Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

10.11.2019.

Volim one sandžačke paprike

Otkrio sam ih tek prije sedam, osam godina. Sandžačke paprike, punjene kajmakom. Sada ne mogu zamisliti nijednu zimu bez njih. Sada ih cijenim jednako kao sataraš, musaku i grah. Znači, top. Hja...fakat su dobre!

02.11.2019.

Subota

Dal' ovo s godinama dođe? Ovaj osjećaj gušta, meraka, kada se subotom kući ostane. Uz knjigu, uz tv, guzeljanje u trenerci. I nimalo, ama baš nimalo me ne vuče da izađem negdje na piće. Kako god...No, meni je večeras baš gotiva kod kuće. Danas sam opet počeo čitati, nakon par mjeseci pauze. Macbeth, od Jo Nesbø-a. I evo večeras sam ostao u stanu. Subota mi mir neki donijela. Možda samo zatišje pred neku buru?

29.10.2019.

Da krenem...

https://www.facebook.com/110078040410213/posts/119651286119555/

27.10.2019.

Tramvaji, parkovi i hidranti. Onako, u prolazu...

Ne gledam ni u Sarajevu nikada koji je tramvaj. Često bih morao tri promijeniti da bih stigao do Drvenije ili Čobanije, jer bih redom ulijetao u četvorku, pa šesticu kod muzeja, pa na kraju, jebi ga, u trojku na Skenderiji. Ne gledam, šta ću. Tako i juče. Prijatelji zovu do Maksimira, kažu uhvati jedanaesku ili dvanaesku. I jesam uhvatio jedanaesku. Ali, jebi ga, u kontra smjeru, pa se provozam sve do Črnomereca. I onda opet đir nazad. Ne gledam, šta ću. Hodam i šetam mnogo i u Sarajevu. Kao iz šale spucam do Vilsa i nazad, baš kao da sam izašao do Ise na kafu, odmah u naselju. Tako i danas. Kažu, bio sudar i tramvaji ne rade. Pitam stariju gospođu, koliko ima do Glavnog kolodvora. Veli mi, ima puno, da sačekam bus ili da uzmem taksi. Pa, opet ja, uporan, koliko ima otprilike stanica. Pet-šest, odgovara draga gospođa. Ništa, mahnem ja, odoh ja polako pješke. Nemoj, dijete, daleko je, brzo će tramvaji proraditi, ne može da mi se načudi. Zahvalio sam se, učtivo, pa se zanogetao. Stigao sam, laganini, nogu za nogom, tramvaji nisu još proradili u tom pravcu. Čujem kako drndaju. Tramvaji. Hostel je odmah do glavne ulice, soba je u prizemlju. I kao da živim u metrou, dok mi iznad glave živi jedan cijeli grad na šinama. Čujem ih ja i u Sarajevu, noću kada zamre malo grad, kada manje auta ima. Čujem ih kada u remizu skreću, kao da su odmah ispod zgrade. I šareni su u Sarajevu. I bijeli i reklamama prekriveni. Ovdje su plavi i ovdje su hidrant plavi. Jerbo, hidranti su im plavi da plavlji ne mogu biti. Kod nas su metalik sivi. Ti hidranti. Ima i u Sarajevu onaj park sa bistom zaljubljenih. Dole na Čvili. Baš kao i ovdje, u sigetskom Parku mladenaca. Volim, ono, malo na klupu sjesti, zadimiti jednu, dvije. I kod nas. A i ovdje. Nekako mi isti, iako nisu. I osjećaj mi isti. Osjećaj baš jeste isti. Tako mi isto šmekaju i Vils i Zrinjevac. Iako, niđe veze. Vils je duži, teče uz Miljacku. Zrinjevac je kratak, nema rijeke. No, gotiva mi neka u ovom Zrinjevcu, haman ista kao kada u Vilsu misli do Saturna pustim...i nazad. Valjda podsvjesno nađoh sva ova mjesta u Zagrebu, što me na moje Sarajevo podsjećaju. I svaki put kada dođem, ja, kao vjerni rob navika, pohodim samo ove lokacije. Plus stepenište uz Most mladosti. Plus pekaru u Gajevoj. I to je to. Tako bih i u bilo kojem drugom gradu. Tako i hoću u bilo kojem drugom gradu. Tramvaje upoznati, svoj park naći, omiljenu pekaru posjećivati. I svaki grad prehodati, nogu za nogom, baš kao što sam svoje Sarajevo, kao što sam i ovaj grad. I neka su tramvaji ove ili one boje. Ili hidranti. I neka su parkovi manji ili veći. Naći ću ja. Izabraću po svojoj mjeri. Baš onakve kakve imam kod kuće. Baš kakvi su u Sarajevu.

24.10.2019.

Ka sjeverozapadu

Sutra, pravo s posla, krećem ka sjeverozapadu. Dickinson je u Lisinskom. Taman i Zagreb opet vidjeti. Taman uhvatiti još koji tračak ovog miholjskog ljeta. Radujem se svemu. Baš radujem.

17.10.2019.

Kratke priče o nama, sa četrdeset i kusur.

