Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

23.05.2019.

Nerd. Nesavršeni, polovni...ali, ipak nerd.

Volim SF, volim stripove, Monka, Mućke i Teoriju velikog praska. I nije mi nekih petnaest godina, nego mnogo više. Pa ja sam nerd. I to onaj pravi! Tako bar Wikipedia veli. Jedino što nisam genijalac poput jednog Sheldona, no nije ni svaki nerd savršen.Nisam ni neki pedantni bolesnik, niti manijakalni čistunac, al' kako rekoh, nema mnogo savršenih nerdova..Kad bolje razmislim, pa i nisam neki nerd za pohvaliti. Čak sam i socijalno aktivan, razumijem ironiju...Pa šta je onda 43-godišnjak koji čita stripove, gleda po sto puta Star Wars i Zvjezdane staze i sanja dječačke snove u kojima je superheroj i spašava svijet, pa i u ljubav vjeruje? Nejse, na jednom zidu u Švrakinu pisalo je da je ljubav za pi#ke, dok nisu prefarbali ljudi iz Amko komerca, kada su renovirali. Onda, nek' sam pi#ka, ali vjerujem. I u ljubav i u Velikog Bleka i u Marti Misteriju. I poput luđaka se zakocenem uz Delboya ili uz Monka, a bez daha odgledam svaku scenu sa Sedmom od Devet. I ako je tako, onda nek' sam pi#ka. I to ona prava. Svakako to ovdje dođe na isto. Bio nerd ili pi#ka, sve je to u pet deka. A meni je, 'pak, gotivno. I biće, dok god kuca ovo nerdovsko srce. May The Force Be With You. 😎

22.05.2019.

Tamo na Skenderiji, tamo su svi započeli...

Za kraj jula najavili Live stage. Na Skenderiji. Tri dana, festivalska, vratiće mnoge bendove iz Bosne i regiona na plato Skenderije, ispred Doma mladih. Svi ti stariji bendovi su se svojevremeno otimali da sviraju u Sarajevu i to baš tu, u dvorani ili baš u Domu mladih. Hajd' jedna lijepa vijest, s nadom da će to zaživjeti i trajati još dugo. Ovih godina, kada se svi sarajevski festivali haman gase (što iz objektivnih razloga, što zbog nedovoljnog angažmana agencija i producenata), kada nas sva velika imena zaobilaze, ovo je možda početak jedne nove, ljepše ere. Sarajevo to zaslužuje. I da više dođe to vrijeme kada ću Maiden ili Whitesnake gledati ovdje, da ne moram stalno pičiti u Zagreb ili Beograd, koliko god lijepo da mi tamo bude. Tako da se vidimo u julu, tamo na platou. Pozovite svoje prijatelje iz svijeta, iz komšiluka. Neka dođu, neka vide i neka čuju. Razočarati se neće, u Sarajevu će im lijepo biti, a vi sigurno nećete obraz izgubiti!😀

17.05.2019.

Misao

Lijepa kao san ljetne noći. Uz bistru rijeku, pod šatorom, a vatra logorska do neba zvjezdanog. E, takav san, što kožu ježi od sreće, od radosti, a merak magijom svojom dušu opija. Ejh...Lijepa i kao jutro proljetno. Puca zora, a sunce osvaja krov po krov, dok behar mirom miriše...majko mila, tako miriše. I dah svaki, iz sna probuđen, otkucaj srca svaki kada me izdaje. Da sretan sam, da sanjam očiju otvorenih. E, tako lijepa. Baš tako. Ejh...Lijepa i kao poslijepodne, jesenje. Lišće pod nogama šušti, u bojama...u svim bojama svijeta, uspomene vraća, a nove doziva. Pa, na vrhove planinske odletio bih, okeane nepregledne preletio, doline zelene pretrčao. Ejh...I lijepa mi, baš kao podne, zimsko. Škripi snijeg pod nogama, mraz obraze ledi...a u grudima, ipak, vatra, ipak plamen. Tako lijepa, sva ljubav svijeta u njoj. Ejh...Ta lijepa, ta divna, ta čarobna, ta mila misao. Misao. Ejh...Tako lijepa zna biti. Najljepša. Narednih milion ružnih i loših obrisati je ne mogu, otjerati je ne mogu. Najdraži gost u srcu mom. Lijepa, divna, čarobna i mila misao.

15.05.2019.

