Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

23.01.2019.

Dvadeset trojka, januarska.

Volim brojeve. Iako sam više onaj tip s glavom u oblacima, konstantno u oblacima, ipak volim i brojeve, koji jesu egzaktni, koji maštu i snove recikliraju, koji emocija nemaju...ako ćemo ih iz tog ugla posmatrati. Reklo bi se da smo nespojiv spoj. Brojevi i ja. Ali, ipak jesmo kliknuli, još nekad davno. I imam tako  i svoje neke brojeve, koji me prate kroz život, koji me podsjećaju, vraćaju u neke trenutke..Nekako mi dođe, svaki od tih brojeva, kao roman, kao priča koju sam ispričao ili ju još pričam. Taman da i srce i dušu umirim uz knjigu tu, od brojeva satkanu, onda kada ih golema čežnja na nemirno more baci ili kada ih vanzemaljska želja u meni ka nebu ispali. Jedan od tih brojeva jeste dvadeset i trojka, baš ova januarska, zimska, sniježna. Ta dvadeset i trojka...I dok ima me, biće i ona u meni. Dvadeset i trojka. I grliće me i ljubiće me i tugovaće i radovaće se sa mnom..Biće u meni. Baš do trenutka, do zadnjeg trenutka mog. Dvadeset i trojka, januarska.

21.01.2019.

Feral macht frei

Pregledao FTV-ov dokumentarac, iz četiri dijela, o Feralu. Jebeno dobra priča. O mraku i svjetlu. O zlu i dobru. O besmislu i smislu. O nemoralu i moralu. O laži i istini. O zločinu i pravdi. O mufljuzima i ljudskim gromadama. Jebeno dobra priča o zadnjih nekoliko decenija na brdovitom Balkanu. Svakako preporučujem da pogledate.

20.01.2019.

Sve dođe na svoje. S vremenom.

Treba vremena da se sve niti spoje. Niti, koje su u svakom dahu našem, svakom pogledu našem, svakoj misli našoj, od samog dana rođenja. I trenutak sami kada progovorimo i kada prvi korak napravimo, dok roditeljima srce lupa od radosti. I trenutak kada prvi put kročimo u školu. I simpatija prva...i tekma prva uživo...i poljubac prvi...i svi ti neprocjenjivi momenti u našim životima, sve te niti koje pletemo od dolaska na ovaj svijet. I svo ovo vrijeme koje prođe, nas uči ko smo i šta smo i šta sve možemo postići. Da. Treba vremena da se sve niti spoje. I tada, kada se spoje, tada ćemo napokon mir imati i tada ćemo sve spoznati. I ko smo i šta smo i šta sve možemo biti. I ljubav ćemo znati grliti. I mržnju ignorisati, od sebe tjerati. I strast strašću vraćati i svoje postojanje smislenim činiti...Da. Treba vremena. Al' dođe sve na svoje.

17.01.2019.

Da hoće ta zora puknut'

Jedna od onih noći. Nemir zavladao, dominira cijelim bićem. Onaj ne tako fini nemir, onaj nemir što izjeda. I fali...i treba...i boli...Sve. Sve na šta pomislim. I ne volim ga, ne volim ovakav nemir. Izobliči mi i misli i emocije, tačno me pojede...Ima još do zore. Samo da hoće puknut', da noć ova u zaborav ode. Hja...

15.01.2019.

Sarajevski krug

Kaže jedna teorija da duša ljudska teška je dvadeset i jedan gram. U trenutku kada se duša rastaje od tijela, za tačno tih dvadeset i jedan gram tijelo bude lakše. Hajd'...Nejse, jutros sam bio na Koševu. Klinički centar dominira tim dijelom Sarajeva, tačno nasuprot onih olimpijskih centara, Zetre i Koševa. I sarajevskog porodilišta. I Pionirske doline. A odmah dole niže, ispod Kobilje glave su Bare, gdje je gradsko groblje. I kontam...Rodio sam se na Koševu. I kao dječak sam volio tu Pionirsku dolinu, volim je i danas. Kao dječak ludo zavolih Saraj'vo, volim ga i danas, tekme gledam na AFH-u. Evo, počeo sam i po Kliničkom centru "skakati po doktorima". I kontam, dakle...Sarajevski krug je upravo ovaj đir, od porodilišta, pa preko Pionirske doline i stadiona Koševo, te se dalje zatvara preko Kliničkog centra i groblja na Barama. Sve u krugu od kilometra, dva. Mojih dvadeset i jedan gram duše (mada mislim da je ipak teža-al' hajd nek' bude tako) upravo takav jedan krug iscrtava, tokom ovog svog putovanja. Jedan klasični sarajevski đir. I kako onda to Koševo da ne stavim u istu ravan s mojim Švrakinom ili s mojim Pofalićima gdje živjeh? Pa i iznad njih...A imam želja dosta, da se razumijemo. Jedna dominira. Da ostatak mog putovanja, da ostatak putovanja ovog mog dvadeset i jednog grama duše, bude bogat ljubavlju, bogat zagrljajima, putovanjima...i srećom mojih najdražih. Tako ću i ja sretan biti. Tako ću i ja najsretniji biti, sve do trenutka kada se moj krug bude zatvarao na Barama. Jerbo, sa Bara se niko ne vraća. To se zna. Pa nek' bude mangupski ovaj moj krug. Nek' bude šaren k'o ćilim, nek' bude velik k'o Trebević, nek' bude blistav k'o mjesec iznad Huma, kao što je pravi mangup i blistav i šaren i velik i ovaj grad po kojem ga nazvah. E, to želim ovom svom, dva'es i jednom gramu duše. Pa i svim ostalim, dva'es i kečevima u ovom gradu, u ovoj zemlji i na ovoj planeti.