Volim kratke priče. Čitati. I pisati. I dobio sam priliku. Dobitnik sam IMEP-ovog granta New Voices. Pisaću baš kratke priče. O ljudima sa četrdeset i plus. O mojoj generaciji. I objavljivaću na posebnom blogu, ubrzo ću ga kreirati. I na društvenim mrežama ću dijeliti. Pozitivna nervoza i golemo nestrpljenje da krenem, da počnem. A biće ubrzo...i volio bih da upratite, da čitate i da kritikujete, komentarišete. Do vašeg mišljenja mi je mnogo stalo. I radujem se. Dugo vremena želim pisati o nama, iz sedamdeset i neke. I taknuti naša djetinjstva, vratiti uspomene na sjajne osamdesete, šugave i ratne devedesete, osvrnuti se na sav ovaj postratni i tranzicijski period. Hja...Vidjećemo koliko ću u tome uspjeti. A vas pozivam, zaista sjajno pišete, da i vi probate. Koga zanimaju detalji, mogu mi se privatnom porukom javiti. Sjajna je prilika. A odlično znam kako pišete i koliko ste kreativni. Pozdrav svima. I hvala Vam, što sve ove godine dozvoljavate da Vam se obratim.

12.10.2019.

Bila si moja prva djevojka.

Bila si moja prva djevojka. Tebi sam prvo pismo napisao, tebe prvu za ruku uzeo, uz tebe mi je prvi put srce zalupalo. Pa i poljupci prvi, nevini, u obraz, koje sam dobijao...Sa aknama tinejdžerskim, sa dužom kosom, stidljiv, smotan, čudan, iz nekog razloga si me, ipak, simpatisala. Padneš mi na um, znaš. Ne samo zbog toga što sam se poslije zaljubljivao i volio samo one prave cure, samo prave žene. Nije ih bilo mnogo, nisam ja donhuanovski zavodnik nikada bio. Nije ih bilo mnogo, ali su bile prave. I one koje su znale, ali i one koje nikada nisu saznale da mi se sviđaju. Padneš mi na um, znaš. Ona reakcija tvoja na moje pismo, ljubavno, kao da sam ti cijeli svemir poklonio. Ne samo zbog toga, iako sam istu reakciju dobio i kod ostalih kojima sam pisao. Nije ih bilo mnogo, no i njima sam pisao. Iz srca, onako na prvu, bez brisanja i prepravljanja. Baš kao što pisah i tebi, iako tada mnogo mlađi i bez kilometarskih metafora, personifikacija i ostalih čuda, koje sam tek kasnije usvojio u svom nekom književnom izražaju. Padneš mi, bona, na um...znaš. Naučila si me, sa svojih trinaest godina, kako treba žena da se voli i kakva pažnja da joj se poklanja. Naučila si me, još onda, da mora biti iz srca cijeloga, potpuno. I stisak ruke. I zagrljaj svaki. I poljubac svaki. I dah svaki. Dok god da me ima. U suprotnom, ne treba ni da bude, ne treba ni da se desi. Padneš mi, zaista, na um. Zbog svega ovoga, ali i zbog svega neizrečenog, nenapisanog, koje je ostalo između redova i koje može skontati samo ono srce za kojim moje ludilo je...ili ludi...ili će luditi. Bila si moja prva djevojka. I jedino si dobro i vrijedno i čarobno "prvo" u mom životu. Bila si moja prva djevojka. Sa jednom takvom želim ostariti, sa jednom takvom želim vječnost dosegnuti. I nekako znam...da će i biti tako. Jednostavno znam.

05.10.2019.

Scream for me, Sarajevo!

Jutros pregledam film. Tek jutros. Volio bih da se proguram, volio bih da se izborim za mikrofon. Da te pozdravim, da se predstavim, da ti ispričam...Znam da će Lisinski pun biti, mnogi planiraju da ti kažu par riječi. Biće borba prsa u prsa za taj mikrofon, za par minuta s tobom. A volio bih da ti kažem...Da ti ispričam o Sarajevu, olimpijskom, predratnom, koje je sada i tvoj grad. Da ti ispričam o prvoj Maiden kaseti, koju presnimih na dvokasetašu kojeg nam stari na kredit uze. Da ti ispričam o video kaseti s Live After Death koncerta, koju naručih iz Beograda i zbog koje mi stara zamalo kičmu nije slomila. Naime, ona ju je morala platiti. Ja sam, čekajući da stigne, potrošio svoju lovu. Bilo mi petnaest tada. Da ti ispričam i o toj ludoj, ratnoj, decembarskoj noći. Da sam s prijateljima đirao Alipašinom, tek toliko da prođe vrijeme i da ubijemo i taj dan, kada već tog dana mi nismo bili ubijeni. I da smo, igrom slučaja, saznali da si u Sarajevu i da će biti svirka u BKC-u. I da smo, totalno ne vjerujući u tu priču, zapucali u grad. I da smo bili na tom koncertu. I da si nam dao nadu, da si mi dao nadu. Kao što reče svjedokinja iz filma, nosio me je isti feeling. Ma nek' ode sve u kurac, nek' i sutra poginem, al' bio sam na koncertu Dickinsona u Sarajevu, usred jebene opsade, usred jebenog rata! Bilo mi je osamnaest tada...i kusur mjeseci. Da ti ispričam i o koncertu Maidena na Kalemegdanu, beogradskom. Neću srati i neću lagati, suze su me stigle tada. Tek tada, dvadeset godina poslije onog ratnog koncerta, suze su me stigle. Bilo mi je trideset i osam tada. Da ti opišem i prošlogodišnji koncert u Areni, zagrebačkoj. Kada sam u jednom trenutku pomislio da će se dvorana raspasti, eksplodirati od energije, te da će nas po Savi tražiti. Bilo mi je četrdeset i dvije tada. Volio bih ti i opisati zašto tek jutros odgledah film. Tek jutros. I hoću, hoću, ako se izborim za mikrofon, ako mi riječ daju. Volio bih da ti i čestitam na Šestoaprilskoj, volio bih da ti stisnem ruku, kao Sarajlija Sarajliji. Ti sada jesi Sarajlija, iako se možda i nisi vode napio ispred Begove. A ako jesi, s tim si samo ovjerio i potvrdio bratstvo sa najljepšim gradom na svijetu i najljepšom dolinom na dunjaluku. Volio bih da se proguram, da se izborim za mikrofon u Lisinskom. S demonima rata se i danas borim, hrvem, čas ih otjeram, čas se opet vrate. A otjeram ih tako lahko, čim pomislim na prijatelje, na sve koncerte i predstave koje u ratu pogledasmo. Otjeram ih tako lahko, uvijek tako lahko, kada u sebi pronađem snagu i nadu, koju si nam pružio svojim dolaskom u opkoljeno Sarajevu. Scream for me, Sarajevo! To si nas zamolio te noći, a taj naš vrisak će vječan biti, golem, do neba. Do neba.