Ne postoji nevažno

Šta je najvažnije? Zdravlje. Da, zdravlje. Djece, lavica i lavova mladih, za čije liječenje svakodnevno skupljamo novac, borimo se i nadamo ozdravljenju i oporavku...Zdravlje i svih ostalih, nema ništa na dunjaluku važnije od toga. I mir, svakako. Mir, koji je svakodnevno na udaru sokolova rata i lešinara, čovječanstvu katastrofom prijete. Mi, s Balkana, itekako dobro znamo šta je rat i kakvo zlo donosi. Šta je još važnije? Sloboda. Ta, divna, lijepa, velika sloboda. Sloboda u svemu. U svemu baš što želimo i što želimo biti, to niko nema pravo da nam osporava. I ljubav je tu. Ona sijeva, ona iskri, ona nas pokreće i ona nam snagu daje. Ruke koje trebamo da grle nas, osmijeh nečiji što dušu nam hrani, usne koje ljube nas i srce koje lupa za nas. Ta ljubav...Bez nje nemamo kuveta niti volje da budemo zdravi, da budemo mirni, da dišemo slobodu... Za fudbal kažu da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ako možemo tako stvari postaviti, onda i jeste tako u očima našim, zagriženih ljubitelja te igre. A i to opet više deklarativno. Koliko volim FK Saraj'vo, volim i nebo plavo, šumu gustu i hladovinu njenu, taj mir koji mi priroda daje...toliko i rijeke volim, Miljacku mutnu i Bosnu našu i Neretvu, Hercegovine ponos. Koliko Koševo volim posjetiti, toliko i volim do Vilsa prohodati ili do izvora Bosne niz Aleju...i planove kovati za osvajanje Trebevića, napokon, pa onda i ostalih vrhova u BiH. Koliko me obraduje i gol kada zabijemo, pa srce ludo zalupa, tako zalupa i uz neku pjesmu, uz dobar film ili knjigu. Uz knjigu posebno. Ili kad se dokopam stripa, nekog starog primjerka Dylan Doga ili Modesty Blaise...ejh... I zdravlje i mir i slobodu i ljubav sanjamo. Mi, ljudi, insani. Sanjamo dok smo živi, sanjamo dok nas ima. I nadamo se i iščekujemo ih u svojoj avliji. Takvi smo svi. Ja jesam. I nema kod mene nebitnih, nema sporednih stvari u životu. Život je sve. Sve. Od onog trenutka kada zakmečimo u rukama babice, pa do trenutka kada se moramo sa ovim svijetom oprostiti. Život je i borba i nada i vjera u ozdravljenje naših voljenih. Život je i mir. Mir u svijetu, mir među ljudima, mir u nama samim. Život je i sloboda. Život je ljubav. Život je i fudbal i huk s tribine i dobar film i pjesma koja nas takne...i šuma gusta, hladovina njena i vrh planine i nebo plavo, koji spajaju se gore negdje u visinama...i rijeke i jezera i mora...Život je sve. I živimo ga. Najbolje što znamo. I da...Uzbrdo brzi da budemo, vazda. Dobri i zdravi, to svakako. 😀

12.05.2019.

Stepenice

Stepenice, koje vežu A i C fazu Alipašinog. Kao dječak sam letio gore-dole, dnevno i po desetak puta, k'o kad smo vazda nekud lunjali. S godinama, počeo sam ih pomalo i izbjegavati, zaobilaziti. Bude mi mrsko, pa smotam tamo pored Opštine ili preko B faze. Prošle godine, kada me hercika upozorila, popnem se prvi put. Nekako jedva, 'bem mu. I znam kada sam se popeo, da sam se osjećao kao Balboa, kao da sam svjetski prvak. A u zadnje vrijeme namjerno idem baš ovim putem, pa i kada mi nije usput. A eto...Znao sam nekada i koliko ih tačno ima. A prebrojaću opet, ali ne sada. Sada mi mrsko vraćati se, 'bem mu..😀

08.05.2019.

