Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

16.11.2018.

Beč

U Beču. Došli na tekmu. Danas se još vrtimo po ovom biseru, evropskom, pa sutra kući preko Graca i Zagreba. Beč je...Beč me se baš dojmio, prvi put sam ovdje. Grad je fenomenalan. Smotala me je i temperatura, valjda sve stiglo na naplatu..i umor i sve..Al nema veze, pamtićemo ovaj novembarski, osvajački pohod na srce Austrije.

09.11.2018.

Još te vidio nisam, stari...

Još te vidio nisam, stari. Pamtim te iz dana kada si baš bio Stari, u glavi mi je ta slika tvoja. Otkako si postao Novi Stari, prešao preko tebe nisam, nit' se divio ljepoti tvojoj. Nekako mi se nije dalo, mada sam prolazio kraj Mostara više puta. Još te nisam vidio, stari..al' hoću. Hoću, doći ću. Frtalj vijeka je prošlo kako si morao skočiti dole. I izronio si opet, za sve nas koji te vole...

07.11.2018.

U sumrak. I u zoru, svaku, raspuknutu...

U sumrak mi znaju doći. I ranim jutrom, isto tako. I nije to slučajno, baš u to vrijeme, tačno na prelazu iz dana u noć, iz noći u dan. Nije nimalo slučajno. Dođe mi misao. Dođe mi miris. Dođe mi stih. Dođe mi slika. Dođe mi topli dah, što dušu hrani i srce raspjeva. Dođu mi sva vremena, sve priče, sve legende, sva godišnja doba u trenutku jednom..Dođe mi i junska noć na obali rijeke. Dođe mi i zagrljaj, vječni, na bosanskoj kaldrmi....čaršijskoj...Svi mi dođu. I sve ih primim, sve ih zagrlim. Ma, lažem. Lažem. Oni su u meni, oni su u meni stalno. Tačno je da dođu mi, ali ih ja prije toga pustim. Ja njih pustim, svakog sumraka, svake raspuknute zore. I misli. I stihove, slike sve i dah topli..I vremena sva, legende i godišnja doba. I onu junsku noć i zagrljaj, vječni...Pustim ih tog trenutka, oni svoj put znaju. I eto ih nazad, već narednog trena. Vrate se. U srce moje. Tu im je mjesto. Tu im je dom. Dok me ima.

05.11.2018.

Amidža

Kada dođe dan, koji vam toliku sreću donese da se prepadnete možete li ju podnijeti. Život donosi ovakve dane, život zna čudesan biti. Cura je stigla na ovaj svijet, neka je zdravlje prati, radost življenja da je grli, a sva ljubav svijeta ljubi. Amidža i nije baš bezveze titula. Tu titulu ću nositi punog srca. Punog.

04.11.2018.

Sarajlija

Jesam. Ovdje sam rođen, ovdje sam prohodao, ovdje odrastao. Ovdje sam i plakao, smijao se, radovao i tugovao. I dan danas tu sam. Kažu za ovaj grad i njegove ljude da ili jesu ili nisu. Sarajlije. Ok, pije i ta vode. Jesam, od Vranjača i Soukbunara, preko Pofalića do Dobrinje i Švrakina, jesam Sarajlija. No, to ne smatram nekim aman-zaman čudom i neprocjenjivom beneficijom. Jer, dođu vremena kada je nešto veća obaveza i odgovornost nego što je privilegija ili prednost. Upravo i jeste takvo vrijeme. Zašto obaveza i odgovornost? Pa, zbog svih onih velikana, sarajevskih, koji su kroz istoriju činili Sarajevo velikim i svima dragim gradom. Pa, zbog Miljacke, zbog ove doline, zbog ovih planina koje nas grle, obavezni smo i odgovorni da Sarajevo ne damo klocevima i mufljuzima da njime upravljaju, da ga držimo čistim i lijepim, da njegujemo gostoljubljivost i naš domaćinski adet, po kojima smo i cijenjeni i voljeni. Da čuvamo mangupski i vrckasti duh ovog grada, bez ikakvog podcjenjivanja i omalovažavanja drugih, manjih, sredina. Da ne damo okolnim centrima, iz susjedstva i komšiluka, da nam odmaknu i pobjegnu u svemu. Nije daleko ono vrijeme kada smo im svima zadavali domaću zadaću iz kulture, iz umjetnosti, iz sporta. E, zato je biti danas Sarajlija prije svega obaveza i odgovornost. A tek onda i ljubav i ponos i privilegija i beneficija. Sve ovo drugo se plaća i zaslužuje onim prvim. Sve. Pa i obraz i čast svih nas. Sarajlija.