03.10.2019.

Boj kod Duvna. Dio drugi (Sataraš vs. musaka)

Antara je bio u pravu. Ovo nikada vidjeli nismo. A nema čega se nismo nagledali, od letećih stonoga s Anda, preko ratobornih Amazonki iz Manausa, pa do keramičkih assasina iz Mongolije, otpornih na svo naše oružje, konvencionalno i ono manje konvencionalno. Leteće stonoge ukrotismo nevjerovatnom snagom uma i uz pomoć remenja od hrastove kore, specijalno napravljenog za tu bitku, a čak su nam kasnije stonoge pomogle da riješimo onu talačku krizu u Prijepolju. O tom Prijepolju ćemo drugi put. A Amazonke...ejh, te bijahu neukrotive, pa ih morasmo danima šarmirati i ašikovati noćima i noćima, dok Kavazzi nije mazn'o onu glavnu. Pukla na njega, k'o tromblon. Da je ženi, htjela je. Da muž joj bude i kralj Amazonije. Al' jebi ga...Svi se sjećamo, 'pak, njegovog snuždenog lica kada smo se helikopterima evakuisali one noći, sa improvizovane piste usred prašume. Od te noći je njegovo srce zauvijek ostalo na tom kontinentu, zarobljeno u zagrljaju prelijepe ratnice. Nije nam ništa pričao o tim ludim noćima u Manausu, al' se u kuloarima Ratnika Svih Ratnika šuška da u Manausu i sada živi ta kraljica, radi kao freelancer i odgaja dvoje djece, blizanaca. Kažu još, te priče, da je mali slika i prilika nekog odvažnog i srčanog Bosanca, koji je onomad zaludio kraljicu Amazonije. A i mala curica je mangup pravi, kao da je u Prvomajskoj ulici rođena. Nejse...Keramičke assasine, mongolske, potukosmo golim šakama. Jedan na jedan. Kakvi su to okršaji bili, da je HBO otkupio sva prava na snimanje filmskog serijala. Od te love, uzgred, napravismo novi Dom kulture u Švrakinu, pošto je zbog izgradnje transverzale stari Dom morao biti srušen. I kružni tok, sve za iste pare. Od tada Švrakindolci zovu glavnu džadu (kojom piče trolejbusi) Ejč Bi Ou bulevarom. Nejse... Antara bijaše u pravu. Ovo nikada očima vidjeli nismo. Ispucali smo svu municiju, rafalali po šumi poput luđaka. I sve kašikare pobacasmo, sve šurikene potrošismo...a ni pera im odbili nismo. Samo smo čuli jezive krikove. I udarce koji su pljuštali po nama. Sensei nas je, srećom, još davno obučio da trpimo bol do krajnjih granica. No, već smo počeli posustajati pred tim predatorima, na planini iznad Duvna. Već smo počeli razmišljati kako da razgulimo što brže, glavom bez obzira. Tada su kadeti naši pali s neba. Feja, Chico, Hazbulatov i ostali mladi sokolovi. Prekršivši našu naredbu da se u ovaj boj ne miješaju, te da se posvete trodnevnom kursu iz moderne umjetnosti, spasiše nas. I naše, dobro poderane, guzove. Rastjeraše demone, te krvoloke predatorske, za par minuta. Vitlali su mačevima, ratnička himna im na usnama, srca velikih k'o Trebević. Kakva noć. Kakva bitka. Sigurno da će naći pristojno mjesto na Zidu ponosa i slave, u našem Muzeju RSR. Mi, stariji, smo te noći prvi put kleknuli ispred njih i odali ratničku počast. Čak im je Antara donio svoje maksuzije, u famoznim čokaljima, a HTV se direktno uključio preko kamera na našim iniformama. Kolinda je puse slala, na izvanrednoj pressici u Zagrebu, sva uplakana ali sretna. Postali smo heroji, ne ulice, ne Duvna, ne Bosne ili Hrvatske. Postali smo oficijelni heroji zapadnog Balkana. I Bake je maksuz stigao sa odmora, onako neobrijan, u trenerci i majici Ejsidisija. On je, naravno, samo koverte podijelio, bez pusa i izljeva emocija. A ipak mu je glas zadrhtao u trenutku kada nas je pred kamerama hvalio, spominjući da je ovo historijski trenutak za našu zemlju i naše narode. Haman kao onaj kada je ispunio obećanje i zaposlio sto hiljada nezaposlenih. Suze su klizile niz sva lica, emocije su drmale sve Bosance, a i Hercegovce vala. Svakako, telegrami su u naš centar veze stizali tokom cijele noći i svih narednih dana. Balkan smo ujedinili, bar na jednu heftu. Ostala je, ipak, jedna misterija. I to ona prava. Misterija koja nam je dilemu donijela, misterija od koje će nas glava zaboliti. Kadeti nam, naime, ispričaše da su, neposredno pred polazak u bitku, spucali musaku u nekom restoranu kod Gornjeg Vakufa. Kažu, topila se u ustima. Kada to kažu vrhunski poznavaoci musake, a to naši kadeti jesu, onda tu nema mjesta sumnji. Mi smo, mi stariji, 'pak, jeli sataraš. Naravno. Sataraš je naše glavno jelo. Jelo koje smo proslavili širom planete, dok smo bitke vojevali i dok smo čast i ponos Bosne branili. I sada...Kako sada dalje? Kako udariti na temelje naše veličanstvene družine i musaki dati mjesto iznad sataraša? Musaka jeste beton, ali sataraš je Tito svih jela. Kako sada jedan od naših postulata mijenjati? Kako? Sigurno da će biti vrućih pitanja novinara, na našoj redovnoj presici u Domu pisaca. Do tada ćemo dobro razmisliti. Do tada se strpite. Znaćemo mi rješenje naći, pravi odgovor dati. Uvijek smo i znali.

