta, tramvaj...vidim i ljude dole, al' nikako, 'bem mu, da izađem iz parka. I odjednom sam u nekakvom helikopteru. Jimi Hendrix praši solo, čujem sa zvučnika, oko mene vojnici. Pilot psuje kao kočijaš, sve po spisku. Nekome. Zbog nečega. Ovaj jedan pored mene dere iz nekog mitraljeza, dole po šumi. Vidim šumu ispod nas, kraja joj nema. I u po' frke, nešto prema nama sijevnu, kao munja. Samo sam zažmirio. Kao da je i Hendrixov solo stao u tom trenutku. Hja...Trznem se, ona me grli. U nekom čamcu, na nekoj rijeci. Egzotika. I erotika. I romantika. Ljubi me, do daha ne mogu da dođem. Baš navalila. I ne opirem se. Fino mi, jbg. Kako rekoh, dobro miriše...baš dobro miriše. I usne joj mekane, ruke joj tople. Tako mi dobro, čini mi se da ću je zaprositi. Tu, u čamcu. Tu, na rijeci, velikoj, bezimenoj. Tu, u suton. Tog trenutka novi fleš. Svezan sam. U usta mi nagurala neku krpu. Znojim se jako. Ne mogu, ba, maknuti. Na stolu vidim lignje, morske plodove, hrpa cijela. Povratio bih da ikako mogu. Ne volim lignje, niti te morske travke...Vidim nju. Tako je ružna. Dlakava. I ne miriše, ba, osjetim joj dah dok mi govori. Da će me pojesti. Da će me tako slatko pojesti, jer je gladna kao vučica. I da me mjesecima mjerka, da joj se sviđa što sam se malo i ugojio. Jer, baš je gladna pravo. Čujem u daljini, možda iz stana iznad...čujem Jale, Bube, Senide...poput posmrtnog marša...Uhvatila me u Velikom parku. Pa sam joj nekako pobjegao. Kontam tako u glavi, dok ona sprema escajg. Mora da nas je ona srušila nekim stingerom, tamo iznad vijetnamske džungle. Hja...i kontam, mora da je neku manekenku unajmila da me obrlati tamo na rijeci, u onom čamcu. Da. Sto posto. Popio sam neku rakijicu, ona mi je lično nasula. Drogirala me. I dovela me sada u svoj stan, svezala me. I sad će me pojesti. A prilog su ljigave lignje i još ljigaviji morski plodovi. Gotov sam. Kakav neslavan kraj ovakvog momka, ovakve momčine... Ma, vjeruj mi...Evo, čitaj mi sa usana...Htjela me je pojesti, čovječe. Ja ti kažem. Gledao sam je, tako slatku, dragu, umiljatu. Cijelo veče je bila tako draga, pametna, cijelo veče me je zavodila. U kinu, ali i kasnije u restoranu. I tako fino mirisala. I tako sam je poželio, svu. Ali, ne dam se ja...ne dam se ja tako lahko. Šta treba, da završim kao glavno jelo? Da me sveže, da me pati, da me na kraju pojede? Sve sam to vidio, unaprijed, tačno sve šta će se desiti. Džaba joj ta lažna umiljatost, ta izvještačena dragost, džaba joj taj fatalni pogled, one usne, one ruke...Ne. I ne. Par otrcanih, ali uljudnih, fraza na kraju dejta. Pozdrav i obećanje da ću je nazvati. I trk do auta, po gasu, kroz crveno na svakoj raskrsnici. Naručiću pizzu. Imam cijeli Jadro. I litar kole. Pogledam neki film. I u krpe. Pa ja...šta sam trebao? A i peh sam, kako nikada da potrefim neku finu? Kako nikada da nađem srodnu dušu? Baš sam maler. Vjeruješ li mi sada...konju?

25.01.2021.