Saraj'vo je šampion BiH

I hajd'...Tričak im uvalimo. Dva pehara se smiješe. Dvije scene pamtiću, dvije slike, sa ove tekme. S Haretom, pravo s posla spičimo preko Vogošće. Kontamo, opet je brže nego da kroz grad milimo, pa nikad do Koševa. I jbg, opet zaglibimo i zakasnimo. I taman pred Istokom, stigli bez daha kao da je finale Mundijala, a pade gol. Čujemo huk. Samo se pogledamo i rukama odmahnemo, fulismo gol. Baš kao Pirlo u onoj reklami. No, nek' smo ga zabili, pa makar ga mi i ne vidjesmo. A slika druga. Zabijamo treći gol, u zadnjoj minuti. Iz kontre. A ja gledam tribinu. Čovjek na čovjeku, ruke i noge u zraku. Sve u zraku. I sva ta lica...Raspašoj. Sarajevo se voli. Voli. Manite se šuplje, da neki navijaju, a da neki vole i žive život sa svojim klubom. Svi vole svoj klub. To znaju svi oni što im srce lupa za klupskim grbom i zastavom. Pa i mi. Pitari. Lupa srce, lupa kao ludo kad god ga zabijemo. To je tako. A eto...ovo mi je trebalo. Koševo jeste moj dom i uvijek će biti. Goriće Titova. Goriće sve pred Vječnom vatrom. Sarajevo je šampion Bosne i Hercegovine. Biti srcem vezan, u tome leži snaga. 😀

05.05.2019.

Biblioteka na trgu

Tamo na trgu, u C fazi, postoji malena biblioteka. Sada mi je nekako malena, kada pogledam, onako u prolazu. Bila je onih godina, dok sam išao u osnovnu školu, ogromna i velika i bogata, meni poput onih gigantskih kakve postoje u svijetu. I hajd', učlanio sam se i ja, tamo negdje u četvrtom, petom razredu. I gutao sve one lektire, romane i enciklopedije. Znao bih dvije knjige za dva dana pročitati, pa bi sačekao jos koji dan sa vraćanjem, bilo bi mi ofirno tako često dolaziti. Znam da sam ove s Tarzanom (E. R. Burroughs) sve pročitao, pa i dva puta. I one kaubojske od P. Z. Grey. Te sam baš volio, uz one istorijske sa Atilom ili Aleksandrom Makedonskim. Pade mi na um sve ovo, pošto nabasah na neki tekst o ovim romanima o Tarzanu. I kako to biva, jedna stvar povuče drugu, slike se vraćaju. Djetinjstvo i sve...i miris tih silnih knjiga, stripova. I sve. Hvala ti E. R. Burroughs. I tebi, Z. Grey. Tebi, posebno, K. May. Začinili ste moje djetinjstvo zemljom čudesa. Veliko hvala, od srca. Vaš sam vječni dužnik.

03.05.2019.

"To do" lista. Trebam sve ovo.

Počeo sam sebi zadaću zadavati. Ne mogu se ja drukčije sa sobom izboriti. I sa svim lijenim šejtanima koji znaju navratiti i u moju avliju. Šejtani koji umrtve me, koji uspavaju me, koji iscrpljuju me. Tako da moram zacrtati ono što želim, pa duplo podvući fluoroscentnim flomasterom u svom rokovniku. Kao lista. Nazovite je kako god želite...dal' listom želja, dal' krizom srednjih godina. I to moram uraditi. Sve što na listu stavim. Moram. Već sam neke stvari sebi priuštio, već sam neke stavke prekrižio. I ostale ću. Nebitan redoslijed, totalno. Do koncerta Whitesnake-a na Šalati još dva mjeseca. Brzo će to, radujem se, jako se radujem. Idem s prijateljima od ranog djetinjstva. Možda to bude prva stvar sa spiska. Maiden smo već upisali kao trofej, sada je red na Coverdale-a i ekipu. Pa, tetovaža. Sitna slikica, detalj...na licu. Da. Zašto ne? Pa, istrčati polumaraton, pa makar ga i pola morao prehodati. Zašto ne? Biće na jesen, volio bih to istrčati u Sarajevu. Koliko god da je srce ovo slabije, ja to mogu. Fudbal mogu otpisati, tu se nikada nisam znao štediti...i bio bi mi, vjerovatno, kraj na prvoj tekmi. Vjerovatno bude oproštaj od lopte ove godine, baš sa ekipom s kojom sam igrao, s prekidima, dvadeset godina. Planinarenje? Obavezno. Učlaniti se u neko društvo. I laganini, vrh po vrh. Mogu ja to. Ima tu još stvari...ima ih dosta. Putovati, vidjeti, upoznati. I Camp Nou i Anfield posjetiti i noge smočiti u Atlantiku i zjale fatati na Eufratu i lutati selima francuskim...ejh...Ima ih dosta. A sve sa srcem povezane. Ovim mojim ludim, šlampavim, dječačkim srcem. Nazovite ih željama ili krizom srednjih godina, nebitno. Trebam ih. I dosanjati ću ih. Budite mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Vazda!😀

02.05.2019.

