Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

17.12.2016.

Mirisni Cvijet...dio drugi..Prijestolje

U samu zoru, napali su. Pričao mu je, davno, stari vrač, sa Srebrnog jezera. Pričao mu je, pamti to, iako davno bješe. Rekao je da ce se jedne zore pojaviti neljudi, više mrtvi nego živi, zlom vođeni, zlo ih probudilo iz dugog sna. I rekao mu je.."Doživjeceš..i preživjeceš..i pričaceš.." Čuo je samo vriske, baš neljudske, od kojih se ledi krv u žilama. I nastao je haos. Wigwami, oni uz samu obalu, vec su u plamenu bili, kad je izašao vani. Pojurio je ka tom dijelu logora. Tamo je ona. Samo mu to na umu bilo. Tomahawk, jedino što je imao u ruci, čvrsto je stezao u šaci, tražeci pogledom neprijatelje...neko drugo pleme..ili Plave bluze...bilo koga...Ne. Ne. Prvog je ugledao, zatim i ostale. Valjali su se, poput pijeska pred olujom, ogromni, divlji, nestvarni, jezivi, sijuci smrt i strah. Apaši su uzvracali, hrabro, no padali su pred njima, poput nevješte djece. Takvi borci, tako vješti, bili su poput nejake djece, pred tim stvorenjima. Zato nije čuo ni jedan prasak puške. Samo zvuk čelika, samo vrisak, samo urlike. Neprijatelji nisu bili sa ovog svijeta. Ugledao ju je, a srce mu stade. Trčala je, izgubljena, oko nje je bijesnila neravnopravna bitka, njen narod je nestajao pred njenim očima. Zgrabivši je, potpuno izgubljenu, nesvjesnu, potrčao je ka rubu logora, gdje su bili konji. Ovu bitku ne mogu dobiti, treba spašavati šta se spasiti može. Jedan od poglavica je, upravo, zapovjedao povlačenje i bijeg, razmišljajuci poput njega. Konji su, srecom, ostali na svom mjestu, istrenirani da čekaju svoje vlasnike, bez obzira šta se dešava oko njih. Prvog vranca je zajahao, a nju posjeo ispred sebe. Projurili su kroz logor, u plamenu. Spodobe, zvijeri, uništavali su sve oko sebe. Sunce se vec podobro podiglo, a oni su i dalje jurili, gore uz planinu, što dalje. Znao je gdje, znao je gdje ce mir imati, gdje se mogu skloniti. Pecina, pod samim vrhom, za koju malo ko zna, tamo ga je stari vrač i vodio, dok je bio dječak. Potpuno slomljenu, spustio ju je, pa unio unutra. Gledala ga je, onim svojim blagim, toplim, pogledom, dok je umor, dok je san nije uzeo pod svoje. Osiguravši se da ih niko nije pratio, da niko nema u blizini, ostavio ju je da spava, pa pošao u unutrašnjost pecine. Tada, stari vrač, mu je pokazao tajnu, koju pecina krije. I stari kovčeg, zlatnim nitima okovan, koji mora otvoriti. Tako mu je rekao. Kad se desi, znaceš šta treba raditi, kad kovčeg otvoriš. Da, bio je tamo. Nije imao vremena za razmišljanje, odmah je prišao i otvorio. U istom trenutku, kao da je cijeli svijet, kao da je sva ljudska istorija ispunila tu malu odaju. I zvižduk vjetra, odnekud, kao da donosi nešto...ili nekoga...Osvrnuo se oko sebe, osjetivši da više nije sam. Iz sjene, izađoše. Svi oni. Svi ti ljudi, svi oni, za koje je mislio da ne postoje, da su samo likovi iz priča starog, senilnog, Indijanca. Spok, Vulkanac, pleme koje nije sa ove planete. Poznati po mentalnoj snazi i disciplini i velikim mocima. Sorraya, divna djevojčica, princeza leptirica. Leptirice, baš kao i Vilenjaci, zaštitnice svega dobrog. Shakespeare, čudnovati Britanac, pjesnik, za kojeg se vjerovalo da nije umro, da je vječan. On, glavom i bradom. Kulin ban, bosanski ban, iz srca Evrope. Da, tu su bili i vjerni prijatelji, iz sna, koje je sanjao, koje je poznavao, samo iz snova, o kojima je i pisao, zbog kojih je i dobio ime koje nosi, Veliko Pero. Tu su bili dragi Vilenjaci, vječni, blistavi. Srce mu je lupalo, ko ludo, dok su oni krug pravili oko njega. Cijelo jutro, svo zlo što je vidio, sve je, u tom trenutku, iza njega bilo. Snagu je osjetio. I nadu. I vjeru. Sad kad su tu oni, više nema straha, nema predaje. Priđe mu Shakespeare, potapša ga po ramenu, onako šeretski mu namignu, pa reče..."Tu smo, pozvao si nas, čekali smo ovaj trenutak. Gdje je lady?" Upitno ga pogleda,očekujuci pojašnjenje. U tom trenutku, Mirisni Cvijet se pojavi na ulazu, prestrašena. Potražila ga, nije ga dugo bilo, a sada ga ugledala s tolikim, čudnim, ljudima oko njega. Kako se ona pojavila, kako je ostali ugledaše, tako svi padoše na koljena, glave im pognute. Samo vilenjaci ostaše na nogama, oni ni pred kim ne spuštaju glavu. Priđe joj Edrewall, vilenjački vođa, pa joj se obrati kao kraljici, kao vladarici cijelog Međuzemlja. Mirisni Cvijet. Ta lijepa, gorda, ponosna, temperamentna, Indijanka. Kraljica. Vladarica Međuzemlja. Predskazanje je bilo, ostvarilo se, nastavio je Edrewall. "Spasio te je običan čovjek, smrtnik, kao što si i sama. Ali, ti si kraljica, čovječanstvo zavisi od tebe, opstanak svega ljudskog. Tebe slijedimo, tebi se pokoravamo, mi Vilenjaci.." Sorraya joj priđe, za ruku uhvati, samo joj prošapta.."Kraljice moja"...Toliko toga. Toliko toga se desilo, od zore, do tog trenutka. I previše toga, za um običnih ljudi. Pogledom ga je potražila. među svim tim velikanima. Prišao joj je i uhvatio za drugu ruku, samo da pokaže da je tu, uz nju, da ni on nije svjestan svega, da mu je toliko toga nepoznato, vanzemaljsko, nadljudsko,al da ima osjecaj, da ima snagu i vjeru, da mu je srce sada puno. Uz nju...uz sve njih...Bitke velike predstoje, obrati im se Kulin ban.."Nemamo puno vremena..Kraljica i njeno prijestolje sada su sigurni, vrijeme je da povedemo boj za čovječanstvo.."

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
20833

Powered by Blogger.ba