Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

14.07.2019.

Na današnji dan

Na današnji dan je pala Bastilla. Na današnji dan je Nobel prvi put demonstrirao učinkovitost dinamita. Na današnji dan je osnovana Druga socijalistička internacionala. Na današnji dan su nacisti zabranili rad opozicionih partija u Njemačkoj. Na današnji dan umrli Mak Dizdar i Richard McDonald. Na današnji dan su napravljene prve fotografije Marsa, minirane i uništene tri banjalučke džamije, osuđen u Hagu krvnik Dušan Tadić...Mnogo toga se desilo na današnji dan. A koliko toga se samo izdešavalo u životima običnih ljudi, koliko je ljudskih priča započelo ili završeno na današnji dan. Pa i onih priča koje su direktno bile povezane za sve gore nabrojano, od Bastille pa do danas. Te priče pamte samo stare porodične, požutjele, fotografije iz prašnjavih albuma s tavana. Te priče pamte samo stare razglednice, stara pisma, negdje od nekog sačuvana, za nekog sačuvana. I svaka fotografija i svako pismo jedan je život, jedna ljubav, jedna tuga ili jedna radost. To istorija ne pamti, licemjerna je ona u svojoj prostituciji, u svojoj slijepoj odanosti jačem i snažnijem...Helem, onako ja malo, dok julska nedjelja curi. Siva i kišna.

06.07.2019.

Here I go again

Image and video hosting by TinyPic Whitesnake i Coverdale kao na onim spotovima s kraja osamdesetih i devedesetih, koje sam marljivo prikupljao i snimao. Duge kose, gitare, pokreti...Sjajna noć. Da nisam bio, nešto bi mi bilo. A Zagreb...Zagreb lijep, uredan, Zrinjevac posebno...još kada Sarajlije dođu i malo našeg šmeka donesu...Opet se vidimo, Zagrebe, čim prva prilika.

02.07.2019.

Ka Zagrebu

Nervoza, ona pozitivna koja čovjeka obuzme pred put. Idemo za Zagreb, danas poslijepodne. Koncert na Šalati je sutra, a nadam se da ćemo stići i prozujati po gradu. Bio sam već četiri puta, al' nisam obišao sve ono što želim. No, nisam htio o tome, svakako gnjavim sedmicama sve oko sebe sa ovim koncertom. Pade mi na um kako, gdje god da odem, nesvjesno tražim nešto, neki detalj, neku zgradu, neki park, koji me podsjeća na Sarajevo. To je valjda tako u čovjeku. E, tako i Zagrebom kada lutam...hej, onaj Zrinjevac park, tako podsjeća na naš At Mejdan...i paviljon i fina hladovina, a oba smještena u srcu grada. Ne znam, meni su poput dva brata blizanca, koja igrom slučaja žive tristo pedeset kilometara udaljeni jedan od drugog. Pa, ona Gajeva, što izlazi na Jelačićev trg...ima jedna pekara, tu obavezno svratim na mliječne kifle i uvijek izmamim osmijeh curama koje tu rade kada im kažem da su njihove kifle haman k'o sarajevski ćevapi. E, ta Gajeva...tako me podsjeća na našu Branilaca Sarajeva. Možda je mirnija, manje je buke i gužve, al' mi šmeka na ovu sarajevsku sestru. Baš kao dvije sestre, koje igrom slučaja žive tristo pedeset kilometara udaljene jedna od druge. Pa i oni mostovi preko Save...jesu duži, veći...i jeste Sava veća od moje Miljacke...no, tako mi šmekaju na ove naše, sve od Benbaše pa nizvodno ka Ilidži...Pa, ona naselja u Novom Zagrebu, Siget, Sopot, dole ka Areni...ma, isto, majke mi, kao naša džada od Čvile do Studentskih domova, sa šetalištem, sličnim zgradama i neboderima...Ovako poredim i Beograd, pa i Beč kada sam bio, sa mojim Saraj'vom. Tako to ja gledam, tako doživljavam. I tako, Zagrebe...Dolazim ti večeras. I radujem se i Savi i mliječnim kiflama...i Jarunu i Šalati...i Areni i Bundeku i parku Zrinjevcu...Skitaću ulicama tvojim, par dana, pa nazad domu svom. Pa nazad u dolinu zlatnu.