Otoman

Kažu, zapalila se kuća. Robert u njoj inače bude, kažu da ga je dobro oprljlilo. Spavao na otomanu koji je i planuo. Na otomanu kojeg je neko kroz prozor izbacio, samo par dana ranije. Kroz prozor zgrade preko puta. Valjda ga Robert skont'o na livadi i donio u tu kuću. Koja je danas izgorila, vatrogasci morali dolaziti. Čiji je otoman, nekako je to češće pitanje. A Robert, požar, jbg...sranja se dešavaju. Baš, čiji li je otoman iliti kauč bio? Pa, valja ga fiknuti kroz prozor. Ne teško zbog stida ili srama. Ne. Stida i srama svakako ljudima nedostaje isto kao što, ako bi količinski gledali, ljubav pjesniku, zaljubljenom, fali. Samo što takvi bestidnici, besramnici, žive opušteno s tom činjenicom u tom proživljavanju faze nedostajanja nečeg ili nekog. Dok se pjesnik jadan satra, jadan se živ iskida, zbog onog što mu nedostajanje ili što mu čežnja donese. Pa srce u pero pretvori, pa bol prosipa po papiru. Ne teško zbog toga...ne. Nego, ba, teško jer je težak sto kila. Najmanje. I tako nešto fiknuti kroz prozor. Nikad me to neće prestati fascinirati. Nikad. Kažu, zapalila se, izgorila kuća. Samo da nema žrtava, to je bitno. Idemo dalje, jbg...Idemo teturati poput pijanca. Teturati kroz ovaj svijet, kroz ovo društvo, u kojem nisu samo bestidnici i besramnici. Tu su i klocevi, tu su i papci, krkani...Tu su i ogorčeni, bijesni, ali i oni utučeni, apatični..Svega ima. Tu su, ipak, još neki...I tih drugih, drugačijih, ima još. Zato se i klackamo, zato se i teturamo u ovom svijetu. Nismo pali, ali nismo ni na nogama čvrsti. Ko kad ima toliko još ljudi koji bi isto fiknuli otoman od sto kila. Kroz prozor stambene zgrade. Jaki su, jbg...Guraju, upiru, rovare. Imaju inicijativu. No, nešto nam ne da pasti, još smo na nogama. E, to nešto...to nešto će jednom nadjačati. I neće se tada kroz prozor bacati. Otomani od sto kila. Ili, eto, kauči. Ista stvar. Ista.

19.01.2021.

Odmor

Dobro bi mi odmor došao. Svima bi, znam. Da pobjegnem iz stana, od računara, da ustanem sa stolice. Ne kažem, imam strašnu stolicu, pravu kancelarijsku. Direktorsku, haman. Otac me počastio kada je vidio da sjedim na tabureu otkako iz stana radim. Na tabureu sam od marta prošle godine. I samo...samo da mi je na brdo pobjeći. Gore mi je najljepše. Ha ljeti, ha zimi... Dobro bi mi odmor došao. Nemir hvata me. I kada me nemir uhvati, više volim gore biti, na planini biti. A ne između četiri zida. Pa makar i imao dobru, pravo dobru, kancelarijsku stolicu. Direktorsku, haman.

06.01.2021.

Sanjam

Ružne snove sanjam. Ne mogu ih se sjetiti. Nikako. Ima već nekoliko noći. Onaj osjećaj kad vam je drago kad se probudite. A mokar jastuk pod glavom. I onaj osjećaj, tupi, zbunjeni, što ne možete da se sjetite sna... Ružne snove sanjam. A ovako, kada se osvrnem, sve je u nekoj ravni, nema nekih drama, nema frka u mom životu, bar u zadnje vrijeme...Ili su snovi koji me na nešto podsjećaju, koji me nečemu ili nekome vraćaju. Ili su snovi koji nešto naslućuju, koji nešto najavljuju. U obje varijante, nije dobro...nikako. Sad ću leći. I želim samo spavati. Želim samo spavati.

03.01.2021.