Sjećam se tog dana. Jebi ga.

Drugi maj. Šta mi padne na um, kada me neko upita gdje sam bio i šta sam radio tog drugog maja? Prvo pomislim, 'bem mu, zašto ljudi uvijek bolje pamte ružne i šokantne događaje iz prošlosti? Malo ko me upita jesam li bio na U2 koncertu, dal' se sjećam Olimpijade ili Papeta dok je igrao za Saraj'vo? Da...bio sam na koncertu, a slabo se sjećam Olimpijade, kroz maglu nekako...i ne sjećam se, jebi ga, Papeta u bordo dresu. Bio sam premalen tada. A, eto, sjećam se odlično tog drugog dana maja '92. Jes', bilo mi je šesnaest, no bio sam cijeli rat u Sarajevu i ne sjećam se tako jasno svih dana, kao što se sjećam tog. Čudno. Jer, bilo je i mnogo gorih dana, užasnijih, kada su ginuli prijatelji, komšije, a ostala mi u sjećanju samo lica tih dragih ljudi i datum njihove pogibije. A svakako je sve čudno, užasavajuće čudno i psiho-nadrealno, kada bih prizvao slike iz tog perioda. Kao da to nisam ja tada bio, nego neko drugi u mom tijelu. Možda me i shvataju oni koji su bili svjedoci tih događaja...jbg. Dakle, sjećam se i tog jutra. Mirno, lijepo, majsko jutro. Mislim da se čuo samo poneki pucanj, tamo negdje oko Nedžarića. Sjećam se i da smo se vrtili po parku, mi mlađi. Neke smo se lopte dokopali i odbojke igrali s curama iz zgrade. Sjećam se i da je neko od starijih, u neka doba, došao do nas i rekao da bježimo u haustor, jer se vode borbe na Skenderiji, da tamo sve gori i da su javili da svi moramo u skloništa. I sirene. I opšta i vazdušna opasnost. Tako su zavijale da se koža ježila. Nekako odjednom se počelo i pucati bliže našem dijelu grada. Sve bliže i bliže...Onda avion i razbijanje zvučnog zida. Levat je tako nisko nadletio, mogli smo mu i facu, haman, vidjeti. Kako se noć primicala, vijesti su sustizale jedna drugu. Četnici popušili foru na Skenderiji. Pošta izgorila. Tenkovi s Vraca silazili i rokali po gradu. Avioni raketirali Hum i padine Trebevića. Aliju zgombali na aerodromu i odveli u Lukavicu. Kukanjac prijeti da će poravnati grad sa zemljom. Mi svi u haustoru te noći. Vijesti svi slušaju i ušutkuju nas nervozno kada se mi zaboravimo i počnemo smijati i glupirati. Brojimo i granate te noći, koje poklopiše Švrakino. Na desetine ih je palo samo oko naše zgrade...Lud dan. Krvav dan. Dan kada jeste Sarajevo odbranjeno. I dan kada smo fakat skontali da je pravi rat i da je sve otišlo u kurac. Bio sam na U2 koncertu na Koševu. I tako bih volio da se sjećam cijelog dana i svakog jebenog detalja, jer mi je super bilo. A ne sjećam se svega, jebi ga...Ne sjećam se baš Olimpijade, sem da sam bio baš hasta...i da jeste bilo puno snijega...i da je Sarajevo bilo centar svijeta tog februara. Tako bih volio da se svega sjećam, baš svega...Al' se ne sjećam, jebi ga...Ne sjećam se Papeta u dresu FK Saraj'va i njegove bordo sedmice. Tako bih volio da se sjećam tih godina i tih tekmi. Al, imao sam samo šest-sedam godina i ne sjećam se. Jebi ga. Ali, itekako se dobro sjećam tog drugog maja '92. Imao sam šesnaest. Jebi ga. Al' ono baš.

01.05.2019.

Mađarska rečenica nauštrb zaporaka, lukmire i hladnog sarajevskog piva.

