Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

13.10.2018.

Tako te želim...

Želim te. Jako. Neopisivo jako. I trebam te. Kao sunce, kao zrak, kao vodu, trebam te. I sanjam te. Danima, noćima, sanjam te.  I čekam te, znaš. I čekam te, u voćnjaku, u beharu, među svim onim bojama i mirisima. Čekam te, čekaću te dok me ima. Čežnjo moja, željo moja, srećo moja. Sve moje. Čuješ li kada te dozivam? Znaš li da postojim? Možda sam baš kišna kap, možda sam baš ona zraka sunca, možda baš dodir vjetra, koji te svakodnevno miluju, koji mi te čuvaju. Tako te želim...

12.10.2018.

Pogledam iza sebe, sve češće u zadnje vrijeme.

Pogledam iza sebe, sve češće u zadnje vrijeme. Znam to uraditi i kad sam u društvu, ne samo onda kada sam sam...samo se isključim, kao da neko dugme pritisne na meni. I zabuljim se kroz prozor..ili gledam kroz prijatelje, uopšte ih ne vidim niti čujem šta pričaju. Sumnjam da to ne primjete..vjerovatno me puste, više su i navikli na ta moja isključenja iz ovog svijeta. Isključim se, odu misli daleko. Gledam preko ramena, osvrćem se, prisjećam se..Nakon svega, nakon svih ovih godina, trebao bih znati, trebao bih moći reći jesam li sretan, jesam li nesretan...jesam li? A ne mogu..ne mogu, niti znam odgovore na pitanja koja zuje u mojoj glavi dok gledam preko vlastitog ramena. A bilo je...toliko toga je bilo, desilo se. I za naučiti i za spoznati. Toliko toga se izdešavalo, da bih trebao frcati od znanja, iskustva...ljubavi, sreće, tuge..Osjetim ja to sve, katkad, onako pomješano kao mamin sataraš, ukusan, ali i ljutkast. Osjetim se katkad i prazan, da prazniji ne mogu biti. Sve zavisno od toga kuda me misli odnesu, koga sretnem na tom putu, čije lice mi se ukaže..A, eto..Pogledam iza sebe, sve češće u zadnje vrijeme. I bude svega. Baš kao što je i bilo svega u ovom mom životu.

11.10.2018.

Overtime

Overtime. Iliti prekovremeni rad. Danas i sutra ćemo raditi duže dva sata, pa u subotu moramo na posao i raditi četiri sata. Sveukupno osam sati prekovremenog, za koji ćemo inkasirati oko cvancike. Kaemova, ne bi bilo loše da je evrića, no ipak kaemova. Računaju ove prekovremene sate kao i one redovne. To samo kod nas ima. Ova firma je još zlatna, dosta stvari se ispoštuje, vikendi su neradni, nemamo problema s dobijanjem godišnjeg..itd..Pa mogu misliti kako je ljudima po malim firmama, po granapima, trgovinama, pilanama..A znam, ne moram zamišljati. Znam, jer sam i radio kod takvih gulikoža. Elem, samo sam htio reći da ću na ovu oktobarsku plaću dobiti i cvanciku pride. Eto...#samo kažem.

10.10.2018.

Zove se Emeli

Emeli Sande. Tako se zove. Nabasah slučajno na njenu stvar na Youtube-u. Kažem slučajno, jer ja fakat živim zarobljen u devedesetim, pa tako i muziku slušam uglavnom iz tog perioda. Baš sam potežak kada treba nešto novo poslušati, nešto novo istražiti. Vjeran sam ja argeti pašteti, rum pločicama, vjeran sam ja kariranim košuljama i puloverima. Al' kad je riječ o muzici, tu sam baš vjeran, ono iritantno vjeran. A eto...katkad nešto naleti, nešto što inače ne slušam, nešto što sam ranije izbjegavao. Tako nabasah na Emeli. Super je. Meni je super. My kind of love..Hurts..itd...Bem mu, šta se desilo sa metalcem iz mira? Prije bih se znao prepasti kada bi mi se svidjela pjesma od Kelly family ili recimo ona od Šiketa, Kako starim sve te više volim..Auuu, baš bih se trznuo i zapitao. No, valjda je krajnje vrijeme da budem openminded, kao što bi rekli. Treba nešto i drugo poslušati, osim Maidena i Queensryche-a. Treba nešto novo pogledati, a ne samo Ratove zvijezda, Kuma ili Teoriju velikog praska. Treba na moru ribu jesti i one morske plodove, a ne daviti se pizzama i hamburgerima kao u Sarajevu. Treba..Fakat treba. A Emeli..Emeli je super.