13.01.2019.

Samo tako hoću, samo tako želim

Ako nije stopostotno, neću i ne želim. Ako nije bezuslovno, neću i ne želim. Ako nije srcem cijelim, neću i ne želim. Neću. Ne želim. Pa makar čekao sto godina, pa makar čeznjom ubijan bio...neću, vala, niti želim. Želim i hoću stopostotno, bezuslovno i srcem cijelim. Samo tako. Pa ćemo oblake nebom ganjati, pa ćemo zvijezde zajahati, pa nam ni svemir neće biti granica. E, samo tako hoću i samo tako želim.

08.01.2019.

Hiljadu godina

https://youtu.be/kKzQ9xwodVQ Kažu mi, tek sad si čuo za nju?? A, jesam...ne znam šta je to čudno za tipa poput mene, zaglavljenog u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog vijeka. Bar što se muzike i filma tiče. Al' eto, nabasah i ja na nju. Na Christinu. Slučajno. I lijepo, baš lijepo. I pjesma i osmijeh i emocija. I donje lage i vibrato i boja glasa, kako to znaju reći oni članovi žirija. Helem, ovako sam i na onu Emeli Sande naletio. I zagotivio je. Garant ću zagotiviti i ovu Christinu. Uživajte!

06.01.2019.

Breskva mi prahnula. Slatka. Sočna. Pa i potvrda.

Ono kad prahne nešto...Prahne jelo neko za pojesti, prahne nešto za popiti...Prahnuti nam može svašta, a nekako uvijek za stomak vezano, za želudac, za neko tjelesno zadovoljstvo. Dok, na um samo može pasti. Nekada kao tuč teško, baš da zaboli, baš da izludi. A nekada tako lagano, tako lagano da se ni ne može kazati da je palo. Tek je sletilo, dolepršalo u svoj svojoj ljepoti i ljupkosti. Ona...ili on. Neko. Neko koga srce zove. Al' opet, kako onda za nekog reći da je na um pao, tek tako pao, a srce ga vaše zove, danima, noćima, godinama..? Zar ne bi taj neko trebao vazda biti na umu, kao na onoj gospodskoj kočiji voziti se vašim mislima, njima i grljen biti i ljubljen biti, baš kao usnama vašim, baš kao rukama vašim? Ne znam...Tek tako se malo igram riječima. A prahnula mi breskva. Sočna, slatka, da nije prezrela, čak malo i potvrda. Takvu volim, da se zasladim, a da se ne umažem sokom njenim. A na um mi pade sada mnogo šta...i film neki stari, kojeg deset puta odgledah...i pjesma neka, koju milion puta preslušah...pa i stihovi, koje negdje i nekad pročitah...Na um pade mnogo šta. Na ovaj moj um, u kojem misli moje gospodskom kočijom se voze, u kojem boje su sve...i moguće i one izmišljene...I vjetrova bude, od tihog povjetarca do bučnog orkana...i kiša i mjesečina...No, kočijom se voze misli ka sumraku, pa se zorom vrate. Iz dana u dan. Hja...a breskva mi baš prahnula. Ono pravo. Ona slatka, sočna, pa i potvrda. E, baš takvu volim.

05.01.2019.

Hej...osjetiću te. I znaću.