30.06.2019.

Želim

Ma, ne želim ih samo gledati i diviti se ljepoti njihovoj. Ne želim ih zauvijek sanjati, pitati se kako sjajne su toliko i blistave, a zašto nebo bez njih ružno je i pusto...i tužno. Ne želim ih zamišljati. Ne želim. Želim zvijezde dosegnuti, želim ih dodirnuti. Bez da ih s neba skidam, jer nebo njihov je dom. Želim tim nebom zaploviti jedne noći. I plesati s njima, tako sjajnim i tako blistavim. I pokloniti tom nebu nezaboravnu noć, da više nikada ružno ne bude, niti pusto, niti tužno. To želim. Želim, tako, usne njene. I kosu njenu mrsiti, jutrom dok još spava. Želim ju za ruku uzeti, želim ju zagrliti. Želim ju do suza nasmijati. Želim ju gnjaviti Puškinom i Star Wars filmovima. Želim pored nje disati. Želim pored nje biti, s njom biti i njen biti. Sve dok bude me. To želim. Ne želim samo sanjati zauvijek, zamišljati okus usana njenih. Ne želim ju vječno dozivati i vječno joj se nadati, kako god da zove se. Ne želim. Želim ruku njenu u svojoj. Zauvijek. Eto, mjeseče. To želim. Rekao bih ti to one noći, posljednji put kada pričasmo. Kada pun si bio i kada si ovu dolinu zlatnu, sarajevsku, srebrom posuo. To ti ne rekoh, kontam smijaćeš se, zadirkivaćeš me. Hja, budale mene...Pa, ti to svakako znaš. Ti sve znaš. Sve želje moje. Baš sve.

28.06.2019.

Ponoć

Ono kada noć utihne. Kada kući smo, u domu svom, dakako, kada nismo negdje vani. A ponoć je tu, klackalica samo što ne pretegne ka novom danu. Mnogo se ovih ponoći nakupilo, uvijek bi me bunio ovaj prelaz iz jednog u drugi dan. Ima tu nešto. Dal' kući bio, sam. Dal' vani bio, u društvu. I odu misli, baš u tom trenutku. Odu brzo, hitro, kao da ih neko goni, raspu se svemirom. Kao da se opraštaju od prethodnog, a požele dobrodošlicu narednom danu. I u sekundi, pa možda i nekoliko njih, sve uspomene, sva bol, sva sreća i radost, sva ljubav i tuga sva, rođeni u danu koji upravo nestaje. I sve ono što ispred mene je, u danu koji upravo nastaje. Sve se stopi u jedno. I ove dvije minute do ponoći...Nekada poput vječnosti potraju, nikako da ponoć otkuca. A nekada...nekada samo glavu zagnjurim u jastuk, pa već sljedeći dah pustim u narednom danu. Haman...Ima nešto u ovoj ponoći. Bar za mene. I uvijek biće, ove dvije minute koje dijele me do dana novog. Maiden ima tu pjesmu. Two minutes to midnight. Ne volim ih samo zbog te pjesme. Baš tako i volim ovu ponoć. Zbog više stvari. I opomena i uspomena. I lijepog i ružnog. I onog što bilo je i onog što će tek biti. Daleko zora je, nekada. Nikada da pukne...

26.06.2019.

Još hefta do koncerta

Image and video hosting by TinyPic Još hefta. Coverdale, Whitesnake, Šalata, Zagreb. Ne mogu iščekati.

25.06.2019.

Dream

Image and video hosting by TinyPic

23.06.2019.

Pravo moje da Bosanac sam. I Hercegovac.