Opet volim januar

Volim januar, zadnjih godina. Volim januar, volio sam ga kao dijete. Zimski raspust, Nedjeljni zabavnik, filmovi, sankanje na Mojmilu ili dole u A fazi, fudbal na snijegu s rajom...Šminka januar. Prava šminka bila. Baš sam ga volio nekada... U onim narednim godinama, dvadesetim, a naročito u tridesetim, nekako smo pogubili vezu. Januar i ja. Ko kad je bio pun nekih radnih obaveza, tekućih, bio pun dosadnih protokolarnih dana, a i dalje kokuzan. Kokuzan je bio i ranije, no valjda dijetetu i nije toliko bitno jel iz kokuzne porodice ili nije. Opet je bilo snijega, opet je bilo Nedjeljnog zabavnika, opet bi mogli pucati lopte na snijegu, dole kod Velike škole. Pored kokuzluka, nekako su i smogovi bili dosadniji nego inače, dani su bili iritantniji, noći tupavije i niškorisnije...Do godina? Do perioda u životu, odluka nekih, đah dobrih đah loših? Do stanja duha u tom periodu? Da, vjerovatno zbog svega toga izgubismo tu vezu. Januar i ja. Dešava se to, otkako je ljudi, otkako je januara...jbg... Ali, evo, u ovim četrdesetim...Veza se opet stvorila. Zaista jeste. Volim opet ovaj januar. Što zbog nekih dana, što zbog nekih riječi, trenutaka posebnih...što zbog nekog mira, unutrašnjeg...što zbog samih godina, koje se jesu nabrale i koje jesu i prokleto opekle, ali i čudesno milovale...Ali, veza se jeste vratila. Zaista jeste. Ok, nema više sankanja, nema zimskih raspusta, nema Nedjeljnog zabavnika, nema ni picigena na snijegu...Nema više tih stvari. No, ostao je isti dječak. Isti, isticijati. Koji je prespavao neke godine, pa tako i neke januare. Ali, koji se probudio. Isti onaj dječak koji je jako volio januar. Taj isti dječak se vratio. Noći januarske nisu više tupave, nisu beskorisne, besmislene. Dani nisu više toliko dosadno, toliko monotono iritantni. Strast se vratila, strast se vratila s dječakom koji je volio januar. Volim opet januar. Volim biti kakav sam bio. Volim strast u sebi koja me je probudila, koja mi je i januar vratila. Volim januar, zadnjih godina...Volim opet.

26.12.2020.

Izađemo večeras. Lijepo bijaše...

Malo skoknemo do grada...Prijateljica, prijatelj i ja. Snijeg sipa...Sarajevo je lijepo pod snijegom...Svirka uživo, do pola jedanaest...jebi ga...Al' eto, da me prođe želja...Fina noć. Bijaše lijepo. Ovo mi je trebalo. Malo, malkice, ne tražim ja puno...

25.12.2020.

Maiden? Eto me opet, Zagrebe, tebi.

I odmah nada. Ma nije nada, ja se nadam svakako da će naredna godina biti luda godina. Da ćemo naplatiti za ovu, kad smo vezani bili, kad smo se podobro i napatili. Lancima bili vezani. I jutros tek vidim da u junu Maiden svira u Areni, zagrebačkoj. Ajoj...pa ja moram ići. Moram. Svi čekamo, svi očekujemo bolje stvari od naredne godine...Maiden u Zagrebu? Pa, jedva sam dva prethodna preživio. Neka bude i treći, ja juni ne mogu iščekati. Otići i biti na njihovom koncertu je čisto hodočašće. Sto posto. Strast, jedna od mojih strasti koje dušu moju hrane, evo godinama...Ono kad počnete slušati sa četrnaest godina takvu muziku, takav bend, a još prethodne noći bili na Jabuci i Plavom orkestru. I stane vam dah kada čujete solo jedan, pa drugi, svu tu energiju koju na dlanu nude. A srce zalupa, taman kao kad se potpuno izgubite u blizini žene. Ne obične, nego fatalne žene, koja cijelu planetu pod vašim nogama zaljulja, koja vam srce iz grudi otme. I evo trideset godina...Taman da zaokružimo trideset godina. Maiden i ja. Ne mogu im se dovoljno nakloniti, dovoljno im zahvaliti za sve. Jedna od stvari u mom životu koju nisam fulio. I to je za respekt. Za respekt, dok god me bude. I eto me, Zagrebe, opet. I obletiti one pivnice u Tkalčićevoj, prozujati Zrinjevcem i Maksimirom. Pa u Arenu. Na koncert Maidena. Eto me, Zagrebe, opet. 

21.12.2020.

Šta fali?

Šta fali tome što čitam Blago u srebrnom jezeru, po dvadeseti put? Ok, vjerovatno bi za hvalisanje bolje bilo reći da čitam Braću Karamazove po dvadeseti put... Šta fali tome što volim poslušati Dao sam ti dušu, od Alena Slavice? Ili neku od Tonija...Od trnja do zvijezda...Roker, metalac, ovo ono...Alen Slavica? Da. Šta fali? Šta fali bilo čemu u čemu čovjek uživa, što voli? Šta god da je u pitanju. Pa, ništa. Ništa ne fali. Fali onda kada ništa ne čitamo, ništa ne slušamo, ništa ne osjetimo, ne grlimo, ne volimo...Tada fali. Tada sve fali.

16.12.2020.

Inatim se.