01.11.2018.

Upitaj me

Upitaj me. Upitaj me šta god želiš. Upitaj me koliko treba koraka do Nikaragve. Izračunaću ako treba, pa i prehodaću i kopno i mora i okeane, na glavu ću se nasaditi al' ću ti odgovoriti. Slobodno me upitaj šta god želiš. Upitaj me koje je godine Murat, akindžija iz Anadolije oženio lijepu Esmu iz Mostara..onaj Murat, teško ranjen u Krbavskoj bici, dole u Lici. Ma, iskopaću to negdje, preroviću sve arhive svijetske al' ću ti odgovoriti. Upitaj me, šta god da ti padne na um, šta god te zanima. I zašto volim ovaj grad, zašto Mađarska i danas nema more, zašto su se Italijani usrali kod Trsta pred partizanskim divizijama. Upitaj me zašto je suncokret žut, a nebo plavo. Upitaj me koliko je Puškin volio sve svoje žene, zašto je Čiko ostao vjeran drug Zagoru, upitaj me za Star Wars bilo šta...Upitaj me, odgovoriću ti, a ono što iz pika ne budem znao - to ću saznati. Na glavu ću se nasaditi, prevrnuću svaki kamen na Zemlji,  preroniću sva jezera i sva mora, al' ću ti odgovoriti. Upitaj me šta god te zanima, šta god ti je na umu. Samo jedno me ne pitaj. Samo jedno. Ne pitaj me kako sam. Jerbo, ne znam. Ne znam odgovor na to pitanje. I miran i nemiran, kako da znam, kako da spoznam? I snen i budan, odgovor ne znam. Samo me to ne pitaj, odgovora nema ni u knjigama, ni u stripovima, ni u filmovima. Odgovora nema ni pod kamenom, ni na dnu okeana, niti u prašumama ove planete. Možda jeste u onim koracima koji do Nikaragve vode. Možda jeste u srcu Muratovom, kojeg dao je Esmi. Možda jeste u bojama suncokretovim i nebeskim, možda jeste u hrabrosti i strahu ratnika, možda...Možda je nadohvat ruke, no ja odgovor ne znam, odgovor ne vidim. Zato me to ne pitaj. Sve me upitaj..sve...samo to ne. Kako sam? A kako kad...

31.10.2018.

Ja

Gonjen i progonjen. I voljen i grljen. I snen i samozatajan. I sretan i tužan. I miran i nemiran. Malenkost moja. Gonjen snovima i željama, još onim dječačkim, progonjen neuspjesima i propuštenim šansama, a bješe ih dosta, voljen jako i voljen ludo, grljen toplo i grljen srcem cijelim, snu se rado predajem, snu često u zagrljaj bježim, stidljiv i povučen otkako za sebe znam, toliko sam sretan znao biti, ali i tugom golemom obavijen, što bi mi mir donosilo i tako i onaj nemir, takođe, što nose me godinama...Malenkost moja.

28.10.2018.

Gdje si ti?

Pa, dobro, gdje si ti? Katkad mi se učini da vjetar te, sa sjevera, donese i kao da čujem ti glas. No, samo mi se učini, jer bi taj isti vjetar za tili čas prohujao ovom dolinom i zamakao ka jugu. A tebe nigdje...Pa, dobro, zaista gdje si? I s kišama mi se ukažeš. I onim ljetnim, koje voliš, ali i onim jesenjim i onim proljetnim. No, samo mi se ukažeš, jer uz sve te kiše ja plešem i dalje sam. A tebe nigdje...Gdje si ti? Koji te vjetrovi miluju i kosu mrse? Dal' plešeš i ti sama uz kiše ljetne, uz kiše jesenje dal' ti pogled odluta daleko, baš kao i misli? Uz one kiše proljetne dal' ti dođe da potražiš me, da se uvjeriš da postojim? Jer, ja to sve radim. Sve. I dozivam te ovim vjetrovima s juga, kišama sarajevskim i čežnjom k'o svemir velikom.

26.10.2018.