Teče jedna rijeka Hercegovinom, od pamtivijeka. Od izvora se penje ka sjeveru, reklo bi se da će prema Bosni. No, Treskavica i Visočica joj davno put pokazaše ka jugu. I zalomi ga ona oko Prenja i onda njegovim kanjonom klizi prema moru. Usput Veležu mahne i u veličanstvenoj delti se spoji sa morem jadranskim. Tu negdje blizu izvora njenog, u Borču, rođen je otac. Malo gore iznad, ispod Visočice, a opet na obali njenoj, rođena je mati. Ja sam rođen u Bosni, u srcu njenom, u Sarajevu. Jesam Bosanac, ali sam i Hercegovac. Geni su moji hercegovački. Neretva se zove ta rijeka. I kako je to kod nas, dok me bude imaću pravo reći da sam i Hercegovac. Od majke i od oca. Imaću pravo reći i da sam Bosanac, da sam Sarajlija, po rođenju. Sve dok bude me.

22.06.2019.

Dozvoli mi

"Tako teško je tebe voliti..." Rekao joj je to, grleći je. Onako baš kako voli, leđima naslonjena na grudi njegove. Zadržala je dah, samo sekundu. I kao da je riješila da odgodi ljutnju...ili iznenađenje...već sljedeći svoj dah je stopila s njegovim, pa kao da ništa nije čula usne je njegove svojim potražila. Uvijek bi to radila. Kad god bi došlo do toga da zoru skupa dočekaju, ona bi se iskrala ranije. Kad god bi došlo do toga da planira bar mjesec unaprijed, ona bi ga prekinula, onako skarletovski, da će o tome sutra nekada razmisliti. Sutra...nekada... A usne njene su uvijek drukčije govorile. A ruke njene su uvijek drugu priču pričale. A oči njene su drukčiji film gledale...Uvijek. Osjećao je to od onog prvog dana kada ga je za ruku uzela, a osmijeh podarila..osmijeh kojeg samo čisto i cijelo srce roditi može. I zaspala bi na rukama njegovim, taj osmijeh joj na licu. I topila bi se u zagrljaju njegovom, taj osmijeh joj na licu. Pa ga je nosila misao, ista kao i noćas...Nije igra, ne voli se ona sa srcem igrati. Zato je i voli. Nije ni obijest. Nije ona taj tip fatalne žene što za flert živi, koliko god da je fatalna ispala za srce njegovo. Zato je i voli. Ma, nije ni gluma. Glumica nije, svaki njen dodir bi onda za Oscara bio. Zato je i voli. Pa, šta je onda....? "Pusti mi. Dozvoli mi. Da sve budeš mi. I pitki potok usred pustinje i debeli hlad pod suncem žarkim i suncokret žuti usred polja korova..i Jesenjin da tvoj budem, da te stihovima budim...i heroj tvoj da budem, da nebo za tebe bojama bojim. Pusti mi. I dozvoli mi. I zore pokloni mi, svaku dok god srca naša kucaju. I noći daruj mi, zvjezdane i sve druge, svaku dok god srca naša kucaju. Dozvoli da muškarac tvoj budem, onaj pravi, koji svoju ljubljenu pred zoru ne pušta iz zagrljaja. Dozvoli da muškarac tvoj budem, jer i tvoje srce i tvoje usne i ruke tvoje to žele. Žele. Glumiti ne znaju, oni te izdaju." "Zato je teško voliti te. Baš teško. Ali, opet najljepše. Ali, opet najdivnije. Ali, opet srcem cijelim..." na uho šaptao joj je. I dozivao zoru. Tu prvu zoru zajedničku. Da pukne, bijela, divna, najdivnija, a ona stisnuta uz njega. Jako, snažno, kao da više nijedna svanuti neće.

18.06.2019.

Moj park

Image and video hosting by TinyPic Kada vlada ova vijetnamska klima, sa kišama i vrelinama, naprosto buja. Inače je najljepši i najbogatiji u naselju. Bar malo života donosi ovoj mojoj Prvomajskoj ulici. Moj park.

17.06.2019.