Inatim se. Izađem, prošetam. Smog, magla, pusto, sivo. Ma, zainatim se. Jesam li neki čudak koji šeta po ovom kijametu, dok je sav normalan svijet po stanovima? Boli me...Volio bih da sam na planini sada. Da sam vazdan skakao, hodao. I da sada kunjam, čekam da me skroz san smota, samo da naočale sklonim pored jastuka i da zažmirim. To bih volio...a kako tako baš i nije, ostaje mi da se inatim.

09.12.2020.

Kontam...

Kontam. Kad bi Borusija zabila Realu u prvom. Pa da bude remi na kraju. Petn'est kvota. Eh...Kontam, da mi je naći neki film, komediju neku. Zakucala me današnja kiša, decembarska. Zakuc'o me i Balašević, vazdan ga slušao. Zakucali me k'o ekser u dasku. Da mi je neku komediju naći, da malo obojim dan ljepšim bojama. Eh...Kontam, mora biti i 'vakijeh dana. Naučio sam ja. Malo dobrog, malo osrednjeg, malo lošeg. Svega pomalo u ovoj centrifugi koju životom zovemo.

03.12.2020.

Supermen

Upravo gledam Povratak supermana. Onaj prvi film o njemu mi je i dan danas najbolji. Bio sam dječak. I zamišljao...i sanjao ono odijelo, onaj plašt. I spašavam svijet. Heh...Volim taj dio svog života. Zato sam, valjda, ostao...Ostao taj isti dječak. Dječak i video rekorder. I sve što treba je da pritisnem tipku Play. I do zore bih Supermen bio. Nema zla, nema lošeg...Ne dam. Ja ne dam.

30.11.2020.

Stupaj ili umri. Ili kako već.

Imam više vremena,ovih dana. Čitam opet. I filmove gledam. Kada ne hodam, kada su radne hefte. I ok. To sam volio oduvijek. Treba...treba nešto raditi, baviti se, zanimati se. Inače umiremo, živi umiremo. I eto...nađem film, a nisam ga nikada ranije gledao. Stupaj...marširaj ili umri. Gene Hackman. I znam da neću 'zalud veče potrošiti. Sto posto.

28.11.2020.

Pod opsadom onaj rock. Najčišći. Najžešći. Bili smo. Preživjeli smo.

https://youtu.be/K1RJnolgjqs Tačno me srce zaboli. Kažu, srce ne boli. A boli, jbg...Znam ja da zna zaboliti. Kako smo i šta smo predeverali. I kako mi je bilo s prijateljima, te januarske noći 95'. Sloga. Sarajevo. Tačno mi srce stane. Dah mi stane. Da, zna srce stati. I dah zna stati, oduzeti se od duše. Znam ja... Negdje na 01:36, ugledam se. Bio sam. I preživio sam. Kako mi sada čudna misao dođe, dvadeset i pet godina poslije...da teže sam preživio Dickinsona u BKC-u, sve one predstave u Kamernom, svirke na Obali, te i ovaj koncert u Slozi. Teže nego bilo koji dan u te tri i pol godine...Svaki put bi mi srce stalo. I svaki put bi mi dah stao, iz duše otet. Znam ja...

27.11.2020.

Running free

Ljetos sam otkinuo par dana godišnjeg i ispalio se na planinu. Spavao u domu kod Sinanovića, a dane provodio pentrajući se po Visočici. Ta tri dana neću nikad zaboraviti. Ima ona stara, od Maidena. Running Free. Drugo veče sam legao da spavam, već negdje oko pola deset. Umoran, ali poput leptira. Nekako svoj. Nekako slobodan. I pala mi je ta pjesma na um. Nađem je na youtube-u, preslušam. I legnem spavati. To je jedina pjesma koju sam gore poslušao, u ta tri dana. Pade mi maloprije na um. I nađem je opet. I preslušam. Želim onaj osjećaj. Želim onaj isti osjećaj od ljetos, da budem poput leptira, da budem svoj. I da budem slobodan. Kao da...kao da i nisam baš u tom folu, u zadnje vrijeme.

23.11.2020.

Ljubav.