Teško je išta reći

Mahala je tu moja, odmah uz C fazu Alipašinog polja. Svi se mi poznajemo, susrećemo svakodnevno. I radnici i penzioneri i studenti i vatrogasci i policajci i doktori i mangupi i šaneri i narkomani i sportisti..svi. Tako sam poznavao i njih dvojicu, još otprije, a i viđao bih ih često, jer je zgrada policijske uprave u mom naselju. Adis i Davor. Eto, kriminalci ih jutros ubiše. Kriminalci koji su krali auto, za koje bi dobili par hiljada maraka, ubiše dva čovjeka. Šta na to može normalan čovjek reći? Užas..užasa i tragedija je sve više na našim ulicama, u našem gradu, u našem društvu. Tačno nekada pomislim da sam više nade i više vjere u bolje sutra imao onih devedesetih, pod opsadom, kada sam svakodnevno mogao deset puta poginuti i kada sam jeo hljeb od mekinja i sanjao meso, sanjao da gledam tv i slušam muziku i sanjao da putujem negdje dalje od Skenderije. Tada sam više nade imao. Tada sam više vjere imao. Sve manje se nadam. I sve manje vjerujem.

25.10.2018.

Zastane dah

Zastane dah od ljepote. Od ljepote misli. Od ljepote djela. Od ljepote osmijeha. Od ljepote stiska ruke. Zastane dah, poželi da traje poput vječnosti. Ta ljepota. Ta radost.

24.10.2018.

Migranti

Ugledam ih, svakog dana u isto vrijeme, na istom mjestu. S posla krenem kući, uhvatim tramvaj ka gradu. U Nedžarićima na stanici su, uvijek u grupi od desetak, umotani u sive, humanitarne deke. Oko pet sati je poslijepodne, a ove oktobarske noći su već svježe, pohladne. Vjerovatno im negdje podijele te deke. Vjerovatno se spuste u Nedžariće čim završe proceduru prijave u onoj novoj zgradi kod aerodroma, gdje je smješten taj ured za poslove sa strancima i migrantima. I vjerovatno idu pravo na autobusku-željezničku stanicu, gdje hvataju prevoz za Kladušu i Bihać. I vjerovatno usput ganjaju varijante kako preći u Hrvatsku, pa dalje ka zapadnoj Evropi. Sretnem ih, dakle, svakog dana. Bude tu i djece i žena, ali su uglavnom muškarci, mlađi, radno sposobni, pa i vojno. No, šta mene to zanima, bitno je da su ljudi, da žele bolji život, žele nešto više od onog što su imali u dosadašnjem životu. Pa i od rata, svakako, žele pobjeći. Bježali su i naši ljudi, bježali od klanja, od zla, od ubijanja i paljenja. Bježe i danas, od lopovluka, očaja i beznađa. I šta sad mi trebamo? Ove ljudi peglati, zaustavljati, tući? Pa i pljačkaju ih, što ovi krijumčari koji ih prevoze preko cijelog Balkana, što policajci, naši i hrvatski, kada ih hvataju po njivama i šumama oko granice. Užas. Užas. Ljudi smo sve manje. A sve više zvijeri i bestidnici. Neće ovo na dobro. Ne može ovo na dobro. Nikako.

23.10.2018.

U ovom svijetu

U ovom svijetu, prljavom, bolesnom, pokvarenom, lažljivom, licemjernom, lopovskom, apatičnom, depresivnom, ojađenom, podjeljenom, isprepadanom, mračnom, bestidnom, gladnom, žednom, nepravednom. U ovakvom svijetu su ljudi s vrlinama, sa lijepim osobinama, nešto poput incidenta, nešto poput statističke greške. E, ti ljudi nam mogu svjetlo donijeti, ti ljudi nam nadu mogu donijeti. Prepoznajte ih, ima ih oko nas. I čuvajte ih, zagrlite ih, jer trebamo ih..jer smo gotovi, ako ih nestane, ako ih više ne bude. Ali, fakat je tako.

22.10.2018.