U naš vakat

Image and video hosting by TinyPic U naš vakat, uvijek je bila otvorena. Kapija. Mi smo visili na ovim stepenicama, poslije nastave, vikendom...ili za vrijeme ljetnog raspusta. Znojni nakon fudbala, sklonili bi se u hladovinu ovog kestena i kontali ko će od nas skoknuti po flašu vode...ili sok, ako bi kojim slučajem ostalo šta od džeparca. Tek kad bi neko od starije raje došao s trebom, mi bi se morali pomjeriti na drugu kotu. Dobra je pozicija bila, sve smo nadzirali odavde. Dole glavnu džadu, a i ove staze koje vode prema A i C fazi Alipašinog. Prava karaula. I ostali su ovuda prolazili, ljudi s posla i na posao su kratili put i nisu morali zaobilaziti školu. Ništa i niko nam nije mogao promaći. U naš vakat, uvijek je bila otvorena. Kapija. Više nije. Obilazim sada oko škole, koja mi je sada poput zatvora. Dobro čuvanog, hladnog, tužnog zatvora. U naš vakat, sve je nekako bilo ljepše. Skromnije i jednostavnije...ali ljepše. Meni jeste.

16.06.2019.

Bijela zmija, zagrebačka.

Image and video hosting by TinyPic Hajd', neću sada daviti o zmijama. Bijelim. Zagrebačkim. Bilo kojim. Neću ih povezivati sa aktuelnom političkom situacijom na Šri Lanki, uzimajući u obzir i podjeljenost hrvatskog društva, svu kompleksnost Balkana i krizu koja je pogodila privredu Nikaragve. I sve to umotati u neku avanturu Ratnika svih ratnika. Neću, a mogao bih. Čak i želim to, jer u trenutku dok tipkam, u glavi mi se slaže neka luda, blesava, nerdovska konstrukcija. Cijeli film. Bestseller. Hit. Hja... Samo želim najaviti odbrojavanje do zagrebačkog koncerta na Šalati. I želim i isprobati jednu varijantu sa ovim slikama, koja mi je predložena. Sugerirana. I hvala predlagaču, hvala na sugestiji. Dužnik sam. Još bih se ja patio s rezanjem slika i uništavanjem istih, a 'vamo bih kakio o vanzemaljcima i ratnicima i o zmijama bijelim i o spašavanju čovječanstva. Ko god bude na Šalati, trećeg jula, znam da će uživati. Ja sigurno hoću. To sam sebi obećao.

15.06.2019.

Devet ih je. Odnosno, osam.

Devet ih je. Odnosno, ima ih osam, ali jedne pijem dva puta dnevno. Žute, bijele, plave, narandžaste, zelenkaste...Sve boje svijeta se rastope pred očima kada posegnem rukom u kutiju. Šest zveknem ujutro, tri pred spavanje. Uvijek sam mrzio tablete. A sada ih pijem devet. Odnosno, osam. Uvijek sam govorio da kada dođe taj čas, neka bude with my boots on. Neka bude kaubojski, s čizmama na nogama. Da. Uvijek sam ih mrzio, tablete, no sada ih gutam svakodnevno. Oduvijek sam nekako i znao da će biti ovako. Strefi insana vazda ono što najviše mrzi. Kaže stara, niko nije više od mene fasovao inekcija u Sarajevu krajem sedamdesetih. Haman sam bio inventar u ambulantama i svim sarajevskim bolnicama. Kojekakve upale, prehlade, pa se opekao, pa šarlah, pa se davio...Ko bi rekao da će od one bebe iz inkubatora, sa dvije i po kile težine, ovoliki klipan ispasti. Klipan od haman sto kila. Ko bi rekao da će onaj slinavi i bolešljivi dječak s Vranjača dočekati četrdesete. I fakat, sve sam uvjereniji da je to zbog zelene košuljice u kojoj sam rođen. Istina, nisu mi je ušili u kožu, kako to nalažu nepisana pravila, ali imam osjećaj da sam poput mačke s devet života upravo zbog te košuljice. Evo me poput onog lika iz filma, koji tvrdi da je nepobjediv. Hja, nema ništa loše u tome da čovjek osjeća da će vječan biti, da će zauvijek živjeti. Ono bar do trena kada može reći da je učinio sve ono što je želio. I da je voljen bio i da je volio. I da je vidio i čuo i osjetio sva čuda svijeta ovog. Ima ih, dakle, devet. Odnosno, ima ih osam. Raznih boja, ali sve su istog, bljutavog, okusa. I mrzio sam ih uvijek, mrzim ih i sada. No, navikavam se na njih. Ako će mi omogućiti da uradim šta sam zacrtao i ako će mi pomoći da snove svoje odsanjam, neka ih. Da prolutam dolinama, da se ispenjem na planine, da obiđem rijeke, jezera i mora...i da srcu mir pružim. Mir, kojeg trebam još od onog dana kada me u inkubator smjestiše. Onako slinavog, rasplakanog, u košuljici zelenoj.