09.10.2018.

Godišnja doba

Uvijek se spomene proljeće, kao simbol života, simbol buđenja..U pjesmama, u razgovorima, u svemu...Nekako s proljeća, kako bi rekli...Ok. Proljeće donosi živost nakon duge zime, zamiriše behar, pa i mi novu energiju dobijemo. To je, valjda, tako od pamtivijeka. Takav je, valjda, zakon prirode. Meni je proljeće drago, da se razumijemo. Ništa ja nisam drukčiji od većine ljudi kojima to godišnje doba leži, kojima proljeće i miriše i odiše snagom, ljubavlju i elanom. No, volim ja i jesen. Volim ove boje, volim ove mirise. Volim kestenje, volim orahe, volim mnogo toga što imamo s jeseni. Volim Sarajevo s jeseni. Pogotovo ako je jesen lijepa kao što je ova. Volim ja i zime. One jake, one hladne. Pa i smogove i magle, sarajevske, koje nam zima donese. Valjda i navikao na njih, pa mi bude baš neobična zima bez smoga, bez one bljuzgavice na ulicama...A i zima mi je donijela mnogo. Nekako sa zimom su mi se desile lijepe stvari, najljepše u životu. Koje pamtim. Koje ću pamtiti. Da...I ljeto lijepo bude, jako lijepo. I sve što ljeto zna donijeti..Pa, baš kao i sam život. Svako godišnje doba donosi i odnosi, poklanja i krade, rađa i uzima. Svako godišnje doba je lijepo. Svako. Pogotovo kada ih dijelimo sa onima koje volimo. Pogotovo kada ih živimo sa onima koje volimo. I uspomene ostaju, a rađaju se nove. I sve tako u krug, iznova. To je, valjda, tako od pamtivijeka. Takav je, valjda, zakon prirode.

08.10.2018.

Dan poslije

Dan poslije...Dan poslije bilo čega bitnog i značajnog je dan kada sumiramo, podvlačimo crte, analiziramo..Dan poslije je, u biti, nemoćan bilo šta promijeniti, osim da nas uputi u pravom pravcu, da nam pokaže kuda i kako dalje. Pa je do nas hoćemo li ga poslušati. Hoćemo li uvažiti sve to što nam kaže taj Dan poslije. Ili ćemo tvrdoglavo uporno nastaviti onako kako smo i dotad radili. Baš je čudan taj Dan poslije...A i srce. Srce je i dalje tu. I ono se pita. Nekada su u koaliciji, nekada nam isto kažu i isti put pokažu Dan poslije i naše srce. Nekada i nisu u koaliciji, nekada nas razvuku na dvije strane. Ja uvijek biram srce. Šta god mi Dan poslije rekao, koliko god da se čini da je u pravu taj Dan poslije, ja opet poslušam srce. Pa nek' se gore tresu, nek' vulkani riču, nek' rijeke podivljaju..al' ja srce svoje slušam.

06.10.2018.

Vozdra buraz!