29.09.2019.

Vito. Na 1960 nadmorske.

Neko mi je rekao da Ovnovi, horoskopski, vječito tragaju za nečim, jure, a u stvari to ne žele nikada ni naći. Ne znam...ženu, ljubav, sreću, mir...Kao, uživaju u toj potrazi, to je smisao njihovog postojanja...Hja..Nisam tip koji u to vjeruje, u te horoskope i čuda...No, zaista ja volim kada me nemir smota, kada me uzme pod svoje. Neću sada o ženama, o ljubavi...tu sam naročito muhanat, čudan..Hoću o tom nemiru. U stvari, o miru. Popenjem se danas, sa ekipom s posla, na vrh Vito, na planini Visočici, južno od Sarajeva. Nas trojica i četiri cure. Bem mu...onaj mir danas što osjetih. Onu magiju, koja me danas zagrlila gore na vrhu. To opisati ne umijem. Zajebano je ispeti se gore, zahtjevna je i teška ta ruta. I uspio sam. I tako mi drago bilo. I tako mi fino bilo. I tako sam uživao. Pa mi na umu...šta bi i kako bi uživao u svemu ostalom, što bi mi takvu magiju podarilo? U ženi, koja bi me grlila bezuslovno, totalno, kako bih i ja nju? U ljubavi, golemoj...ljubavi do neba? Ne znam. Ne znam. Al' tako mi je danas bilo lijepo. Osvojio sam drugi vrh, nakon Trebevića. I idem dalje. Sa svojim nemirima. Sa svojim demonima. U potrazi za mirom. Mirom, kao što je ovaj današnji. Ovo je dan kada volim sebe. Ono baš...baš.

24.09.2019.

Jednom, kada pobjegnem.

Ponese me, katkad. Ponukan idiotskim komentarima, od kojih me želudac zaboli. I ne govorim o vijestima iz politike i komentarima na iste, jer te teme izbjegavam. Totalno ih ignorišem. Govorim o komentarima na neke događaje, na neke objave običnih ljudi, na neke anomalije u društvu. I onda me ponese. Komentar svoj napišem. Svoj stav. I uvijek, dakle uvijek, se nakače svakojaki mufljuzi, nacionalisti, fašisti, idioti. I bljuju mržnju i psuju i vrijeđaju. Pa tada sebi kažem, zašto mi to sve treba. Sa klocevima se prepirati, nervirati se. Pa se zareknem da više nijedan portal neću pratiti. Pa se zareknem da ću fakat, da ću ozbiljno, jednog dana na selo otići živjeti. Bez interneta. Samo muzika. I film. I nebo plavo. I šuma zelena. I dolina pitoma, dole ispod. Hoću, znaš da sam ti to već pisao. I pričao. I voćke obrezivati, uzgajati. I kada me šandoprc uhvati, kada me nemir obuzme, ruksak na leđa i uz planinu krenuti, da ispušem, da se resetujem. Hoću, vjeruj mi da hoću. I tu ćeš me naći. Tu te očekujem. I to sam ti pisao. I to sam ti pričao. Zaista je ovaj svijet sve manje po mojoj mjeri. I zaista su ljudi sve manje ljudi. I zato ću pobjeći. Jednom, kada mi pukne film. A pući će...Bar me ti razumiješ.