Hej...Znaću. I osjetiću te. Znaš da hoću. Hej ti, koju čekam, koju sanjam, kojoj se nadam...hej ti, znam da postojiš, tebi pišem. Znaću i osjetiću da sam ti sve, da su mi svu ljubav dala, da su ruke tvoje zauvijek moje. Znaš da na manje pristati neću. Koliko god da moram čekati, taj san ću dosanjati...i tebe dočekati. Hej...jer, svu ljubav svijeta ja ću tebi dati. I ruke moje zauvijek će biti tvoje. I srce će za tebe kucati i lupati i drhtati i pjevati i brinuti i radovati se. Znaću...i osjetiću, bona...I nek' nebo tada zna i svemir cijeli, da tvoj sam. Dok ima me na svijetu ovom. A i na onom drugom, ako postoji. Osjetiću te, bona. I srce će znati.

03.01.2019.

Drama o čovjeku u kaputu dugom. Dio prvi.

"Dane nekako, a noći nikako..." odgovori. "Dani mi pričaju, dani me vraćaju u lijepa vremena, jebi ga..A i ja prozujim, krug-dva, gore do Čaršije, tako mi i dan brzo iscuri. Bacim koju partiju šaha kod Ekonomije, uzmem levatima koju marku, pa na trolu i kući. Nema tu mjesta mislima crnim, nemam, vala, kad ni razmišljati šta i kako...Al', čim se smrkne, jebi ga..Čim noć dođe, zabijem se u onu kutiju od stana. I tad' je belaj...Tad' šejtani počnu kolo oko mene igrati...Jebi ga..." Kao i uvijek, gurnuh mu cenera u džep kaputa. Kao i uvijek, ispratih ga pogledom sve dok se ne odgega dole do ugla, pa dok ne smota ka Špicinoj kafani. Kao uvijek, upitah ga i tada kako devera, kakvi su mu dani, kakve su mu noći. Kao uvijek, odgovor je bio isti. Uz pokoje "jebi ga", s cigarom nakrivljenom u uglu usana. Kao uvijek, onaj pogled ugašeni, bez ikakvog sjaja u oku, bez života. I brada. Sijeda, bijela poput snijega. I sijede kovrče ispod kape što vire. I taj kaput. Zimski, star koliko i on sam, do koljena mu seže. To je bio posljednji put da sam ga vidio. Narednog jutra su ga našli. U krevetu, kao da spava. Samo mu glava u neprirodnom položaju, na rame naslonjena, priča nam komšija. Na stolu, kaže, pepeljara puna čikova. I boca prazna. I knjiga. Orlovi rano lete, Ćopićeva. A da...Nekako sam i znao, nekako sam tu sliku i mogao zamisliti, poznavajući ga. Nekako sam oduvijek znao da će tako biti onog dana kada umre, kada mu se duša od tijela rastane. Jednom mi je i spominjao Ćopića, gotivio ga je pravo. "Šta, ba, Andrić...Kakvi, ba, Rusi pisci..i Hemingveji i Zole, kurci palci...Branko je u malom prstu imao k'o svi oni zajedno!" zagrmio je, malo i zbog Špicine brlje koja mu je kolala venama. " A ti...