...uz Mađarsku rečenicu, A. Nikolaidisa. Kada je već, ova haman oktobarska, kiša satrala svaku šansu za roštilj u nekom šljiviku ili pored kakvog potoka, više nego dostojna alternativa. Hja...mada vjerujem da bi, uz zaporak, lukmiru i "Sarajčicu", moja malenkost takođe bila inspirisana da isplete jednu dugačku, bosansku, rečenicu, bogatu tačkicama, zarezima, uzvičnicima, šatrovačkim upadima i ispadima, nebulozama, tišinom, a i bukom i svakojakim pjesničkim, stilskim ukrasima i svakako da bi ta rečenica tekla dok god "Sarajčica" teče i dok god se ne isprazni zdjela s lukmirom i dok god se dimi s roštilja. Uživajte, ljudi, u odmoru, prvomajskom. I vi hrabri, što kiši prkosite. I vi ostali, koji će poput mene prekunjati ovaj dan. Da ste mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi...al' ono baš. Baš!😀

29.04.2019.

I'll always remember us this way.

I'll always remember us this way. Mjesecima, pa evo i godinama, tražim prave riječi. Riječi kojima ću lavinu pokrenuti, pravo iz srca i si olakšati u nastojanju da ti sve kažem. Sve, da ti nešto ne fulim, zaboravim ispričati...i opisati. Ovaj film, s Gagom i onim glumcem, Bradleyem. Nisam ga gledao, nisam još. Samo sam čuo pjesme, pa tako i ovu. I'll always remember us this way. I hajd'. Baš te riječi sam čekao. Znaš, mjeseče, kako ludo srce imam. Srce koje ruku drži, čvrsto, ali i srce koje drugu ruku treba...i zvijezde s neba skida, ovo srce koje lupa kao da je zdravo, kao da je baš zdravo. I srce koje vrijeme bi zaledilo, zauvijek zaustavilo. U jednom, jedinom momentu. U momentu kada ruke drže se. U momentu kada duše zagrle se. U momentu kada sunce pada, tamo negdje u daljini, iza brda, a odraz njegov u rijeci smiješi nam se. U tom momentu, jednom, jednom, sa usana bi riječi kliznule. Poziv da pamtimo se. Da pamtimo se baš takvi, sretni...na svijetu najsretniji. A na licima nam glupavi osmijeh, izdajnik. Pa ni betonske stepenice na kojima sjedismo, pa ni vrela julska noć, niti rijeka golema neće nikada svjedočiti nečemu ljepšem, čistijem i iskrenijem. Neće, mjeseče. Pa ni ti, koji si svjedočio, koji si bio tu, te vrele noći, julske. Zato želim da pamtimo se takvi, baš takvi. Takvi možemo sve. Takvi smo jedno drugom sve. Takvi smo baš onakvi kakvi se sanjamo i kakvi želimo da smo, otkad nas ima. Kažem, čuo sam pjesmu i stihove njene razabrao. I u meni klikne. Ima li šta ljepše pod nebeskim svodom, nego doživjeti i osjetiti da voljena ruka tvoju stisne, da lice ti dlanom miluje, a srce ti zalupa, iskočiti iz grudi želi? Ima li išta vrijednije od toga? Ima li? Ostani, mjeseče, još. Da sve ti ispričam. Duga će biti ova noć. Jedna od onih noći...

27.04.2019.

Gladan sam

Volim puru. Volim je pravo. Da, gladan sam po' sata nakon što je spucam. Al' je volim. Volim i musaku. Ihh, musaka...A tek sataraš. Naumačem se dok mi ne pozli. Zimi se razbijam grahom i sarmom. Duge su kod nas zime, pravo duge...al' stara uvijek ima dobre zalihe graha. I bijelog i šarenog i smeđeg i tetovca, krupnog, sitnog, svakakvog. I kupusa, dakako. Što kiselog, što za skuhat'. A šta reći za pite? Ma svaku volim, pa čak i tikvenicu ako je s biberom. Gusti jogurt, pola kile sirnice...i udariću na Rusiju! Što se jaja tiče, tu sam maestro. Te 'vako, te 'nako, kako mi god prahnu. Solo ili s viršlama. Na tvrdo ili na mekano. Maestro sam za jaja. Fakat. Mahmuran. I pospan. I umoran. A kiša je. A siv je dan. I gladan sam, vala. K'o vuk.

25.04.2019.

Ko o čemu, ja o vječnom dječaku u sebi. Iliti, kako je sve počelo s junacima Pavlove ulice...