14.06.2019.

Na koljena me digni. Mjeseče moj.

A kad padnem budi tu, kao moj štit i moja sudbina. I digni me, za ruke uzmi i na koljena me postavi. Jer, s koljena mogu i sam dalje. Ako padnem, budi tu. Samo budi tu. Ko god da si i gdje god da si sada i kako god da drugi zovu te. Zazivam te i noćas, ove tropske, junske noći. Komarci dok jedu me, iz sna trzaju, a za zrak borim se. Zazivam te i noćas, kao što zazivah ime tvoje sve ove godine. Zato budi tu kad padnem, samo me na koljena postavi. Ne da molim se, odavno se ja ne molim. Digni me na koljena, dalje mogu i sam. Budi tu, mjeseče. Budi tu, kada trebam te. A noćas te baš trebam...Baš te noćas trebam. Mjeseče moj.

09.06.2019.

Na krovu svijeta

Winnetou je imao sestru. Nšo-či...Lijepi Dan. Dobro se sjećam kada sam prvi put čitao te knjige Karl May-a i kada sam stigao do onog dijela u kojem je opisao njenu smrt. I tu bol njenog brata i njegov lov za ubojicom, koji je potom uslijedio. Takvu emociju, takvu silinu, sam znao osjetiti kasnije, čitajući sve Ruse, čitajući Urisa, James Joyca i ostale "ozbiljnije" pisce. Jes', kako porediti stihove Jesenjinove ili opise Zoline sa romanima o Indijancima i lovcima? A, eto...ja to nekako mogu. I uvijek ću se uvijek protiviti onima koji kažu da je Karl May bio manje kvalitetan ili na nekom nivou ispod ovih nabrojanih. Jednostavno, ja sam odrastao uz njegove knjige i vraćam im se i dan danas. Što je bio kuriozitet, on je pisao o preriji, srednjem Zapadu, indijanskim plemenima u sjevernoj Americi, a da je tamo otišao jednom, dvaput, tek u poznim godinama života. Juče sam krenuo u drugi pokušaj osvajanja Trebevića. Prvi je, doduše, bio samo ispitivanje terena i mojih mogućnosti. Svjestan sam da sam van nekadašnje forme, što zbog godina, što zbog infarkta. I zaustavio sam se tada na izvoru Tri budalaša, mada sam osjećao da imam još snage, još daha. I zaljubio sam se. Na prvi pogled, na prvi miris, na prvi osjećaj. Zaljubio se do ušiju. Bezuslovno. Do neba. Onako kako sanjam da se u ženu zaljubim. Prvi dio, šumskom stazom prema Domu Jure Franko, sam haman preletio. Još svjež, a i željan da se što više ispenjem. Već gore iznad, krećem se onim grebenom, zapadnim, dah mi je isprekidan i noge su sve teže. U jednom trenutku odustajem, samo bih legao i u nebo gledao. Kontam, hajd' još samo ovaj uspon, pa ću gore naći zgodno mjesto da odmorim i da onda lagano krenem nazad. I kako se popeh, tako i ugledah onaj toranj i antene u njegovoj blizini. Ma, makar umro, sada odustati neću. Jako je sunce, a i vjetar me ljulja tamo-vamo, dok se približavam onim antenama. Srećem dvoje planinara. Malo zabrinuti što sam sam, zaželiše mi dobar uspon i preporučiše da se vratim s druge strane, niz one šumske serpentine. A svakako sam tako i planirao. A kad sam stigao...Kao da sam se na krov svijeta popeo. Moja prva pobjeda u životu. Ne računam fudbal i neke druge sporedne, minorne, pobjede i uspjehe. Ovnovski tvrdoglavo, s ludom energijom, započinjao sam mnogo toga i nisam završavao. Ovaj put sam se zainatio svom inatu. I tu emociju koju osjetih...Da trun imam Jesenjina u sebi, da makar malo imam Zole u sebi...ili Urisa...pa da to dočaram, da to opišem. Da imam dar kakav je Karl May imao i da znam opisati nešto što nikad vidio nisam i osjetio nisam...a kako bi tek znao opisati ono što jesam i vidio i osjetio? A srce lupa ludo...ne samo zbog umora i zbog činjenice da je na nekih četrdesetak posto funkcije...Lupa od sreće, užitka, od ponosa. Ići ću ja gore opet. I preko grebena, ali i s druge strane. Ići ću i na ostale vrhove. Čekaju me Bjelašnica, Treska, Visočica...Jer, mogu. Znam da još mogu ove noge. Još može ovo srce.