Hajm' sad lagano

Haj'mo sad lagano. Ka zimi, onoj sarajevskoj, sa smogom koji ovu dolinu stisne i zarobi sve tamo do marta. Haj'mo sad lagano vaditi džempere, šalove, pa i gaće duge i gegice. Idem i ja, lagano, ka svojoj četrdeset i drugoj zimi. Bilo ih je dosad dosta, bilo ih je svakakvih, bilo ih je jebenih, bilo blagih, bilo ih je prelijepih, ali i ružnih. Bilo je onih kada bih jedva čekao taj mart, gušen i mrcvaren ne samo smogom, nego još mnogo čim. A opet, pamtim one čarobne, pamtim one prelijepe, pa bih mrzio mart što je uranio, što je požurio. Haj'mo sad lagano. Vikendom na planine bježati, zraka hvatati. A ovim danima, poput zombija bauljati ulicama, s posla kući, s obaveze na obavezu, s kafe na kafu. Onako, svi isti, identični, s kapama i kaputima i kaputićima i šalovima preko lica. A Sarajlije su navikle. Sarajlije i gunđaju, psuju, proklinju. Al' kada naleti zima bez smoga, opet se iščuđuju, fale im te magle, poput tijesta što se razlijepe od podnožja Igmana pa sve uz Miljacku do Čaršije. Hajm'o sad lagano, ima još dosta do marta. Neka i ova, četrdeset druga bude u klubu onih čarobnih, a svakako želim da ih vidim bar još toliko. Pa i sa smogom. Pa i bez.

21.10.2018.

Top scena

A ne znam...Možda ona scena iz Ramba keca, kada padne niz liticu, na one grane i sav se skrši, pa potom sam sebi zašije ranu..Ili, možda, ona uvodna scena iz Komandosa, kada Arnold nosi balvan na ramenu..Ili, 'pak, najavna špica serije Na tajnom zadatku, uz bezvremenski hit I need a hero..? Vala, baš sam u dilemi..Tu je i scena iz Osmog putnika, kada Bishop, polu robot, presječen po pola, pomaže u onom fajtu sa beštijom..Pa, scena iz Star Warsa, ona bitka u šumi, na onim letećim motorima..A spomenuo bih i scenu iz Supermana, kada zaledi jezero svojim laserskim zaleđivačem iz očiju, pa ga fikne na onu rafineriju ili šta li već, koja je gorila..Ima dosta toga. Dok pišem, nadolaze u masi..i scene i filmovi..Baš ne znam šta bih izabrao, koju scenu iz kojeg filma, za najbolju filmsku scenu mog djetinjstva. Ali, znam jedno. Ovo su najbolje filmske scene u mom životu, a ne samo u djetinjstvu! Jednom nerd, uvijek nerd. :)

19.10.2018.

The Reasons For The Fight

Ima ih. Žive u meni. Razlozi. Sve dok su u meni i boriću se. Sve dok ih vidim, osjetim, sve dok ih dišem, sve dok me iz blata dižu i sve dok me nadom i željom hrane, boriću se...Sve dok ih dišem, disaću i ja. Zovu se ovako ili onako, neki su bitniji, neki malo manje, jedan je najbitniji. Ali, sve dok ih dišem, biti ću.

18.10.2018.

Eto, to sam ja.

Volio sam dobiti peticu za pismeni sastav. Naravno da sam volio. Ali, više od toga, više od te crvene petice na dnu lista volio sam kada bi ostali skontali šta sam želio reći i koliku sam emociju utkao u te rečenice. Balavac, zelembać od dvanaest, trinaest, godina. I njegovi snovi. I izvela bi me nastavnica ispred razreda da pročitam taj pismeni sastav. I nekako bih ga uvijek usrao, zabrljao. Zbrzao bih, samo da se što prije vratim na mjesto. A sve one rečenice kao da nisam ja pisao, kao da ih prvi put vidim, kao da nisu iz mog srca na svijet došle. Nisam ja nikada bio za javnog nastupa. E, to nisam volio. Ne volim ni danas. Baš kao što i danas volim da ljudi shvate, da prepoznaju, da osjete ono o čemu pišem, kakve me misli nose. Al' nemojte me tjerati da vam pričam, da vam čitam, da se predstavljam. Zar nisu dovoljne, zar nisu jasne te rečenice na papiru, na ekranu? Nemojte me, samo me nemojte to tjerati. Jer, usraću. Jer, izgubiće se te emocije i te misli kroz moje zamuckivanje i kroz moje pocupkivanje, nervozno. Da...tako sam volio i tako volim da me ljudi osjete. I da, tako sam mrzio i tako mrzim biti na bini, na svjetlu reflektora. To nisam ja. Ja sam onaj tamo iza, tamo u sjeni. Ja sam onaj koji piše stihove djevojci najboljeg druga, jer ga je on to zamolio. Ja ljubavnik nisam, ja ljubav živim. Eto, to sam ja. Ja sam dječak koji voli petice, al' ne mora niko znati da sam to baš ja. Nek samo shvate, nek samo osjete, svi oko mene. Al' ne moraju znati da sam to baš ja. Eto, to sam ja.