Otišao je još jedan drug. Srce Alenovo  nije izdržalo trogodišnju borbu sa teškom bolešću. Ostalo dvoje djece, ostala supruga i ostali mi svi koji smo ga znali. Doći ćemo, buraz, doći ćemo i mi svi za tobom. To je sigurno. Žal je velika jer si nas prerano napustio. Žal je velika jer djecu nisi podigao i unuke dočekao. Žal je velika, jer si se napatio, jer te grizlo što su te najmiliji kupali i hranili, jer si bio bespomoćan, jer si bio nemoćan. Sjedili smo ljetos, kod tebe na vikendici. I smijali smo se, šprdali, podsjećali na one lijepe, momačke dane. I ta slika je nama dvojici ostala. Tako ćemo te i pamtiti. Rahmet tvojoj duši, sabur tvojoj porodici, a mi se vidimo gore, buraz, kada dođe i moje vrijeme. Buraz, s kojim mogu o tebi pričati, s kojim sam i bio ljetos, nije u Sarajevu. On je daleko, on je otišao davno. Tako da ćemo ove noći razdvojeno o tebi misliti i zajedničkih dana se prisjećati. I ovim putem se od tebe opraštam, preko mog bloga, uvijek si me poticao da pišem, da piskaram, pa kontam da i ovo sada čitaš. Rahmet tvojoj duši, sabur tvojoj porodici, a mi se vidimo gore, buraz, kada dođe i moje vrijeme. Vozdra!

04.10.2018.

Tegoba iz mene laprda

Tjeskoba. Tegoba. Kao da kamen stoji u grudima. Ne znam kako bih opisao to stanje. Današnje. Jerbo, svakog dana sam ovakav ili onakav, teško mogu sastaviti nekoliko dana u istom raspoloženju. Što je i dobro, jer ko bi trpio ovu tjeskobu, ovu tegobu, ko bi nosio ovaj kamen u grudima nekoliko dana zaredom..ili sedmica..? Ovako, uleti i koji fin dan, prelijep dan, svako malo. I to čovjeka drži. A mrzim ovakve dane...Pitam se, jesam li, pored toga što sam klasični meteopata, postao i čangrizavi, preosjetljivi, cinični četrdesetogodišnjak, kojeg u životu drži jedan lijep dan u hefti, par tv serija, koja dobra knjiga i nekoliko prijatelja? A nisam, nadam se..Ovo samo iz mene progovara ova tjeskoba, ovo samo tegoba laprda iz mog, inače vedrog i optimističnog, bića. Ovo me samo kamen, što u grudima stoji, vuče zemlji i tjera da skrušenih ramena i oborene glave koračam. Ne, nisam! Koliko još sutra, eto meni lijepog, eto meni prelijepog dana. Nego šta, nego prelijepog!

02.10.2018.

Šta bi dao da si na mom mjestu?

Ima dosta onih kratkih, ekspresnih, analiza ličnosti, u časopisima i na portalima, pun ih je internet. I budu neka pitanjca, mi zaokružujemo jedan od više ponuđenih odgovora, nakon čega dobijemo konačan odgovor. Tad "spoznamo" dal' smo ambiciozni ili nismo, dal' smo vedri ili depresivni, dal' smo jaki ili slabi, dal' smo galamdžije ili smo mirnice, dal' smo vjerni ili nevjerni, dal' smo 'vaki ili 'naki...Potpuno neozbiljne i neobavezujuće, ovakve pitalice nam dozvoljavaju da ponovimo test ako nismo zadovoljni opisom naše osobnosti, našeg karaktera. Ko to želi, naravno. I ko je dovoljno besposlen da to ponavlja. Sjećam se i onih testova inteligencije u školi ili prilikom apliciranja za neko otvoreno radno mjesto. To je već bilo mnogo ozbiljnije, značajnije za nas i našu budućnost. I tu nije bilo moguće ponavljati sve dok ne budemo zadovoljni. Tike tike taćke, nema više vraćke. Na osnovu tog testa, dobijali smo preporuku za nastavak školovanja ili bi dobijali zaposlenje (ako već nismo išli linijom manjeg otpora, tražeći direktan "vjetar u naša leđa"). Sjećam se i diktata i kontrolnih radova i ispita, u školi i na fakultetu. Svaki bi nam djelovao sudbinski, presudan za naše sutra, a već sutra bi ga zaboravili jer bi uslijedio naredni. Čitavog života nas, dakle, ispituju, propituju, analiziraju. Čitavog života ganjamo, jurimo, letimo..ali i klečimo, stojimo i padamo. Sve zbog našeg sutra. Sve zbog toga da drugi kažu da smo pametni, ambiciozni, uspješni. Sve nekako više zbog drugih, a manje zbog nas samih. Pa ko, uostalom, ima vremena da u sebe zaviri i sebe zapita šta smo i ko smo i šta želimo, kad smo u stalnom zaostatku za željama i ambicijama drugih? Utiska sam da tek onda kada sebe upitamo, kada sebi ugodimo, kada se vlastitim snovima okrenemo, možemo reći i da smo ambiciozni i vedri i uspješni i sretni. Tek tada. Šta nam vrijedi da nas ostali gledaju s divljenjem, sa poštovanjem, kada se sami sebi gadimo i kada sa sobom nismo zadovoljni? Šta bi dao da si na mom mjestu..? Tako kaže jedna pjesma...Ne, meni ne treba ni da me mrze, niti da mi se dive. Meni treba da sam sobom zadovoljan, da volim sebe, da se sebi divim. Tada volim cijeli svijet, tada grlim cijeli svijet. Tada sam koristan svima oko sebe. Tada sam sretan. Al' ono baš...baš. Budite mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Vazda. Sve dok vas bude na ovom svijetu