05.06.2019.

Boj kod Duvna. Dio prvi (Antara i ukleta planina)

Vrisak, onaj neljudski, nestvarni, sve nas je podigao na noge. Istrenirani, obučeni za sve moguće situacije, u trku smo zauzeli odbrambene položaje s oružjem na gotovs. Mrtvačka tišina je zavladala. Jesmo li sanjali svi isti san? Šta se dešava? A rekao nam je stari Antara iz onog mjestašca kraj Duvna, u koje svratismo po municiju i ostalo, da se pripazimo na ovoj planini. A mi se ufatili šegačiti s njim. A on je uporno ponavljao da se na ovoj planini prepao kao one godine kad je kao mladić zalutao u Zagrebu. Sve grmi oko njega, auta, tramvaji, a baš u vrijeme šezdesetosmaša i ofanzive UDBE. Veli, spasi se tog jada tako što nekako nabasa na Bundek, u prirodu, daleko od asfalta i buke. Samim tim i od revolucije i kontrarevolucije. Uostalom, kako bi objasnio djelatnicima državne sigurnosti otkud on u tradicionalnoj, narodnoj nošnji hrvatskog življa iz Bosne, a usred Zagreba i usred kontrarevolucionarnog djelovanja ustaške emigracije i ostalih neprijatelja socijalističkog poretka i bratstva i jedinstva svih jugoslovenskih naroda i narodnosti? A kako bi, što je još gore, svojoj babi Ankici objasnio zašto je gubio vrijeme po zatvoru umjesto da potraži Katarinu, unuku Marinovu, koju mu je zacrtala da ju oženi i kući dovede? "Upisala neke škole, ma budaleše...Ima da je dovedeš odmah, da ja ne idem po nju u taj Zagreb!" Tako mu je i sam Marin, priprosti zemljoradnik iz okoline Duvna, naredio, dok je jadan sebi kose čupao od muke. Al' hajd...Igrom slučaja, haman nevjerovatno, na tom Bundeku sretne plavooku Martu. Kći njihovog komšije. Ona je prva i otišla, pa zaludila i Katarinu s istim budalaštinama. Sretne, dakle, Martu, a ona u zagrljaju nekog inžinjera iz Sesveta. Oženjenog, sa troje djece, što je kasnije saznao i nikada komšiji svom ispričao nije. Ta namiguša mu, da mu se dodvori, uhvaćena na djelu, sve naiskap ispriča. I gdje je Kate i kako je jadna u Zagrebu nesretna, kako noću plače i kako samo njegovo ime zaziva. "Joj, meni srce od sreće zamalo iskočilo nije", priča nam Antara. A sve dosipa rakiju u one male čokaljčiće. To je bilo još sinoć u njegovoj kući. A jutros rano smo krenuli uzbrdo. Nas osam Ratnika svih Ratnika. Na misiju od čijeg ishoda je zavisila sudbina Balkana, samim tim i budućnost turizma i ugostiteljstva srednje Dalmacije i sve ovamo do srednje Bosne, srebrene. Puna ratna oprema, a u nama odlučnost, snaga i duboka opredjeljenost da stvar izvedemo na najbolji mogući način. Svakako je naš sensei Mahir, jedan od trojice evropskih ninđi, najzaslužniji za takav nivo samokontrole i čelične odlučnosti, uprkos strašnom mahmurluku koji nas je probudio čim je zora pukla. Antarina rakija nas je, naime, poderala. No, gazili smo jako, odlučno, u koloni jedan po jedan. Prema vrhu. Gore je bila meta, misiju smo morali izvršiti bez obzira na cijenu. Uostalom, zvanični Zagreb je preko Baketa i samog reisa urgirao da baš mi to odradimo. Nisu vjerovali svojim Tigrovima, Kobrama i ostalim specijalcima. Žele samo nas, tako nam Bake reče. A Bake nije levat, da se razumijemo. Zna on izvući najbolji interes iz svega, pa ako je cijena svemu da i Bosna nešto hajruje, zašto da ne? A Duvno je u Bosni, da se razumijemo. A Sarajevo je glavni grad cijele Bosne, da se razumijemo. Antara je Bosanac, da se razumijemo. A razumijemo se. Nejse, pozamašan keš je obećan iz Banskih dvora. Dodatni motiv, dakako, pored toga što Kolindi našoj dugujemo uslugu. Valjala nam je onomad u Omišu. Al' o tom nekom drugom prilikom... Dok smo napeto iščekivali i s prstom na obaraču zurili u mrkli mrak, meni se Antarina priča vrtila u mislima. On i njegova Kate. Takvu nam je mezu napravila sinoć. I sva postiđena, stalno je ušutkivala Antaru, da nas ne gnjavi. "Eh, da je dida Marin živ, da te čuje..." uzdahnula bi, svako malo. Baš joj nezgodno bilo, baš kao one noći kada joj je Antara pijan zapjevao ispod njenog prozora. S Bundeka je pravo njoj došao, usput mlatnuo flašu loze za hrabrost. I probudio sve ljude, od Kajzerice do Sljemena. "Ajme meni, moje bruke te večeri"...ponovila je deset puta. A opet sretna, izda je svaki pogled koji mu uputi. I ostarila i osjedila pored svog Antare. Ni UDBA niti šezdesetosmaši im nisu ništa mogli. Ni buka ni sva svjetla velegrada. Pa ni Francek, koji je kasnije došao i ona agresija, Slobodanova, s početka devedesetih. A mi...Mi smo upravo u busijama. Čekamo. Čekamo da smrtonosni ples počne. Ples, od kojeg zavisi sudbina miliona i miliona Katarina i Antara.