17.10.2018.

Prahnulo mi...Napokon.

Šta mi dođe? Dođe mi iz guzice u glavu, nakon svih ovih godina. A od guzice do mozga je najveća udaljenost u svemiru, kako neko reče. Pa me i ne čudi što mi je toliko trebalo, mada mi je vuna zbog ovolikog kašnjenja. Jebi ga..Dakle, dođe mi da u ruksak stavim koju košulju, potkošulju i par gaća. I možda nešto od Bukowskog, ali sigurno nešto od Puškina. Čisto onako da imam za puta, zguraću te knjige odmah pored maminog bureka, kojeg ću spucati još u Bosni, neću ni Savu preći. Nisam se jednom zajeb'o pa jeo hladan burek, kontajući da ću imati vremena poslije. Košulje, potkošulje, gaće...? A tu sam muhanat, imam svoje omiljene i deraću ih dok se ne raspadnu, sve dok ih neke druge ne zamijene. Bukowski, Puškin..? Eh, kad bih mogao, biblioteku bih ponio. Ovako, ruksak će mi dopustiti jedva dvije, pa izabrati moram. I papirologiju, onih nekoliko ličnih dokumenata koje posjedujem. A ionako su, me'ščini, samo oni dokaz da sam rođen i da sam živ. Krivo mi što zagubih one diplome iz prvog i drugog osnovne, one su najavljivale velike stvari i velika dostignuća moje malenkosti. I sve kontam, kada bih ih pronašao, dobio bih moć, dobio bih snagu da krenem opet, ovaj put ozbiljno, ovaj put u juriš na zlatnu medalju. Kao na popravnom ispitu, kao kada dobijete drugu šansu. No, nemam ih. Izgubivši ih, kao da sam Samson koji je kosu izgubio i s njom i svu svoju snagu, svu svoju osobnost. Na jednoj je pisalo, odmah ispod mog imena, da treba htjeti i treba smjeti, pa da vidiš kud se leti! I tako sam silno to želio, a i hrabrosti mi nije manjkalo, sve dok, s godinama, želja nije počela zamirati, a hrabrost nije počela nestajati. Sada..danas, tu hrabrost, svu hrabrost svijeta bih strpao u taj ruksak, uz par košulja, mamin burek i dvije knjige. Sada...danas, svu želju svijeta u meni je ogorčenost probudila. Vratilo ju je ovo beznađe, ova apatija, ovo sivilo koje je sve druge boje prekrilo. I svi snovi moji su se vratili, baš svi. I tako mi i dođe. Tako mi i prahnulo. Da ruksak natrpam i željom, ko svemir velikom, ali i hrabrošću, gazijskom, ali i snagom, Samsonovom, ali i snovima svojim, dječačkim. Jer, želim sada. I smijem. Da vidim, napokon, kud se leti. I polako, može i noga za nogom. Može i vozom. Može i zrakom, može i vodom. Negdje. I daleko i blizu, ka sjeveru, a malo i na jug. Tamo ka zapadu, a zašto ne i na istok. Bukowski je tek s pedeset počeo pisati, počeo živjeti. I Puškin je sanjao, sa snovima svojim je i umro. Pa da vidimo...Da vidimo kolika je ta želja u meni, kolika je snaga, kolika je ta hrabrost u meni. Pa da vidimo. Od čekanja nema ništa. Čekanje će sve moje želje ugasiti,, svu moju snagu pojesti, svu moju hrabrost u ništavilo pretvoriti. Zato, ruksak na leđa. I s bismilletom. Sve ostalo je u srcu, srce neka vodi, neka puteve bira. Srce će me i vratiti dječaku koji je htio, koji je smio i koji je želio da vidi kud se leti. Srce će mi Samsonovu kosu vratiti i Dalilu podariti. Srce će mi uspomene vraćati..i kada me mamin burek zaboli. I kada me Sarajevo moje zaboli, ova mahala na svijetu najljepša. Srce će me voditi, tako i treba. Nije ono džaba u sredini, tamo na pola puta od guzice do glave. I nek' me vodi, sve od ove silne praznine do vječne vječnosti.