Junaci Pavlove ulice. Vjerovatno jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva, uz cjelokupni opus K. Maya. Mislim da sam je pročitao desetak puta, a posljednji put one prve ratne godine. Tada sam i formalno prestao biti dječak i postao momak. Tada sam već počeo sanjati da heroj sam ulice, ali onakav kakvog je Kazalište opjevalo. Ne poput Nemečeka i njegovih jarana iz Pavlove ulice. Već ozbiljniji, zreliji, odrasli heroj, koji osvaja umjetnice, advokatice i sve fatalne žene, piše pjesme, maestralno igra desno krilo za raju, a u međuvremenu svijet spašava od kojekakvih prikaza, nakaza i beštija. Tako to valjda biva...Od Malog princa i Petra Pana, Kekeca i junaka Pavlove ulice, pa preko Winnetua, Doc Hollidaya i Zagor-Te-Neja, do lafca-heroja čovječanstva, svojevrsnog spoja lika iz Džonijeve pjesme, romana C. Bukowskog i mangupa iz Švrakina. Tako to, valjda, biva...A danas? I dalje sam ja heroj. I Pavlove ulice i Divljeg zapada i svih zadimljenih boemskih barova. I dalje ja zavodim žene fatalne, žene prekrasne. I dalje ja svijet spašavam od prikaza, nakaza i beštija. I dalje sanjam. I dječak sam. Vječiti dječak. Šta god da moje sijede kažu.

23.04.2019.

Velika gužva u kineskoj četvrti

Mislim da je bila '87. Ili '86, no nije ni bitno toliko. Stari nas je znao odvesti u kino, buraza i mene. Imao je taj fin običaj, pored toga što nas je vodao po utakmicama i po izletima. I biću mu vječno zahvalan zbog toga. Dakle, bila je 87-a, moguće i 86-a...i film se zvao Velika gužva u kineskoj četvrti. Mislim da smo bili u kinu Partizan. Znam da smo ga onda odgledali bez daha, ma hit bio 1/1. Upravo je sada na jednoj od tv stanica taj film. Mislim da ga nikada i nisam gledao od one osamdeset i sedme...ili šeste... Da, sada je malo šega, nije mi baš za odgledati bez daha. Ok. Al' me vratio. Vratio me u tu noć, meni jedanaest (ili deset), burazu devet (ili osam). Kokice i kola, standardno maltretiranje mlađeg brata dok ne poludi, ozbiljna faca starog kao da novine čita i gleda vijesti iz politike...mala, pjegava plava koja je sjedila u redu ispod nas...Vratio me ovaj film u noć kada sam imao jedanaest i kada sam mislio da ću promijeniti svijet, jer čitam stripove i romane o super herojima i upravo gledam akcioni film o borbi dobra i zla. Vratio me u noć, kada me mala, pjegava, plava pogledala i podarila smiješak zbog kojeg sam zaboravio i kako se zovem a kamol' koji film gledam. Vratio me onom dječaku kakav sam bio i kakav želim opet biti. Osamdeset sedma je bila, mislim. Ili osamdeset šesta, nije ni bitno toliko. Nas trojica kada se sastanemo i ne pričamo mnogo. To je tako, familijarno. Kod muških. No, ostanu te slike, te uspomene, kina, tekme, izleti...koji pričaju umjesto nas i koji će vazda i pričati o ocu i dva sina. Velika gužva u kineskoj četvrti. Ih, kakav je to hit bio one osamdeset i sedme. Ili šeste, nije toliko ni bitno.

20.04.2019.

Ako me razumijete

Šta čovjek nauči, s godinama? Šta ja naučih, tokom svih ovih godina? Vala, ništa pametniji nisam i ništa mudriji, nego što sam bio prije dvadeset ili trideset godina. Pa, gdje je ta pamet, gdje je ta mudrost moja? Gdje smo se to mimoišli? Zar zalud bacih sve ove godine, a ništa ne naučih...Ono ništa, znate...krompir, zero, nula.. I čitao sam onda prave stvari i slušao sam prave stvari, to nisam stekao s godinama. I ljude prave imam uz sebe, imao sam ih i prije dvadeset godina. I srce ovo ludo...Onakvo je kakvo je bilo i ranije. Dakle, nisam ni morao živjeti zadnjih dvadeset. Kad sve sam već znao. Kad sve sam već vidio i čuo. Kad sam srcu već onda povjerovao i zauvijek srcu vjeran ostao. Zato ovim godinama, svim ovim godinama koje su ostale iza...njima dugujem samo cinizam. I pesimizam. I glupu ravnodušnost prema svemu. I bolnu razočaranost u sve. I želim opet sebe. Želim sebe sa dvadeset. Ne zbog mladosti, ne zbog godina. Nek' mi je pedeset, al' da budem onaj "ja" s dvadeset. Ako me razumijete...

19.04.2019.