19.09.2019.

Zbog jednog psa

Vidim ga svakog jutra. Nikada nisam volio vraćati se unazad, gdje god da pođem. Tako i izađem na Stupu, na tramvajskoj stanici, svakog jutra. I prošetam do posla, iako bi mi bilo malo bliže da izađem na sljedećoj stanici. No, ne volim se vraćati, kako rekoh. I nakon što uzmem nešto u onoj Aspekovoj pekari, nastavim uz glavnu džadu prema onim benzinskim pumpama. I vidim ga svakog jutra. Nekada se zamislim, zaboravim da je tu, a on glasno zalaje, kao da želi da me podsjeti, kao da želi da me razbudi. Zna me dobro trznuti, ko kad ja u mislima zovem Jadran plavi i sunce jako, zovem sve samo da ne mislim da moram raditi. I uvijek mi ga bude žao. Nekako. Nije on gladan, vidi se na njemu. Nije on ni zapušten. Pa, vidim ga svakog jutra. Samo mi nešto bezveze pomisao da je tu samo zato da čuva gradilište, jednu u nizu novih zgrada u izgradnji. I biće tu dok se ne završe svi radovi. I onda? Gdje će ga onda montirati? I tačno znam da će mi faliti. Možda od tada budem išao stanicu dalje, pa makar se morao vraćati. Ne volim se vraćati, kako rekoh. Ali...ali, možda od tog dana se počnem vraćati. Zbog tog psa, kojem još ni ime nisam dao. Zbog tog psa, koji će mi faliti. Znam to. Znam već sada.

15.09.2019.

Sto na sat

Iz kafane pravo. Mislim, nije klasična kafana, sa onim kariranim stolnjacima i starom konobaricom u minjaku, koja psuje kao kočijaš i koja je sve u životu prošla. Ne, nije takva kafana. Samo tako ostalo u govoru, mada vjerujem da ima i takvih kafana u Sarajevu i okolici. Garant ima. Nego...nisam o tome želio vaziti. Pisao sam o nemiru. Koji mi se vrati, koji me uzme pod svoje. I evo, lomi me ovih dana. Čudan je ovaj, nije ni tamo ni 'vamo, nedefinisan je. Srce mi jedno govori, željama mojim me vuče. I sanjam da ljubim. Ljubim srcem cijelim. I da sretan sam. Jako, jako sretan. I kada tako je, cijeli svijet je moj. Me'ščini. Al' radim sve kontra. Popijem, zapalim, ludujem, mira nemam u kući, na ulici, na poslu. Samo da sam daleko od ovog svijeta. I da ne mislim da ljubiti želim, da voliti, želim. Hja..Ima ljudi koji podobro me znaju. I opet me sada ne bi skontali, pa tako ni vi koji čitate me...i pratite. Jbg...Lomi se život moj, ove jeseni. I vidjećemo u kojem pravcu će me put odvesti, dok snijegovi ne zapadaju i dok smog ne počne gušiti ovu dolinu, sarajevsku. Vidjećemo. A srce...srce podnosi odlično ove moje ludorije. Stent kontroliše situaciju, pa i tablete koje pijem. Uprkos nikotinu, uprkos alkoholu. Do krajnjih granica pičim...Ne znam. Ne znam...Nečije ruke me mogu smiriti. I zaustaviti. I životu vratiti. Izgleda da sam to ne mogu i ne umijem i ne želim. Aaa...vidjećemo. I znaćemo. Prije prvih snijegova. Prije magli i smogova, sarajevskih.

11.09.2019.

Taj nemir moj...

Tu je. Očekivao sam ga. Čak sam ga i prizivao. Ne može lik poput mene mirnim morem ploviti, danima, mjesecima. Daj vjetre, puhni, krila mi daj! Unesi nemir u mene. Samo tako ja funkcioniram, samo tada živim. I evo, tu je. U meni. Dobri, stari osjećaj. Samo će naredni dani pokazati jel' u pitanju onaj fini, pozitivni nemir. Koji tjera me da lutam, da pišem, da planini u krilo bježim...ili je, 'pak, onaj divlji, loši, koji u samicu me šalje, među četiri zida, zajedno sa svim mojim prokletstvima i svim mojim manama i strahovima. Jebi ga, taj me u čvor sveže, disati mi brani. A vidjećemo...Mada, svejedno mi je. Naučio sam ja i ovako. I onako. Naučio sam se ja sa demonima svojim hrvati. I naučio sam i sreću svoju grliti, među oblacima sanjati. Naučio sam ja sve. I svejedno mi je. Samo da more mirno nije, dosadno i bezlično. Samo da talasa, da vjetrovi pušu. Jer, samo tada ja sam pravi. Samo tada živim.

06.09.2019.