01.10.2018.

Nesreć(t)nici iz prospekta

"..I ja sam se smrzla, ako vam je lakše.." riječi su, kojima je visokopozicionirana političarka u BiH pozdravila promrzlu dječicu koju su izveli ispred škole i poput čunjeva ih poredali njoj u čast. Jadna djeca, a sve u cilju predizborne promidžbe. Djece se sjete samo u vrijeme izbora. Svoju su sklonili po privatnim školama i univerzitetima po Evropi. 'bem ti glup narod. 'bem ti isprepadan narod. 'bem ti 'vakav vakat, u kojem neljudi i svakojaki šljam pliva na površini, dok se većina davi i guši u mutnoj vodi. Kakvi smo mi nesreć(t)nici da živimo u jednom od najljepših dijelova planete, a u ovaj vakat i pod ovakvom političkom papazjanijom. Nesreć(t)nici iz prospekta!

29.09.2018.

Nedostajanja

Nedostajanja...Jebena su nedostajanja. Ako baš uzmu čovjeka pod svoje, raspamete ga. I bole ga. I nerviraju ga. Ko kaže da lijepa su, ta nedostajanja, onda taj i nije doživio pravo nedostajanje, nije ga čežnja nikada obuzela i noći mu krala. Jebi ga..Jedino lijepo kod nedostajanja može biti to da nam nedostaju. Ta nedostajanja. To može biti lijepo, pa koliko god to bilo čudno ili uvrnuto. Bolje da nam nedostaju nedostajanja, nego da živimo s njima. Iz noći u noć..Helem nejse, #samo kažem, kako bi instagramlije kazale..:)

28.09.2018.