17.10.2018.

Fell in love with an alien

Ona familija je dolazila jedne godine u Sarajevo. The Kelly Family. I priča se, kada su trebali doći obavijeste i Muju. Mujo, onako prebirući po bazi podataka u glavi, zbunjen što nije nikada čuo za njih, odvali " Ma, šta će oni?! Zabiće im Željo tri komada u prvom!" Naumpadoše. I ona njihova, Fell in love with an alien. I još neke njihove. Evo još malo i biće puna cvancika od tog koncerta. Vrijeme leti...Tada nisam bio, a sada mi žao što nisam. Koliko rijetko neko od velikih bendova dolazi ovdje, tačno čovjek ništa propustiti ne smije. U suprotnom, valja opet čekati deset godina da nešto vidite, a da nisu uvijek jedni te isti iz susjednih zemalja. Jebi ga..

16.10.2018.

U susret Vienni

Pao je dogovor. Ide se u Beč, na tekmu sa Austrijom. Nas četvorica. Hajd...sad iščekati ne mogu. Pade mi na um ona jesen kada odosmo u Split na tekmu košarkaške reprezentacije. Neno je te noći rasturio splitske Gripe. Ne bih imao ništa protiv da ovaj put Džekson pokori Beč. Baš se ne bih bunio. Ni sekunde

14.10.2018.

Vraćam joj se...

Vraćam joj se. I onim zaleđenim prozorima, ledom okovanom krovu i tom pogledu s vrha..Sve mutno, nejasno, samo se naziru bijela brda, a gusta šuma, pokrivena snijegom decembarskim, zimski san spava. S proljeća, pogled pukne dole, na zlatnu dolinu, no sada se ona samo nazire oku koje zna da dole je, da postoji. Vraćam se u tu kolibu, istom onom stazom, istom onom prtinom kojom smo gazili zajedno. Ovaj put s jednim ruksakom na leđima. Ovaj put bez tvoje ruke u mojoj. Ovaj put se ne osvrćem, iza mene nema nikog, ovaj put nema tebe. Ne zastajem da bih dušu napojio i srce napunio osmijehom blistavim i obrazima rumenim. Samo naprijed, korak po korak, znam da smo ovaj put samo zubato sunce i ja. I nebo, koje će ubrzo izvedriti, a bojom plavom, čistom, prodisati. Samo da...samo da magla digne se. Sjećaš se onih čempresa, do neba visokih? Još su viši, čini mi se da im kraja nema..Zastao sam, želim fotografiju napraviti, samo da ih vidiš. A ruksak me žulja, lijen bijah da onaj remen produžim. Izgleda da će taj posao tebe sačekati. I hej...ponio sam Rat i Mir, Tolstojev. Želim da opet pročitam, dovoljno vremena je prošlo, vakat došao da opet gutam stranice sve do praskozorja, sve dok mi glava ne klone... A znaš koliko sam zaluđen tim ruskim piscima, baš kao da sam u prošlim životima stepama lutao, Sibirom, sve tamo do Vladivostoka, na krajnjem istoku. Kao da nisam s Balkana, kao da se ne rodih u Bosni, uz Miljacku i uz Bosnu, kao da su me Volga i Ural grlile, a ne Neretva i Drina. Jah...Vraćam joj se, malenoj kolibi, skroz gore na vrhu, snijegom okovane, planine. I našem snu. Našem prvom snu, sjećaš se? Jer, sanjam ja i dalje. Sanjam i otvorenih očiju, sanjam kada me noć ušuška, sanjam i sanjaću uvijek. Ruke tvoje trebam. Trebam ih da grle me, da mi kosu mrse. Trebaju mi da mi knjigu iz ruke uzmu, ono kada zora treba da pukne, a oči mi se sklope od umora. Trebaju mi..Ti mi trebaš. Ovaj put idem bez tebe, istom ovom stazom se penjem. Ovaj put idem sam. Već s proljeća, kada sunce jače postane, kada se i dolina zlatna ukaže, bićeš sa mnom. Znam to..jednostavno znam.


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
20833

Powered by Blogger.ba