Lupaće ovo srce još...

Na drugom spratu Klinike za urgentnu medicinu, u Sarajevu. Redovna, tromjesečna kontrola kod kardiohirurga. Nalazi dobri. Nisu loši. Srce ovo bi trebalo još lupati, još voljeti, još čeznuti, ljubiti...Sljedeća kontrola je za pola godine, a tablete i dalje moram gutati. Ok. Nego, privuče me pogled. Ciglane...i još dosta Sarajeva se vidi odozgo. I tamo, skroz u daljini, Igman. I Bjelašnica. I na um mi padne onaj pogled s desetog sprata Opšte bolnice, nakon infarkta miokarda. Tada sam gledao u Trebević. Heh...Svakako volim ovaj grad, bez obzira koliko ga želim napustiti. I znam...ja znam da će mi faliti ove ljepotice iznad doline. Faliće mi jako. Rodio se i odrastao i sa smrću se hrvao više puta, al' one su me uvijek držale na oku. Budne. Jake. Najljepše. A faliće mi, fakat...kada jednom odem. A otići ću....Privuče me pogled, dakle. A ja privukoh pogled starije gospođe, sa hrpom liječničkih nalaza u ruci. Samo mi se osmjehnu, dok sam telefonom škiljio kroz prljave prozore. Valjda je i ona isto sve prošla. I suze i smijeh i život cijeli. U Sarajevu. Valjda...nekako imam osjećaj da jeste. A ja...idemo dalje. Sanjati. I stremiti. Lupaće ovo srce još...

18.04.2019.

Pun si, opet, mjeseče...

Pun si, opet, mjeseče..Ovu noć ćeš mi ukrasti, to znam. Nema sna. Samo misli, samo nemir. Tako to biva kada pun si, baš k'o lubenica, iznad Bosne. Nema veze. Nema veze, mjeseče. Zaploviću noćas nebom, obasjaćeš moje ceste. Stići ću i do jezera, srebrnog. Zapaliću jednu, na klupi, u hladu debelog hrasta. Lutaću onim šumama, dok me umor ne savlada. Nema veze, mjeseče. Sve do zore, dok ne pukne.

15.04.2019.