Predizborni vaz

Kako se ovi izbori približiše, sve mi češće naviru slike iz prošlosti, iz onih godina kada sam, nošen idealima i nadom u bolje sutra, aktivno sudjelovao u političkoj promidžbi opcije i stranke (partije) čiji sam član bio. Jurcali smo širom države, ne samo po Sarajevu, družili se, radili, uvjereni da su bolja vremena pred nama. Zaista su te postratne godine bile godine nade, godine kada smo blještave iskre bili, poput zvijezda sijali, svu snagu svijeta imali. Dovoljno nesretni da nas rat zakači, da ga osjetimo u punom obimu zla i jada, a opet dovoljno sretni da ga preživimo. Sve što smo htjeli, čemu smo se nadali, bilo je da ova zemlja krene naprijed iz blata u kojem je bila. Al' jbg..kroz samo par godina, kroz samo nekoliko izbornih ciklusa, shvatismo i spoznasmo sve. E sad..možda je i do naših godina, naše ondašnje mladosti, energije koju smo imali za izvoza..Tako da smo i ekspresno sagorili, izgorili, zvijezde postaše padalice, a iskre se zagasiše..Jebi ga, opet kažem..Lično, sanjati i nadati se nikada prestao nisam. To mi niko uzeti neće. Snove i nadu. Jedina razlika je u tome što mi je ovih petnaestak godina, koje proletiše od tih dana, dalo zrelost i dalo mudrost, koji danas oblikuju moje snove i moje nade. Fokus je bitan. I prioriteti. Kada čovjek u sebi poravna i ćizu podvuče nakon svega, kada zna šta je najbitnije i ko je najbitniji u njegovom životu, sve je izvjesnije da će se snovi dosanjati i nade ostvariti. Jednom mi je neko rekao, naučio me šta život je i kako se život preko noći može izmjeniti. I da se i snovi i nade i želje promjene shodno svemu tome. E baš tako...Sve vrijeme donese..i treba biti ukorak s tim vremenom, inače ćemo se pogubiti, zalutati. Tada više nećemo znati ni ko smo, ni šta smo niti šta želimo biti. A to je najžalosnije stanje koje čovjeka može snaći. Idu, dakle, izbori u Bosni. Biće ove zemlje i nakon ovih izbora. I teći će i Miljacka, krivudaće Drina, Neretva priče pričati, Bosna ka Savi juriti i Una ljepotom disati..Svijet neće stati, život neće stati. Okrenimo se mi više porodici, prijateljima. Budimo što više s njima. I volimo. I grlimo. I priznajmo i pokažimo da volimo onima koje volimo i da ih želimo grliti sve dok nas ima na ovom svijetu. I nek ožive naše iskre, zapalimo ih na nebu..i sve zvijezde..i živimo naše živote najbolje što možemo. To je najbitnije. A sve ostalo će uz to doći. Sve.

27.09.2018.

Zamirisaše...

Jesen je stigla tek kada kestenje zamiriše. I zamirisaše..Odoliti nisam mogao, te kući dođoh crnih prstiju. Šta ću kada ih volim...

26.09.2018.

U zemlji čudesa

Bilo bi ludo. Zalutati u toj zemlji čudesa. Svakojakih, divnih, čarobnih, vanzemaljskih...čudesa. Oblake jahati, nebom ploviti, život grliti, u toj zemlji čuda. Bilo bi ludo....baš ludo. I osmijeh na lice betonirati. I um otvoriti. I srcu pustiti da vodi...u toj zemlji čuda. Baš bih volio...baš bih volio zalutati u zemlji čudesa.

25.09.2018.

Sivomaslinasto zelena, to me podsjeća...

Imao sam smb tole, one vojne od JNA. Po' rata sam ih nosio, uglavnom po naselju ili kad bi išli na Žuč u drva. Ne mogu da se sjetim odakle mi, ko mi ih je dao. Na um padoše kada sam danas ugledao jednog starijeg komšiju, a na njemu takve iste, haman nove. Baš šega da ih je tako dobro očuvao...Sjećam se i petokrake, one što ide na oficirsku kapu. Našao sam je, dugo je nosao po džepovima, pa na kraju i zagubio. Bila mi poput nekog trofeja, poput uspomene na friško rasturenu državu u kojoj sam i ja živio petnaest i kusur godina. Sjećam se i šljema, vojničkog, u jarku u aleji ka Vrelu Bosne. Prvog dana reintegracije Ilidže smo dole otišli i proskitali tim dijelom Sarajeva, kojeg četiri godine nismo vidjeli. Prijatelj je predložio da ga uzmemo, baš za uspomenu, no odustasmo iz straha da je miniran. Sjećam se mnogo toga, vezanog za SFRJ, za JNA, za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, sjećam se socijalističkog samoupravljanja i najvećeg sina naših naroda. Sjećam se, jer i pionirsku sam i omladinsku zakletvu položio toj zastavi i tom grbu. Sjećam se odlično Sarajeva onih godina..i Bosne i Hercegovine..i onog mraka i onog očaja..I dosta tih slika se vratilo danas, upravo zbog smb pantalona. Kako neki detalj, neka sekunda, vrati čovjeka i dozove prošlost. Tamo negdje iz ćoškova, slike navru, uspomene..odjednom izlete..isto tako se i vrate, a neka ih tamo. Neka ih...