03.06.2019.

I grlite!

I grlite...Grlite čitavim srcem. Il' nikako!

02.06.2019.

Luđo je njen

- Pravi si luđak...znaš? - Igrala se onim nestašnim uvojkom, jedan od njenih nesvjesnih tikova kada bi je šandoprc uhvatio. Prvi put je to primjetio još onog junskog jutra, dok su se vozili predgrađem, nestrpljivi da što prije nađu neko mirno mjesto i da se zagrle. Jako...najjače. Vragolasto ga je preko oka pogledivala, jedna ruka joj na volanu, a druga je borbu vodila upravo s tim nestašnim uvojkom. Samo kada bi morala brzinu promjeniti, samo tada bi prestala vrtiti uvojak oko uha. Tako baš i sada. Pored prozora je stajala, gledala dole na ulicu. Onako još snena, raščupana, u njegovoj, sada sivoj, a nekada crnoj, Motorhead majici. Bože, misao mu sijevnu, misao koja sve ostale potisnu, sve je moje...Sve. Baš ovakva, kada nestašna je. I snena, raščupana kada je. U njegovoj majici kada je. I kada ga voli i kada ga malo manje voli. I kada mazna je, pa bi vazdan po stanu bauljala, kada mu iz zagrljaja i iz krila ne bi makla...A i kada turobna je, kao sivi oktobarski dan što kišu sudnju doziva. I tada je Sve. Sve je moje... - Pošaljem te po hljeb...ti doneseš sve osim hljeba. I keks i voće i Helf bombone...sav si novac tamo ostavio? A jesi, luđo...znam da jesi...za tebe samo danas postoji. Kao da sutra nikada neće doći...- Kao navijena, bujica riječi s njenih usana, dok mu je prilazila. - Zato te i...zato si mi drag, luđo...- Uživala je u tome. Uživala je u ovakvim trenucima, kada bi pošla reći da voli ga, pa bi zastala i izvalila da joj je fin. Ili drag. Ili zanimljiv. Zanimljiv? Eh...kako bi ga to svaki put iz cipela izulo. Čuj, zanimljiv joj. Kao da je eksponat neki, muzejski...kao da je knjiga neka, tamo u uglu prašnjave police...Čuj ti nju, zanimljiv joj!? A, opet...A, kako da zamjeri joj što igra se. Kako da joj išta zamjeri, kada zna i kada osjeti da njegova je. Luđo je njen. Sa suncokretom u ruci, s njenim likom u oku, sa svom ljubavlju svijeta u srcu, sa svakim pismom napisanim, stihom izmišljenim ili nekada negdje pročitanim...Luđo. Onaj dječak, onaj sanjar kojeg je dozivala i čekala, a i on je sanjao nju i čekao nju. Oduvijek i zauvijek. I zato je volio ovakva jutra. Kada je snena, još raščupana i kada ju boli briga što nije našminkana. Onako šlampava u prevelikoj, izblijedjeloj Motorhead majici, bosih nogu...Zato je volio ovakva jutra. Kada vragolasta je, kada nestašna je. I takva jutra bi zagrlio, baš kako nju grli...Jako, najjače. Kao da sutra ne postoji, kao da sutra nikada doći neće. Zato je i volio ovakva jutra...Luđo je njen. A ona je njemu Sve.