Sa septembrom

Sa septembrom bi mi odmah jesen zamirisala. I poželio bih pečeno kestenje, da mi prsti pocrne i usne da mi utrnu dok ih guštam. I boje, žute, crvene, jarke, obojile bi sve oko mene. Sa septembrom bi i škola krenula, knjige bi na novo i friško mirisale. I nove tene bi legle, jakna za kiše i nove naočale, one fine s tankim okvirom. Ljeto bi se gasilo, a jesen bi stigla u Sarajevo. Odmah sa septembrom, pa do oktobra bi taj prelaz trajao. Zadnjih godina, jesen dođe u Sarajevo preko noći. Bane, upadne, poput lopova, poput nekog stranca. Da, boje su i dalje tu, kestenja bude u Vilsu i kod tete na onoj raskrsnici kod Vjetrenjače, ako mi je mrsko ići baš do Čaršije. Da, bude i kiša, pravih jesenjih. Al' sve nekako naglo, bez najave. Niti znam kad se ljeto ugasilo, niti mi jesen mirom zamiriše, pa da danima ljeto smjenjuje. Samo se desi, samo pukne jesen sa jednom zorom, kišnom i sivom. Dal' je to zbog nostalgije, zbog sjete...dal' zato što mi fale one jeseni sa septembrom, sa najavom...što mi fali i miris novih knjiga za školu, pa onaj šminkerski početak škole u novim tolama i novim tenama...Možda. Vjerovatno. Ne znam. Ali, boli me spoznaja da izumiru polako, da su sve kraći. I proljeće i jesen. I volio bih da ne budem svjedok njihovog potpunog nestajanja. Jebo sve, ako nema proljeća. Jebo sve, ako nestane jeseni. Bez boja, bez mirisa, bez života.

04.09.2019.

Ja. Zavjerenik i plaćenik.

Sve je prošlo po planu. Usred Kulovićeve, iz ruke u ruku, dva prolaznika koja su se očešala u prolazu. To vala niko nije mogao upratiti ili snimiti. Mosad je tata-mata špijunaže, to su i ovaj put dokazali. Prebrojao sam lovu iz koverte, uz kaficu. Sve do zadnjeg feninga. Rekoše mi da im odgovara ovo paradiranje po Sarajevu, jer imaju namjeru nešto čeprkati po Hezbollahu...pa da skrenu pažnju. Baš kao i kod Soroša dan ranije. Baš kao i u svakoj ambasadi u Sarajevu, onoj zapadnoj. Baš kao i Klubu sotonista. I u Udruzi mrzitelja svega tradicionalnog su me dobro pripazili. A da ne spominjem UG "Dole konstitutivni narodi!"...E, oni su baš galantni bili, dobio sam i lovu i gratis vikend na Vlašiću. I svaka nabrojana koverta puna, svaka koverta za moj dolazak u nedjelju. Samo da što više galamim, što više boja na sebe natakarim i da stoički podnesem sve psovke i vrijeđanja. Nešto sada kontam, možda bi i masoni šta kapnuli, jesam levat što ih nisam kontaktirao. Sigurno da bi i od njih hajrovao debelu kovertu. 'bem mu, što se isplati biti kontra svega dobrog, zdravog, tradicionalnog, prirodnog i ljudskog. Da sam znao ranije, iza mene bi bila već serija parada, povorki i protesta, a isto tako i nepregledan niz nekretnina, pokretnih i nepokretnih, uknjiženih na moju malenkost. Jebi ga, nije ni sada kasno. Tek se budi moja pohlepa. Tek se rađa moja veleizdaja i države i vjere i istorije. Biće love k'o riže! A vala je i red da šta naplatim. Evo, godinama krpim rupe u zdravstvu, zataškavam afere, štitim one profesore i sudije kada se prostituišu po hotelima, varam na izborima, štelim tendere i privatizacije, biram premijere kantonalne i zastupnike...ma nema šta ne radih, sve za dobrobit naroda i narodnosti. A šta mi zauzvrat dodijeliše? Siću! Siću od koje jedva kraj s krajem spajam. Kakvi su to mufljuzi i prevaranti. Naštelim im toliki sabur kod javnosti...i mir i prostor da rade šta god žele. E, nećemo više tako. Nećemo. Sad ću fin kajmak pokupiti, samo da rasturim ovo društvo, njegove zdrave temelje. Pa nek' se nađe neko da kaže da ne istjerujem zlo, a utjerujem dobro! A istorija...istorija će nekada pričati i pisati o ovoj velikoj ćifutsko-pedersko-masonsko-soroševskoj zavjeri protiv svjetle tradicije balkanskih konstitutivnih naroda i vječnog sabura, kao najveće odlike i vrline tih naroda. Tako da i ja u nekoj knjizi ispadnem!

01.09.2019.

Hej...

Hej...Nisam zaboravio. Odem ja često, ispenjem se do vrha. Ono lagano, stepenik po stepenik, tek ponekad malo zastanem i osvrnem se. Volim taj pogled ka dole, kada pukne dolina, zelena i zlatna, rijekom podjeljena. Uvijek isto moje oduševljenje i uvijek srce ludo zalupa, dok dušu napajam tim prizorom. Nisam zaboravio, samo ti ne pričam, samo ti ne pišem. Zaraslo jeste, reklo bi se da godinama niko njima uspeo se nije. Ali, ja jesam. Eto, baš sam juče. Sve do vrha skroz, gdje sam odmorio u hladu onog velikog, starog, hrasta. I zapalio jednu, mada ne smijem. I zapalio još jednu, da produžim taj trenutak, taj momentum. Zažmirim, pa misli pustim. Kao da nastavim da se penjem, sve više i više, oblake da dokučim, da se u njih ušuškam. I bilo je lijepo. Uvijek mi bude lijepo. Hej...Neću zaboraviti. Ići ću i dalje, ići ću gore dok me bude. Jer znam...znam da ću te jednom zateći gore, na klupi ispod starog hrasta. I neće mi više lice tvoje mutno biti, niti će mi glas tvoj nejasan biti. Ko god da si, ko god da jesi. Od tog dana ti više neću morati pisati i pričati. Od tog dana više neću tvoje ime zazivati i tražiti te među oblacima. I kada se budem osvrtao, pogledivao dole ka zlatnoj dolini, neću biti sam. Ruka moja će biti u tvojoj.