Nešto sam počeo čačkati. Istraživati. Baš kao pravi istraživački novinar. Ne, nije riječ o političarima, aferama, krađama, mafiji ili slično tome. Neću biti upucan, niti će mi koljena biti smrskana jer previše zapitkujem i čačkam mečku. Kao u onim filmovima. Zato i neću nikad Pulitzera dobiti. Jbg...Nejse... Povukao sam se s društvenih mreža. Imam svoje razloge. I vjerujem da su ispravni. I logični. A eto, moj mir i moje vrijeme, dodatno vrijeme, su i više dovoljan razlog. Mir, bijeg od laži, ispraznosti, gluposti...i mir, kojeg samo na planini imam. I vrijeme, moje dragocjeno vrijeme, koje ovih dana trošim na knjige, na dokumentarce, na kunjanje nakon posla. I kako u mojoj glavi vazda, bez prekida, frcaju kojekakve ideje, tako i ovaj put imam nešto na umu. Šta čačkam? Šta me zanima? Napravim profil na jednoj stranici, svjetski poznatoj, za upoznavanje. I uđem u taj svijet. Ja sam čuo za to i ranije. Znao sam otprilike. Ali...ali, ako vam kažem da sam za ova dva dana startovan od strane Kolumbijki, Ukrajinki, Ruskinja. Od nekoliko desetina njih sam startovan, kao da sam Kluni, glavom i bradom. I ja sam im frajerčina, ja sam prezgodan, one bi se budile uz mene, one bi mi djecu rađale, one bi me sretnim napravile. Ali, eto, ne bi bilo loše da im pošaljem neki cvijet, virtualni. Ili igračku ili emotikon, bar. Cvijet je deset kredita. Buket je već stoja. Emotikon i nije preskup. A one...one gore, one se zapalile. Sve su u treningu, fitnesu, bujnih grudi, ma one su avioni. A ja im frajer? Jesam, ali frajer koji će ih pogurati s kojim kreditom, dok bali nad njihovim fotografijama. I ko zna šta sve još ne radi...jbg...Pokušao sam pronaći na tom sajtu nekog "običnog", neku ženu koja nema tako bijele zube, niti toliko oble, savršene grudi, ni zategnutu guzu, a plus da je razvedena, a još doktorica iz Harkova ili Medelina...I malo. Vrlo malo. I onako, kako sam dekintiran, naravno, jer nisam platio, nisam kupio kredita, mogu samo tako gledati...i gledati...i kao, čuditi se, kao da ne znam da tako stvari idu. Jbt, kontam nešto...Šta bi mi odgovorila, svaka od njih, da ih upitam bil' me ijedna na ulici primjetila. Pa taman da im cvijet nosim, buket cijeli ruža ili tulipana. I plišanog medu, nekog skupljeg. Dal' bi mi ijedna prišla, dok za šankom stojim, jer sam tako elokventan i načitan, jer pobogu, na čelu mi piše, baš kao ispod profilne slike, da volim knjige, volim prirodu, putovanja i sve ostalo? A sumnjam. Zato, neka rade one svoj posao. Jbg, ne osuđujem ja nikog, svako se bori za svoj dinar. Pa i svaki muškarac koji se loguje na takve sajtove. Bilo da je samac, bilo da je zasićen i nesretan u braku, bilo da je čisto znatiželjan..Kako god i ko god. Ne osuđujem. Ne kritikujem. Samo...samo se iščuditi dovoljno ne mogu. A nešto ću detaljnije napisati. Jednom. Ako se u međuvremenu ne oženim Lenom, razvedenom doktoricom iz Odese, tako lijepog osmijeha...a tako čvrste, zategnute guze...o grudima vam neću ni pričati. To se plaća, znate. Cvijet je obični deset kredita. Pa vi vidite. Pa se saberite. Ili se zadužite. Ili, 'pak, solirajte i dalje. Sve je za ljude. Sve. Naročito u ovom vaktu lažnih guza, lažnog osmijeha i lažnih sisa. Ali i u ovom vaktu lažnih frajera, mlitavih, polupismenih, nikakvih. Da. Sve je za ljude. Pa i ljubav, vječna, bezuslovna. Ljubav, samo s par otipkanih fraza, otrcanih. I broj kreditne kartice. Sve dok se boje ne rastope...

21.11.2020.

eL s tačkom. Dio treći. Informacije.