Bio sam vojnik Armije BiH

Bio sam vojnik Armije BiH. Tri mjeseca, zadnja tri mjeseca rata, al' sam bio. Prošavši te obuke, raspoređen sam u jednu artiljerijsku jedinicu Prvog Korpusa. I kad se počelo šuškati da bi mogli na prvi teren, gore na Treskavicu, potpisano je primirje i ubrzo zatim i Daytonski mirovni sporazum. Dakle, preskromno iskustvo i preskromni doprinos, al' mogu reći da sam bio vojnik. Ne zbog toga da se hvalim, ne zbog toga da se busam, a nemam, vala, namjeru ni minimizirati svoje učešće, niti ga kriti, niti ga se sramiti. To je bio logičan neki slijed u životu jednog 19- godišnjaka, odraslog i vojno sposobnog građanina opkoljenog grada i zemlje zahvaćene krvavim ratom. Zaboravu prepustim, katkad, taj period. Ko voli da se sjeća ružnih i krvavih scena iz svog života? Valjda čovjek to potisne, otjera u neki zabačeni kutak svog sjećanja. A ne bih trebao, ne bih. Naročito zbog činjenice da su to bile godine kada sam odrastao, godine koje su me formirale i odredile moj neki put. Nećemo se lagati, naravno da sam sanjao tunel ispod piste, pa onu džadu prema jugu, prema moru, sve do neke zapadne zemlje. Sanjao sam i ja kafiće, koncerte, lijepe djevojke, sanjao sam mir i normalan život, daleko od logora, ubijanja i nehumanog iživljavanja nad svim ljudskim vrijednostima, nad svim iskonskim vrijednostima i pravima koje postoje. No, valjda zapisano bilo da ću biti u Sarajevu svo to vrijeme. Valjda bilo zapisano da ću i preživjeti, al' da ću svjedočiti svemu, da ću svjedočiti nasilnoj smrti mojih prijatelja, komšija, mnogih Sarajlija, Bosanaca, Hercegovaca...Jebi ga. Do tog avgusta '95, bio sam jedan od glinenih golubova, koji je svakodnevno bio na nišanu snajpera i raznih artiljerijskih oruđa, od Stupske petlje do Darive. Bio sam jedan od ljudi-pacova, ako nas tako mogu nazvati, paćen glađu, žeđu i beznađem. I došao je taj početak avgusta, kada sam otišao u regrutni centar, gore u Studentski dom na Bjelavama. I jebeno je bilo. To je bilo vrijeme Oluje u Hrvatskoj i velikih ofanzivnih akcija Armije, na svim frontovima. To je bilo odmah nakon pokolja u Srebrenici. I jasno nam je svima bilo, nama golobradim momcima, da ćemo odmah nakon obuke biti bačeni u vatru. Jebi ga. Samo se normalan čovjek ne plaši. No, jebem mu, valjda smo svi mi naučili živjeti s strahom, sa smrću, pa nekako i nije strah bio primarni osjećaj. Kod mene nije bio. Neizvjesnost, iščekivanje, razmišljanja dugo u noć, sve to je bilo prisutno. Ali, strah je bio onaj standardni naš, sarajevski. I ono razmišljanje, ako me strefi, nek' me odmah ukine s nogu, nemoj da se patim, bez ruku, bez nogu. I ako me strefi, ako me raskomada, samo da budem čist, da ne sramotim majku i oca. To je bilo tako. To znaju svi koji su tada bili tu. Možda suludo, al' sam fakat tako razmišljao tokom svih onih godina opsade, pa tako i u tom periodu u vojsci. Suludo je bilo, ipak, sve oko nas. I kako onda ljudi da budu zdravog i normalnog razmišljanja, kada žive u nenormalno vrijeme, u nenormalnim uslovima? Istorija će pokazati i dokazati i utvrditi sve činjenice. Zločina je strašnih bilo. Takvih zločina, koji srca lede i krv u žilama. Pa i zločina koje su napravili ljudi...bole reći, neljudi..pod zastavom Armije BiH. I niko normalan, nijedan pripadnik Armije, to ne može odobravati ili, što je još gore i stravičnije, slaviti. I ponosan sam što jeste tako. I ponosan sam što je tako bilo i onda. I zato i jesam ponosan što sam bio pripadnik te vojske, samo tri mjeseca i bez dana jednog na vatrenoj liniji, ali sam bio. I dobro znam šta smo sve predeverali, šta smo preživjeli, pa smo ljudi ostali. Opičeni, možda. Ali, ipak, ljudi. Ožiljcima obilježeni, što na tijelu što na duši. Ali, ipak, ljudi. Tako poštujem i sve one, pripadnike "drugih strana", koji su bili i ostali ljudi u tim vremenima. Sa ove vremenske distance, sa ovih svojih četrdesetak godina, to mogu reći čiste duše i čistog obraza. Bio sam Sarajlija onih devedesetih, u ovoj opkoljenoj dolini se za život borio. Sarajlija sam i danas. Bio sam vojnik Armije BiH. Samo tri mjeseca, al' sam bio. Vojnik te Armije i ideje o normalnoj, uspješnoj, lijepoj, svačijoj Bosni i Hercegovini ću uvijek biti, sve dok me ima.

13.04.2019.

Kajganijada, subotnjeg, kišnog dana

Kajganu sebi spremim. Majstor sam za kajganu. Toliko toga ne znam, šeprtljav i beskoristan u kuhinji. No, majstor sam za kajganu, fakat jesam. I subota je. I kiša pada. Aprilska, proljetna, koja u Sarajevu lahko pređe u susnježicu i snijeg. I radijatori su vreli, no i deka je uz mene gdje god da se zaštekam. I tv. I knjiga, svako malo dok me oči ne počnu peckati. I gotivna mi je ova subota. Ovakva. Mir. Odmor. A...fakat sam majstor za kajganu. Da moj želudac zna pričati, ljepše i jasnije bi to opisao, sit i prezadovoljan.

09.04.2019.

?

Lijeva tena? Starka? Zašto baš lijeva i zašto samo lijeva? Šta je s desnom? Gdje je ona? I zašto baš plava? Zašto nije neke druge boje? I zašto, ba, starka? Tu su Nike, Adidas, Reebok...zašto nije neka njihova verzija? Jel' u pitanju neka poruka? Neka interna zajebancija? Dal' postoji neko na svijetu ko razumije ovu poruku? Dal' je uopšte moguće nekome na ovaj način nešto poručiti, nešto reći? I fakat...starka!? I još plava? I samo lijeva, bez desne? Pitanjima se najjasnije odgovori daju? Dilemama i kolebanjima i samopropitivanjem dokazujemo da smo živi? Da li? Da li, fakat?


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim