Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

06.07.2018.

Kako sam zavolio Dostojevskog i ostale

Prezivala se Marinkovska. Jedna starica iz moje zgrade, na trećem spratu je živjela, u garsonijeri, u Prvomajskoj osam. A tada Prvomajskoj šezdeset i šest.. Nikako da joj se imena sjetim..Garsonijere su sve, svakako, u mojoj zgradi, no njena je bila ona manja od dvadeset i četiri kvadrata. One veće imaju čak dvadeset i devet. Kad smo baš balavci bili, onih osamdesetih, djelovala nam je opičeno, čudnovato, nervozno bi se osvrtala oko sebe i hitro bi se uspela uz stepenice, pa bi se uvukla u svoj stan. Bilo je dosta čudaka, osobenjaka, u Švrakinu, ima ih i danas, a ona je bila jedna od njih. Ta starica, Marinkovska. Pitali smo se..i zamišljali šta se nalazi iza tih vrata garsonijere na trećem spratu. Bilesi, bili smo uvjereni da ima i djece zatočene, da ih muči, da radi sve one strašne stvari iz horor filmova. Nemam pojma, no znam da bih pretrnuo svaki put kad bih je sreo na stepenicama, a ono mrak k'o u pećini.. Ko kad je kod nas vazda mrak u haustoru, vazda fali sijalica u ovoj Prvomajskoj osam. Već onih predratnih, devedesetih, slabije sam je i viđao. Počelo se i hodati, izlaziti, nisam više visio oko zgrade. I nekako sam je i zaboravio, totalno. A valjda malo i sazrio, nisam djetinjasto buljio u te osobenjake, te samce, kojih je bilo mnogo u mom naselju. One prve godine rata, dosta ljudi je nestalo iz moje zgrade. Jebi ga, ispalili se, svako je zdušio ako je igdje mogao. Isto tako, mnogo ljudi je novih došlo. Izbjeglice, ti napaćeni ljudi, protjerani iz svojih domova, su zauzimali te prazne stanove. Tako je u tu garsonijeru na trećem, došla izbjeglička porodica s Vraca. Žena sa dvoje djece, muž joj odveden i ubijen. Jedna od mnogih tužnih priča, sudbina, koje je pričalo Sarajevo, Bosna cijela, tih ratnih godina. Moja stara je bila dobra s tom ženom, kafu su pile i u priči joj stara kaže da ja volim knjige, da ih gutam k'o luđak. I ona njoj veli, pa nek dođe, pun je stan knjiga, ne znam šta bih s njima. I ja pokucam na vrata te garsonijere, odmah narednog dana. Ušao sam. I kao da sam u sami raj, u sami džennet ušao. Od tih dvadeset i četiri kvadrata, bar je petnaest bilo ispunjeno knjigama. I stručnim i beletristikom i encikopledijama i atlasima..Ma, raj. Džennet. Mjesecima sam uzimao knjige i čitao. I vraćao. Vraćao sam, mada je ta žena govorila da ih ne vraćam, njoj su samo prostor zauzimale. Vraćao sam, znao sam koliko je samo truda, vremena i ljubavi trebalo da se takva zbirka napravi. Nekako sam mislio da će se vratiti i da će joj drago biti da opet zatekne sve svoje knjige na mjestu. No, nije..jbg.. Eh, ta starica, ta Marinkovska..Naravno, od tog jutra kada sam prvi put bio u tom stanu, promjenio sam mišljenje. Ma, tog jutra sam spoznao kakva je to žena bila. I tako mi je krivo bilo što smo joj se rugali, ismijavali je, a sve iz nekog blesavog, dječijeg, straha. Jebi ga.. Prezivala se Marinkovska, ta starica s trećeg sprata u Prvomajskoj osam. Nikako da joj se imena sjetim..I zahvalan sam toj ženi, jako sam zahvalan. Već sam ja bio u svijetu knjiga, no ona me usmjerila, ka Rusima, ka tim književnim divovima. Njena zbirka knjiga, tako uredno složena na policama, po žanru i autorima, san je i moj. Još od onog jutra kada sam prvi put ušao u tu garsonijeru, za koju smo vjerovali da je mučilište, da je predsoblje samog džehennema. San je i moj da imam tako nešto. I biće..biće i veća. E..ta starica, Marinkovska. Počivala u miru.