01.06.2019.

YNWA

Ove kiše, prave one engleske, uporne, što Sarajevo natapaju zadnjih mjesec dana...I kontam, kako li je danas u Liverpulu. A vjerovatno pada kiša, a možda je i sunce, k'o kad se sve poremetilo sa ovom klimom. Ali, neću o klimi, o kišama, o vremenu...Želim o fudbalu. Ima važnijih stvari u životu, naravno. Ali, o fudbalu ću. Kontam, dakle, kako li je danas u Liverpulu. Da li je Steven, bolesnik Redsa, već izletio iz kuće, previše nestrpljiv i nervozan zbog tekme, baš kao i ja kada s burazom i rajom odem u podne u grad, mada je tekma na Koševu tek navečer? A ima takvih Stevena, liverpulskih, garant, baš kao što ima i Edina, sarajevskih. I uvijek će ih biti, dok god se lopta bude kotrljala. Helem...Jednom ću doći u taj Liverpool. I na taj Anfield. To je ono što moram, što sam sebi zacrtao. A večeras...večeras će pobjediti fudbal. Tako biva kada Liverpool igra. Samo bih na Koševu navijao protiv. Samo kada bi protiv mog Sarajv'a igrali. A ti, Steven...Dobar i lijep dan ti želim, da završi sa peharom, s pjesmom. Pozdrav iz kišnog Sarajeva! YNWA❤

30.05.2019.

Kiša

"Najbolje što možemo da uradimo kada kiša pada je...pa, da je pustimo da pada." H.W.Longfellow.... Volim je. Volim kišu. Volim onu ljetnu, kakvu pamtim kao dječak. Pukne iz neba, potopi sve, a mi bosi s loptom na igralištu. I sunce odmah ugrije, kroz par minuta kao da i nije kiša pala. I onu proljetnu volim, koja miris, tek prolistale šume s planine donese...i ljeto nam najavi. Volim i onu jesenju, volim. Godi i ona, natjera me da danima čitam, da mirujem, da misli saberem nakon vrelog ljeta. 'nejse...Volim je. No, kada cijeli maj sebično otme i kada pretjera, tada je i ne volim ono baš. Tjera me da joj se ljeti toliko i ne obradujem. Tjera me da je ne iščekujem željno u novembru, kada, po navici, mir potražim i kada ga trebam. Poremeti mi sve...A opet, šta raditi? Ma, pustiti je da pada. Nije džaba tu, nije bez razloga cijeli maj otela. Donosi nam nešto...i odnosi...znaćemo to tek nekada poslije. Zato, nek' pada. Doći će i Sunce. Neće pobjeći.


Stariji postovi

Dozvolite da se obratim