čitaj. Čitaj što više...Nisu glupi ljudi knjige pisali...kontaš?" nastavio je, tiše, kao da mu krivo bješe što je zagalamio na mene. Kako mi Ćopić na um pade, tako mi i ona u misli dođe. Upitah sveznajućeg komšiju dal' su našli fotografiju neke žene...ili neko pismo..ili bilo šta. " Ma, jašta, komšo...sad baš hoću da vam ispričam...ja, ono slučajno, bacim pogled po stanu. Kontam, da nađemo nešto, da znamo kome treba javiti..znaš da je on vazda bio sam, al' mora da postoji neko od familije..." razveza, a drago mu bijaše što ga neko, napokon, pravu stvar upita. " Nađem sliku te žene, na komodi. A iza slike...hej, možete zamisliti..bunt, svezan, pisama...Sve koverta uz kovertu. Ma, bilo ih je stotinu!" Levat tu pauzu napravi, kratku, kao u nekoj dramskoj sceni. Uživao je, to se vidjelo u svakom njegovom pokretu, dok smo mi stajali pored. I čekali. Čekali da levat više završi svoj monolog. "Ma, joj...vjerujete li, na svakoj koverti isto ime...žensko ime..i još dole ispod stoji Ljubljana, Slovenija...Komšo naš je, vidite, imao tu koku, gore u Deželi..." Nastavio je on pričati, zaplet i rasplet cijele priče..i kako je kćerku svoju natjerao da malo prelista po njegovom rokovniku, pravdajući to brigom za rahmetliju. I mala njegova je u toj svesci našla i broj telefona, pa je Zineta, ovaj put žena njegova, okrenula taj broj. I kako se javila neka gospođa, ma gospođa kao iz filmova. I tužna je bila pravo, kazala mu Zineta. Kroz suze rekla da će doći na dženazu. Pa kako je Zineti, a i njemu naravno, bilo čudno da žena hoće da dođe na dženazu..i kako mu je Zineta odmah rekla kako ta nije muslimanka, sto posto...i potrajalo je to sve, priča cijela..Samo sam ga zamolio, hvatajući jednu pauzu, da sva pisma preda toj gospođi, sigurno bi i ona to želila. " Ma, joj, komšo..Evo, bolan, baš Zineti svojoj kažem da ću tebe zamoliti da joj ti dadneš..ma gdje ću joj ja, pred svima, na dženazi prići...Nije mi to u redu...a i zbog Zinete, da mahala ne priča..." k'o navijen mi izbifla, pružajući mi smotak pisama. Sad meni bješe drago. Ne znam...Umislih, možda bi i on volio da joj baš ja uručim ta pisma. Meni ju je znao spomenuti. Samo onda, doduše, kada bi prepio, kada bi jezikom zaplitao. Tada bi, valjda, jače od njega bilo. I sveg bola njegovog i šutnje njegove, višegodišnje...i samoće njegove. Tada bi mi ime njeno rekao. I samo tada bi iskru u njegovom oku ugledao, samo tada bi vatra u njemu planula, a da Ćopić nije u pitanju, niti neka knjiga Ćopićeva. Ne znam...umislih, sigurno bi i on volio da joj ja predam ta pisma. Pročitana. Pročitao ih je, ko zna koliko puta. I ne. Nisam želio da ih pročitam. Nek' ostane među njima. Uvijek i jeste bilo među njima. I nek' tako i ostane. Dženaza je sutra. Sutra ću se oprostiti od njega. Faliće mi, jebi ga...Faliće mi njegov dugi kaput i njegovo geganje, sve dole do Špicine kafane. Faliće mi i ona strast njegova, koju bi samo ime njeno probudilo. Faliće onaj pogled, kovrče sijede i cigara u kutu usana. Dženaza je sutra. Sutra ću i nju vidjeti. Sutra ću, nadao sam se, posljednju priču o njemu čuti i posljednji čin odgledati. Posljednji čin drame o čovjeku u kaputu dugom.