29.08.2019.

Kaže, još pisma njegova čuva.

Kaže, još pisma njegova čuva. Od prvog do zadnjeg. Pisao joj je stalno, što čežnjom gonjen, što tužan kada daleko od nje je, što sretan jer njegova je. I sva ta pisma, uredno složena po datumima, ona i danas čuva. I bocu konjaka, jedva načetu one noći kada saznaše da prvi put trudna je. I šal, kojeg joj donese iz Budimpešte one jeseni kada je napokon unaprijeđen u starijeg referenta. Svileni, plavi šal. Samo ga jednom nosila, u restoranu na Osmicama u novogodišnjoj noći. I tada se zarekla da više neće rizikovati da ga zaprlja ili cigarom progori. I sat zlatni, njegov. Dali mu ga kada je penzionisan. Redovno ga navija, kaže. Dok nje bude, kucaće i taj sat. Kaže još, odijelo jedno je sačuvala. Bar jedno da je sjeća. I trenerku bordo boje, koju bi nosio na utakmicama svog Saraj'va. Pa bi joj žene govorile da ne budali, da podijeli to djeci ili kome je potrebno. Da ga pusti. Da ga pusti da ode, neće ga vratiti s tim stvarima koje čuva. Pa joj htjeli hodžu dovesti, pa je htjeli psihijatru voditi. A ona bi samo rukom odmahnula. Ljubav života je imala, ljubav koju je kao djevojka sanjala. Ruke muškarca su je grlile, muškarca koji joj je srcem cijelim pisao, srcem cijelim volio. I sanjaće ga svake noći, čekaće ga svakog jutra, dok god je bude na ovom svijetu. Na onom će svakako s njim biti. To joj je i rekao, dok je dušu puštao. Da ne plače, da ne tuguje, da je on gore opet čeka. Žal me je takav uzeo kada sam čuo da je preselila. Žal, ali samo na koji trenutak. A onda sreća. Luda, golema, do neba. Pa, napokon je opet s njim. Pa, dočekaće je sa čašom konjaka i šeprtljavo zamoliti za ples. A imaće svileni, plavi šal oko ramena. I imaće vječnost cijelu da pisma njegova čita i poslije da, stidno, krije suze radosnice. Pa, sama mi je znala reći da to i čeka, a meni bi često zaželila ženu i ljubav, zbog koje ću vječnost dosegnuti, a svemir zagrliti.I neću je žaliti. Vječnost je dosegnula, svemir je zagrlila. To želim i sebi. To želim svima.

22.08.2019.

Onako, otvoreno...