Neki polumrak. I zagušljivo. Bučno. Krcato. Proguram se do šanka. Može pivo. Flaširano. Šanker, neki krkan, glava k'o u vola. Na vratu mu tetovaža zmaja. Meni srce. Pičkasto, valjda, po njemu, uhvatio sam mu podsmješljivi, hinjski pogled... S tim ljigavim osmijehom, napuhanih mišića, mahnu masnom krpom po šanku ispred mene. Bilde. Pomislio sam da će zdrobiti flašu u ruci. A, eto, nije. Kakav tikvan, zar ovakvi nisu izumrli devedesetih... Osvrnem se. Dvije curice pored mene, s desne strane. Jedva da osamnaest imaju. Polugole, haman. Smiješe se krkanu s druge strane šanka. Čisto...čisto sumnjam da je šarmantan. Ili duhovit. Al' eto...Lijevo neki čudak. Poput mene, kao da je zalutao, kao da je s neba pao. Naslonio se na šank, samo dimi. I tuče Jack, dupli. Niti gleda okolo, niti ga zanima išta. Ništa, sem pića i cigarete. Ok. Ja nisam zalutao. Niti sam pao s neba. Harisa poznajem, još iz osnovne škole. Nije mi nikad ležao. Nisam ni ja njemu. I hajd...Oženio Jasnu, najbolju prijateljicu od eL. I tako, znali smo se sresti tu i tamo, na nekim rođendanima i sličnim dešavanjima. Vazda nekakvi delegati s njim. Šatro mužjaci. S kim si takav si, jebi ga. Došao sam da mu kažem da se makne za sva vremena od eL. I došao sam da mi kaže ko je taj visoki, zgodni jaran. Jebač na silu. Jer, imam i njemu svašta reći. U glavi mi još zvoni njen plač od juče. Pred očima mi još njena poderana bluza...i prljave tene...i oni njeni prsti, zgrčeni od straha, od stida, od nemoći... Muzika...pa onako. I nije loša. Praše neki momci uživo. Tamo u uglu. Solidni. Hrabri, odvažni, sviraju i Purple i Dylana...I tada ga ugledam. S još nekim frajerom. I dvije žene, djevojke, s njima. Nije Jasna. Dakako... Zamolio sam Almu, komšinicu. Zamolio da ne izdaje stan, da treba meni. Bar mjesec. Tu sam je smjestio, nije dolazilo u obzir da se vraća u svoj stan. A policiju nije htjela miješati. Nikako. Ok. Samo se majci javi i reci da ti spremi stvari. Otići ću ja večeras do nje. I nemoj je sekirati, slaži joj nešto...posao, trka frka...da moraš biti bliže gradu. I Jasni ne govori gdje si. Čuješ li...Čim mi je mozak počeo raditi, tako sam riješio. Ćutala je. I samo klimnula glavom. Zna i ona...zna i ona, jebi ga, kada treba meni klimati glavom. I klimnula je. I klimnuće vazda, kad god je pogledam tako kako sam je u autu pogledao. A bijes ogroman vri. Šok početni prestao. A bijes sve veći...jbg...Nije meni eL. bilo ko. Šok mi je odmah rekao. Sve. Levat je sin nekog papka, ratnog profitera. Imaju par firmi. I para, imaju. On možda i bijelo valja po gradu. Klocevi su, buraz, al nisu bezazleni, vozaju opaka auta. Imaju i par razbijača oko sebe...A vidim da ti je živku povukao. Šta god treba, tu smo za tebe. Samo je obrvu podigao. Šok. Meni dovoljno. I više nego dovoljno. Šok i cijela ekipa iz mahale? Više nego dovoljno...Samo želim prvo da mi ono govance Haris sve kaže. Da mi on kaže. To želim...


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI
Između zemlje i neba
spagosmail
007
Ocevidnostuispisu
Princ of Perversia
Laprdam sta stignem
youknowhenyouknow
Recenzija zivota
Bojis li se mraka
izlog jeftinih mladića
Gracias a la Vida
∇a§IONia
Raznosiš mi blato po kući
Tragovi u snijegu
Govor Srca
U ljubavi svakodnevnoj
God knows I've tried
Iskreno Vaša
Filter
Da ti izmamim osmijeh :)
NESUVISLOST NESUVISLOSTI
IPostponeTheLiving
Divine
Svijet od sivila i prašina..
Lapsus calami
Pozor: Jasan stav!
sanšajn in my pocket
dnevnik jedne kurtizane
Gillian Renard
Go Ask
Lovac u žitu
Imagine.
~Ružica si bila, sada više nisi
modrarijeka
Ispod pokrivaca
look little Alice, this isn't Wonderland
Oblaci putuju u Italiju
Cosmic Energy
Otkrit ću ti tajnu...
Djevojka u mojim ustima
Pokajanje
Propali filozof
Šućmurasti Biser🌈
litet-vis maðr 🧝‍♀️
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ
Bosna preko Oceana
Recepti za Vaše zdravlje - Homemade recipes
Inertia
Wait for me..
ma dobro je, haj
više...

BROJAČ POSJETA
39896

Powered by Blogger.ba