31.12.2018.

Sretna vam Nova!

Sretna vam ova nova da bude! Puno svega, pregršt svega. A zdravlja i mira, unutarnjeg, najviše. Može i nemira, al' onog finog, onog dobrog, onog koji vas naprijed gura. Budite mi svi dobri, zdravi i uzbrdo brzi!

28.12.2018.

Misli se utrkuju

Utrkuju se. Misli. Jedna drugu prestigne, pa ih obje neka treća sustigne. I sve u istom pravcu lete, sve ka jednom mjestu jure. Nekad...nekad im ne dam, nekad me i bole, nekad me ljute. Pa ih zarobim, ne puštam iz srca vani. Ali, češće ih, ipak,  pustim, slobodu im dam. Svakako im srce moje nije dom. Tu se samo rodiše. Dom, njihov, na drugom je mjestu. Ruke će ih zagrliti, dah će ih ugrijati, oči će im se obradovati. Znam da hoće. Znaju to i misli moje. Zato tako lete. Zato tako jure...

24.12.2018.

Bitka za Sarajevo. Za čast, za slavu, za opstanak. Dio drugi (i posljednji).

"Da kraj mene vile stoje, suho zlato da mi broje...Da me vječnim učinite, pola svijeta mi poklonite...Neću, neću dijamante.." Grmio je Halid iz kafana, radio stanice su cijelog dana sinhronizovano puštale "patriotske", dok je gorilo nebo nad poljem, sarajevskim. Neki su se poslije kleli i u majku da je zastavnik Džemo, glavom i bradom, predvodio naš odsudni kontranapad na Skenderiji. Kao da ga je i Antonije Pušić prizvao, gostujući noć ranije na rekordno dugom Face dnevniku kod Senada. Heroji ulice smo bili svi. Svi postasmo Valteri, koji ostasmo danas podno Trebevića. Houra i društvo su pjevali tu pjesmu na današnjem, zagrebačkom koncertu podrške. Više raje došlo na Jelačićev trg, nego na doček nogometašima iz Rusije. Aferim! Hvala Zagrebu, hvala Houri na podršci, ali posebno na onih nekoliko F-16 Barak, koje nam poslaše da s Igmana otjeramo vanzemaljske beštije. Tek ih uzeli od Izraelaca, nisu ih čestito ni isprobali, a nama ih poslali u pomoć. Naravno, Beograd nije želio da zaostaje za susjedima, pa pritekoše sa onim ruskim sistemom zemlja-zemlja. Valjaše nam kod Kladnja, da razgule neprijateljsku kolonu Orka, koja im je hrlila u pomoć. Nemani se probudile, pa nagrnule iz središta zemlje, iz vječne tame. Namirisali krv ljudsku...samo se zajebali, pa prvo na Balkan udarili. Svi se koljemo međusobno, evo stoljećima i vijekovima, no kad neki strejndžeri počnu baliti nad našim sudbinama, tad smo svi k'o jedan. Kunu se u oči svoje, očevici te rokačine kod Kladnja, da su nebo parale guzice rasturenih Orka..ali i taktovi Bajagine, legendarne, Što ne može niko možeš ti...Kažu da ih još ima pod Majevicom, tih levata od Orka..i dole ispod Dinare. Tamo ćemo kadete naše poslati, da ih eliminišu za sva vremena. A i Mate je obećao poslati još jednu bojnu dobrovoljaca iz Dalmacije. A šeher? Šeher nije pao. U trenucima dok je Radio Slobodno Sarajevo emitovalo izjavu Glavnog štaba da smo rasturili prikaze i nakaze iz nekog ćoška svemira, posljednji ostaci te razbijene vanzemaljske armade su povijenog repa bježale preko Stupa i Ilidže, dole ka Hadžićima gdje su ih čekale preostale letilice. Raja je u delirijumu izlazila na ulice. Ovako se i Brozove jedinice nisu dočekale 45', kad su ulazile preko Vratnika u slobodni grad. Drm'o je Halid, drmalo je Dugme, Pušenje, Jagode..Grmili su i Sinan i Šaban, grmila je i Metallica, pa i Lady Gaga..Mate Kopačka i Strahinja, obrenovački laf, dobiće svoje ulice u Sarajevu, još na prvoj narednoj dodjeli šestoaprilskih nagrada. To je sigurno. Ako šta ne useru ovi iz opštinskih, kantonalnih i entitetskih klupa, kad se vrate iz izbjeglištva. Isto tako, Sarajevo je opet postalo drago i blisko i susjedima i komšijama. Ako šta opet ne useru njihovi lešinari iz njihovih skupštinskih klupa. Jer, ako useru, a moguće je sve, opet će jedni drugima prijetiti izraelskim Baracima i ruskim raketama. Jerbo, ako useru, a moguće je sve, opet će Sarajevo talibanskim zvati, opet će Zagreb ustaški biti, opet će Beograd četnički biti. A pokazaće vrijeme. A mi..mi napravismo trodnevnu feštu, počesmo u Švrakinu, pa zaglavismo na Čaršiji. Drugog dana se oturismo na more, onako đuture, pa se razbismo u lijepom Zadru. Treću noć nekako preživismo na splavovima, beogradskim. Jebi ga...život ide dalje. Dok mufljuzi političarski ne počnu ponovo srati, mi moramo u nove bitke, u nove bojeve. Što za narod i državu, što za čast i dostojanstvo, a valja nam i budžete naše podebljati. Nijedan rat nije besplatan, pa tako nije bio ni ovaj jednodnevni, sarajevski. Budite nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi, dok vas ima! Sve detalje ove istorijske rokačine u Sarajevu možete saznati na našoj narednoj press konferenciji u Klubu pisaca. Domaćica će biti naša nova PR-ica. Gori, kol'ko je dobra. No, o tom neki drugi put.

22.12.2018.

Takav sam bio, takav ću vazda biti

Jednom, kad sve ovo bude jučer, kad bude prekjučer...Jednom, kad sve ovo bude podaleko iza nas. Vjerovatno ću tada pomisliti na ove godine. I takav mi je sada osjećaj, kad bih se i vratiti mogao unazad i ispraviti sve greške i sve fule, ja to ne bih znao. Ne bih. Onda sam bio takav, sad sam takav, uvijek ću biti takav. Što onda nisam želio, ne želim ni sada, niti ću ikada želiti. Takav sam.

20.12.2018.