Danima, mjesecima, a mogu reći i godinama, u meni tinja ta vatra. Osjetim je, gori, tiha, nečujna, pa poludi i zaiskri s vremena na vrijeme, a na uši mi dim izađe, a na nos utekne smrad ove žabokrečine oko nas. Poludi ta vatra u meni kada me idiotluk neki strefi, kada me bezobrazluk nečiji ošamari, kada me licemjerje iz cipela izbije, kada me papanluk po obrazima odalami. I da. Ljut budem, frustriran, bijesan, ogorčen, a bespomoćan. Ne mogu sebi pomoći i nekako se isključiti iz svega, a kamol' da pomognem drugom, onom ugroženom i ojađenom. I onda, kada me popusti, kada me malo prođe, tuga onda mnome zavlada. Vazda ta tuga neka, koju ne mogu porediti ni s jednim drugim osjećajem. Tuga, kakvu ni violina ne zna odsvirati, koja je i stvorena da nam tugu dočara. Svu tugu svijeta. Ta tuga me smota toliko da pomislim da me nikada popustiti neće. Dok ne vidim i ne čujem Martinu. Pa vidim djecu našu kako brdo medalja donesu sa raznih takmičenja. I tada me popusti...sve do narednog šamara ili naredne hrakotine koju i na svom licu osjetim. Gledao Martinu iz Hercegovine neki dan i njen angažman i njenu borbu. Gledao i sav onaj jad iz Banja Luke oko ubistva mladog čovjeka, protesta i hapšenja, isto tako i u Sarajevu...Gledam i sve ove mufljuze po istom Sarajevu, u kojem živim cijelog života. Da neko može sabrati, pomnožiti svaki put kad smo slegnuli ramenima, kad smo klepnuli ušima...Da neko može sabrati i pomnožiti svaki put kad su nam pljunuli u lice, kad su nas ošamarili, nogama gazili i šakama tukli...A ništa nismo uradili. Ništa. Šuti četnicima, šuti ustašama, šuti balijama, šuti političarima, šuti kriminalcima i lokalnim šerifima i kabadahijama, šuti onim uhljupima po opštinama i mjesnim zajednicama koji su se nafurali da su gospodari sudbina, Bogom dani i poslani da vode i bistre visoku politiku...Šuti korumpiranim sudijama, policajcima i profesorima...Šuti papcima i klocevima...Šuti nacionalistima...Šuti Zagrebu, šuti Beogradu, šuti Ankari i Moskvi i Briselu i Vašingtonu...Šuti ženi, šuti mužu, bratu, sestri...Šuti svima. Šuti za sve. A kad se parada najavi, ponosa ili čega god, tada ćemo ustati svi na noge. Mlatićemo ih i vrijeđaćemo ih, psovaćemo im sve pedersko i el-dži-bi-ti-jevsko. Jebaćemo im nanu naninu, kao što im i jebasmo ranije u Splitu, Zagrebu i Beogradu. Ma, zgazićemo ih ko one bubašvabe, čizmama ih satrati. Zbog njih i nemamo ništa. Ni para ni zdravlja ni ponosa ni snage...ničega. Sve je zbog njih. Tako nam i popovi i efendije vele. Tako nam i naši vrli lideri kažu, onako pored kamere, indirektno. Ma, smlavićemo ih, biće im leđa u onim duginim bojama! Ne znam. Ne znam mnogo toga. Ali, znam da više ne mogu da šutim i da sliježem ramenima. Ne mogu više da obaram glavu. Niti imam pravo na to. Šta mi mogu? Razbiti mi glavu? Pa, razbijao sam je deset puta. Ubiti me? Pa ni infarkt to nije uspio, a da ne spominjem granate i šarlahe i sve ostale lične kataklizme koje preživjeh i koje pobjedih. Dosadilo mi je oborene glave hodati, dok me mufljuzi kandžijaju. Baš dosadilo. Iz ovih razloga, iz svih ostalih razloga koje ne navedoh, biću te nedjelje u gradu. Podržati njihovo pravo i na život i na odluku i na slobodu. Slagao se ili ne, šta god da mislio o njihovoj seksualnoj orijentaciji, biću u toj koloni. Kao građanin, kao čovjek, kao insan, kao Sarajlija, Bosanac i Hercegovac. Biću u toj koloni, uz ljude koji se jesu drznuli i progovorili u ovom tamnom vilajetu, balkanskom. Napokon da čujem buku, da čujem glas u ovom svijetu tišine, gdje su zatvorene oči i začepljene uši modni detalj, a zgaženi ponos i ispljuvano dostojanstvo način življenja. Jebi ga...Vatru ovu u meni niko ugasiti ne može, dok je ovakvo stanje. Niko. Pa bio peder i izdajnik i kjafir sto puta. Al' biću sebi draži. A to mi je najbitnije. Definitivno jeste.

18.08.2019.

Ne dam grijehu blizu sebe

Grijeh.Stalno mi je na umu da se ne ogriješim. O nekoga, o nešto...nek' bude radije po mojoj glavi, samo da mene niko ne kune. I nije to jer sam vjernik. Jer, nisam. Nije ni zbog nekog dojma kojeg bi drugi trebali steći o meni. Jer, fakat nije. Nije ni zbog reklame, nije ni gluma, nije ni preseravanje. Jer, zaista nije. Ne dam grijehu blizu sebe. Ne dam. A ako se i zalomi, ako ogriješim se, volio bih da to saznam, da mi neko ukaže da ogriješio sam se. Srušiću i planine, na glavi ću svijet cijeli predubiti...sve ću napraviti da se iskupim. Nisam ja anđeo, nisam ja svetac. Samo ne želim biti na ovom svijetu s takvim teretom. Pa bilo to na štetu drugog insana, bilo da sam povrijedio komad lima ili kamenčić na cesti. Jebi ga...Kratko smo mi svi ovdje, a opet dovoljno dugo da useremo dosta toga i da sjebemo mnogo toga.


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI
WickedmindedChika
Blog before time
Da ti izmamim osmijeh :)
Ljut ko Ris
Bojis li se mraka
Bosna preko Oceana
Laprdam sta stignem
putnik namernik
Nedovršena priča
spagosmail
Cosmic Energy
You, me and a cup of tea.
ljubav nasa svakodnevna
Dreaming Velvet Dreams
Filter
Sorry I'm such an asshole!
To je kao... moje mišljenje čovječe.
Princ of Perversia
Ostavit cu sve, ali nju ne mogu, ne.
NESUVISLOST NESUVISLOSTI
dnevnik jedne kurtizane
Imagine.
steel
Journey
Klaustrofobija uma
∇a§IONia
Govor Srca
look little Alice, this isn't Wonderland
Voli me i ne voli me.
Hodam ti po snu
mashtovan
Inertia
Mirišljavka.
MINUSPLUS
Teatar svile
gradcednostizemljebozjemilosti
Gracias a la Vida
Svijet iz mog ugla.
Simple
modrarijeka
Priče iz Old York Towna
izlog jeftinih mladića
burek
Tražeći tebe među zvijezdama.
Go Ask
69 Shades of Silence (18+)
Dead Poets Society
Raskecani sekreti uma
Žena mrtvog pjesnika
Recenzija zivota
više...

BROJAČ POSJETA
31496

Powered by Blogger.ba