Bitka za Sarajevo. Za čast, za slavu, za opstanak. Prvi dio

Zapalilo se nebo. U sekundi jednoj. Znali smo da će žestoko biti, pa nismo uzalud bili na višemjesečnim, visinskim pripremama na Treskavici, kao što bi to radile fudbalske ekipe uoči šampionskog pohoda. Spremali smo se za ovaj dan. Spremali smo se za ovu bitku. Čim smo saznali šta nam se sprema, sve smo resurse preselili na visove, treskavičke, a čak smo i naše kadete angažovali, pa i kuhare i studente i konobare, ali i Horde zla i Manijake i lovačko društvo sa Sedrenika i mangupe iz Švrakina i svu živu silu, koja nam se htjela priključiti. I gore smo imali intenzivnu obuku, trening na granici podnošljivog, na granici mogućeg. Zapalilo se danas nebo nad sarajevskom kotlinom, krenuo je odlučujući boj. Odvratne su nas beštije, vanzemaljske, rokale iz nekakvih letećih lavora. Digli bi se visoko, iznad Trebevića, pa onda u poniranju mitraljirali sve naše položaje duž Miljacke. Baš poput lavora, oblikom i veličinom, al' jebeni do bola. No, prijateljska bojna iz Zadra, koju je vodio naš haver Mate Kopačka, rušila ih je baražnom vatrom. Jebena je i njihova konjica, vanzemaljska, samo što nisu jahali konje, nego nekakve robotizovane aždaje. I nisu im mačevi u rukama, nego nekakvi laserski pištolji, baš kao u SF filmovima. Nasred Baščaršije, kod Sebilja, Strahinja iz Obrenovca sa svojim orlovima se uhvatio u koštac s tom armadom. Mi smo se tukli s beštijama dole oko Pofalića, sve do Alipašinog. Branili smo žilu kucavicu Sarajeva. Ali...Otkud Mate Kopačka, kakva sad bojna? Otkud vanzemaljci nad Sarajevom? Otkud Strahinja sa Orlovima iz centralne Srbije usred Baščaršije? Sa orlovima i trobojkom na ramenu, a bore se s nama, Ratnicima svih ratnika, za odbranu šehera? Šta se, kojeg kurca, desilo od naše zadnje akcije u Sudanu? Jel' došao Sudnji dan? Kakva, ba, saradnja? Kakvo, ba, savezništvo sa zlotvorima i neprijateljima? Možda je dovoljno da vas vratim samo par dana unazad. Scena za pamćenje, scena za istorijske udžbenike. U Domu kulture u Švrakinu zasjeda Glavni štab. Mi, ratnici svih ratnika, vanserijski borci za pravdu i terminatori nepravde, vrhunski obučeni i istrenirani za borbu protiv i ovozemaljskih i vanzemaljskih protivnika, prošli kroz sito i rešeto od Nikaragve do Novog Zelanda. Mate i njegovi ludi Zadrani, jedna od boljih konkurentskih grupa, proslavljenih lovaca na ucjenjene glave i vrhunskih poznavalaca dalmatinske kuhinje, ali i muzike. Čak su i svoju klapu imali, pa bi zapjevali u predahu nakon bitke. Mate, nekadašnji nogometaš NK Zadra, dobio nadimak onog dana kada mu je protivnički štoper zabio kopačku u čelo, naš je stari znalac još iz akcija po Bliskom Istoku. I tu je i Strahinja. Šta reći o nekome ko je neustrašiv, a nosi plašljivo ime? E, to mu jednom u šali rekoh, pa sam se morao mlatiti s njim do zore. Jeben lik, do bola jeben Šumadinac. Vodio je svoje Orlove, još jednu konkurentsku grupu, najviše znanu po operacijama traženja zlatnih poluga širom Evrope, od zlatare do zlatare su čistili sve redom. Bez milosti, bez biranja, išlo je i srebro i platina, nisu zakerali oko detalja. Dakle, svi se skupismo u legendarnom, švrakinskom, domu kulture. Sarajevo je bilo meta, bilo cilj invazije. To nam potvrdiše i Ameri i Rusi i Kinezi i Britanci. Prvo će udariti na šeher, pa onda na cijeli svijet. Valjda i ti hajvani iz svemira čuli da je Gavrilo u Sarajevu svjetski rat započeo. Plagijatori dušmanski, čak i to žele da nam ukradu! I šta se desilo...svi se sasrali, povukli u svoje bajte i u svoje rovove na svojim granicama, svi ti Ameri i Ruje, svi ti Kinezi silni i Britanci. Sasrali se. Osta šeher na vjetrometini. Pobjegli naravno i svi opštinski i svi kantonalni i svi entitetski činovnici, pa i oni iz Zajedničkih institucija s Marijin Dvora. Svi razgulili, poveli i ljubavnice i žene, djecu i priznatu i onu nepriznatu. Ostala raja obična. Ostala nejač, žene nam i djeca. I ostao ovaj grad, prkosan. I ko nam ruku pruži? Ko dođe da nam pomogne? Pa, komšije i susjedi, bezbeli. Skovasmo plan odbrane, pa zalismo sporazum domaćom maksuzijom. Mate i klapa zapjevaše, a Strahinja i ekipa sve platiše. I to zlatom, čistim, frankfurtskim i amsterdamskim. I jebi ga, da nije rat kucao na vratima, to bi se oturilo u višednevno veselje. Ovako smo, čim je zora pukla, onako mahmurni, zauzeli odbrambene položaje. Čak su i CNN i sve one tv ekipe pobjegle, tako da su naše pressice u Domu pisaca pratili samo domaći novinari. I radio amateri, naravno. Jebi ga, kad je god u Sarajevu neki rat, ostanemo bez struje. I istinu u svijet su slali naši neumorni radio amateri. Tako nekako se odvijala situacija, tih dana uoči invazije. Vraćam vas ekspresno u present, u sadašnjost. Gori zlatna dolina, bitka se vodi za svaki ćošak, za svaku ćevabdžinicu, svaku aščinicu i kafanu, za svaki most nad Miljackom, za svaki park. Hrvemo se sa đibrailima dole oko Elektroprivrede, dok se naši saveznici mlate gore u centru i na Čaršiji. Dan za čast. Dan za slavu, za istoriju. Kakva, ba, Normandija i iskrcavanje? Kakav, ba, Aleksandar Veliki i kakav, ba, prco Napoleon? Danas je boj počeo u šeheru, u srcu Evrope, za civilizaciju, za čovječanstvo, za opstanak! (nastavlja se)

19.12.2018.

Tebi. Uvijek tebi.

Trčim ti. I zapnem...i padnem...al' dignem se i nastavim trčati. Tebi. Uvijek tebi. Ko god da si. Jer, ako stanem, nikada te stići neću. Jer, ako stanem, nikada te zagrliti neću. Ko god da si, trčim ti. Tebi. Uvijek tebi.

16.12.2018.

Kako je gotivno

Kako je gotivno. Budeš vani, lijep dan, sunčan, grad pod snijegom. I smrzneš se, uši i obrazi se rumene od mraza. I dođeš kući, na tanjir graha. I na dobru tekmu. Baš je gotivno. Zar nije?

14.12.2018.

Decembar. Bez brojki. Ne idu snovi s brojkama.

Hej, mjeseče...Decembar je, snijeg pada od sinoć, ne prestaje. Nije onaj zajebani, koji zna Sarajevo poklopiti i metar napadati. Više je onaj sitni, uporni, što sporo ulice osvaja...Sporo, ali neumoljivo. A neka ga, kakav je decembar bez snijega. Planine okolo i ne vidim, znaš kada ovu kotlinu neko sivilo zauzme, smogovi i ostali kijameti, pa se jedva Otoka vidi iz Švrakina, a kamol' oni neboderi u Hrasnom, a da ne spominjem Trebević.. A eto...I tebe ne vidim, mjeseče, načekaću se dok nebo ne izvedri, pa da te ugledam gore iznad grada..i fališ, jbg...Uvijek fali čovjeku ono čega nema ili onaj koga nema...Kraj godine je, još malo. Neko već ćizu podvlači, sumira i analizira ovu, a planira i sebi obećava mnogo toga za narednu. Znaš da ja to ne volim. Koliko god brojeve volio, ne volim ih u tom obliku kojeg nudi osvrtanje iza sebe, sabiranje i oduzimanje vlastitih želja i snova. Tada se cifre često u kajanje pretvaraju, u neke preživljene strahove i propuštene šanse. A ljepše su mi bez toga, uvijek i jesu bile. Bude i pluseva, da se razumijemo, nisu sve minusi. No, neka snova i neka želja, neka ih u zraku, neka ih u vjetru, neka ih u srcu. Nije binarni kod za njih. A bilo je toga dosta ove godine, znaš i sam. I za analizirati i za sabirati. Ova godina je dosta toga donijela. Toliko toga su proljetne kiše nanijele ali i saprale. Toliko toga su i vjetrovi napuhali, ali i otpuhali duž zlatne, sarajevske doline. Toliko toga je ljetno sunce ogrijalo, pa i sagorilo. Helem...Neću sabirati i oduzimati, kako rekoh. Idem dalje, mjeseče. Ostaju želje i ostaju snovi, ostaju i planovi. Dan po dan, lagano, onako nogu za nogom, bez srkleta. Znaš da ti znam, mjeseče, o stepenicama pričati. Penjem se i dalje, ne tako brzo i ne tako silno kao nekad, ali se penjem. Zastanem ja, svako malo. Samo dah da uhvatim. Samo momenat jedan, da dah novi uhvatim. Bez osvrtanja. Sve ono što želim je gore, sve ono što želim je ispred mene. I zašto se osvrtati. Nije još vrijeme za osvrtanje. Nije. A decembar je, miriše da će biti onaj pravi, zimski, bijeli. Navrati i ti, ubrzo. Pojavi se, digni se visoko nad Sarajevom, poželjen si. Da vidim, napokon, Trebević s prozora i sve gore do Borija, do Sedam šuma. Pa pospi srebrom noći sarajevske, smog i ovaj smrad rastjeraj. To bih te zamolio. I sretnu ti, novu godinu želim, tebi i svim zvijezdama, tvojim sestrama. I braći tvojoj, od nemila do draga. Dok je vas gore, biće i nas. A nama...Nama, svakako, bolju i ljepšu i sretniju novu godinu želim. Pogotovo gradu ovom i zemlji ovoj, te svima onima koji je svojom osjećaju. Pa i onima koji je se odriču i koji je i ne gotive. Spoznaće i oni da ovo njihov je dom, uvijek je i bio. I smijeha nam želim. Mnogo, mnogo smijeha. I zagrljaja, toplih, jakih. Mnogo, mnogo zagrljaja...Eto, mjeseče. Čućemo se mi, gledaćemo se mi još. Možda već u januaru.

12.12.2018.

Déjà vu

Déjà vu. Tako zovu ovaj osjećaj.Tako realan zna biti..i snažan..Već sam to doživio, već sam to čuo ili gledao. Iste misli su se rojile, u istom raspoloženju sam bio, na istom mjestu, u isto vrijeme. Feels like I've been here before, kako kaže jedna pjesma od Maidena, koja se upravo i zove tako. Déjà vu. Možda taj osjećaj i isprovociramo, dozovemo, onda kada nešto želimo, jako, najjače. Možda...Samo znam da je jako čudan. Jako je čudan ovaj Déjà vu.

08.12.2018.

Kada duše zle tuđu bol slave, a zločin veličaju

Kakav poremećen um moraš imati i kakvom silnom mržnjom zadojen biti, pa ignorisati ili čak podržavati i podsmjehivati se tragičnoj sudbini porodice Zec iz Zagreba. Spomenuću i porodicu Ristović iz Sarajeva, takođe mučki pobijenu u svom domu. Ne, neću spominjati sada porodice, poklane, pobijene, ojađene, iz hrvatskog ili bošnjačkog naroda. A bilo ih je, toliko ih je bilo...Čitao komentare na hrvatskim portalima, vezano za godišnjicu tog mučkog ubistva u Zagrebu i to od strane pripadnika Merčepove specijalne policijske jedinice. Niko od njih nije odgovarao, iako su priznali, a pojedini su i višestruko odlikovani zbog doprinosa u odbrambenom ratu. Nešto slično se desilo i u mom Sarajevu. Sarajevu, opkoljenom, ubijanom, rušenom, gaženom. Jel to nekome opravdanje da pobije cijelu jednu porodicu, uključujući i djecu? Osveta? Mržnja? Koje opravdanje može biti razumno za takav čin? Dakle, čitao komentare tih ljudi, Hrvata..da se razumijemo, vjerujem da bih slične stvari i ovdje čitao. To je tako. Takva je to psihologija, takva je to kolektivna pomračenost umova, koja vodi do poricanja, do ignorisanja i u onom krajnjem, najužasnijem scenariju, do podržavanja i slavljenja. Užas živi. Srećom da u tom Zagrebu, u ovom mom Sarajevu, ali i u onom Beogradu ipak ima više normalnih ljudi, čistih srca, neokaljanih duša. Kažem, srećom. Dobro svi znamo šta se dešava kada nadvladaju sile mraka, kakvi se pokolji dešavaju, kakvi se masakri počine. Na svojoj koži je to osjetila zagrebačka porodica Zec i sarajevska familija Ristović. Hoćemo li to pravdati zločinima četničkim, širom Hrvatske i Bosne? Hoćemo li to slaviti, biti zadovoljni osvetom i uzetom krvlju? Hoćemo dati bilo kome za pravo da ubija u naše ime? Rekoh da neću spominjati porodice, hrvatske, bošnjačke, nastradale i pobijene u ratu. A toliko ih je bilo...Samo da nam je snage i želje da napokon krenemo naprijed. Da ljudi budemo. Da pomračene umove na smetljište istorije pošaljemo. I veliki si, Zagrebe, zbog svojih ljudi koji osuđuju taj i sve druge zločine, koji se srame, koji odaju dužnu počast žrtvama. I jadan li si, Zagrebe, zbog tih mufljuza, koji slave i koji veličaju krvoloke i ubice. Veliko si, Sarajevo moje, jer znam koliko normalnih ljudi, čistog srca i duše neokaljane, u tebi živi, koji zločine osuđuju i koji žrtvama odaju dužnu počast, uprkos svemu onome što su i sami prošli. I jadno si, Sarajevo moje, zbog onih koji to slave, koji to pravdaju i koji to podržavaju.


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
22564

Powered by Blogger.ba