24.09.2018.

Sanjah...

Svojevremeno sam vodio dnevnik. Bio je rat, bio sam i ja dosta mlađi. I znao sam prelistati te bilješke, nekad kasnije. I pored svega, uvijek mi je fascinantno bilo kako sam mijenjao raspoloženje, iz dana u dan, pa čak i iz sata u sat. Ok, bio je rat. I ginulo se i jad je bio i čemer i glad i beznađe. I s te strane je i razumljivo da se moje raspoloženje tako mijenjalo. Jbg...Tako mi je fascinantno i kada prelistam bilješke sa ovog bloga. Iz dana u dan, tačno se opipati može moja tjeskoba ili moja radost. Kako kad...Šta ja znam, možda je i dalje rat? Možda, samo neki drugačiji, u drugom obliku? Možda sam i dalje mlađahni momak, zaglavljen u onim tinejdžerskim godinama, iako moje tijelo govori drukčije? Možda...Htjedoh ovo reći. Neko veče sam sanjao kako svi sjedimo u nekoj sali. I ti Graciasalavida, onako Bosnom i Sarajevom mirišeš, hodaš od jednog do drugog, sve nas znaš i za svakoga imaš toplu riječ. I ti, Red Sonja..Baš kao što su i tvoji stihovi, naizgled divlji, neukrotivi, haman preteški za pohvatati, no u biti su pitomi i pitki i kristalno jasni..e, takva si i ti..I ti, Tvorničaru, tvoje misli i tvoja razmišljanja svi pratimo, pa ćemo te, abd,moći čitati i mimo bloga..I ti, Ajni..Mir me neki ispuni, kada čitam te, fini, iskonski, željeni mir..Mir koji sve nemire kroti..I tvoji stihovi, Uljezice, topli, dragi, sve nas grle..i ti, SenoritaBandida..svi volimo tvoj duh, neiscrpni izvor optimizma kojim nas zasipaš..I ti, Srećo..eh, Srećo..Svaka ti na mjestu..Ti, Misteriozna..Sarajko iz daleke Kanade..I ti si tu..I ti, Holanđaninu leteći..i ti Boemice..i ti Mephistophillisu..i ti, Ženo koja piješ..i ti Spagosmailu..Lovice..Janah...Joj, zaboraviću mnoge, nek mi oproste...i svi smo tu, u toj sali. Neke znam duže, neke odnedavno. I fino mi je s vama. Kontate me i kontam vas. Jednom rekoh nekome da me zaista poznaje, da me tako niko ne poznaje. I to je fakat istina, čista istina. Uvijek ima taj jedan (jedna) Neko(a)..Svako od nas ima tog jednog(u) Nekog(u), kome smo rekli sve, kome bi dali sve. Ili čekamo još, upravo takve, kojima ćemo reći sve i dati sve...Čitajući vas i hvatajući vaše misli, vaša razmišljanja, dojma sam da bi neobično lijepa noć bila s vama. U nekoj sali. Ili u nekom parku. Ili negdje na planini. Ili na obali neke rijeke..Kao što je i u snu bila. A budem vam možda nekad još pričao o tome, o toj noći...Da ste mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Svi redom.

23.09.2018.

Sjećam se

Kako sam na blogu već 11 godina, sa nekim kraćim i dužim pauzama, ne mogu se sjetiti jesam li ranije pisao o tome zašto ga ovako nazvah...a i mrsko mi sada vraćati se i čitati moje stare vazove i besjede..Elem, bila je ona tv emisija, Dozvolite da se obratimo..riječ je o emisiji koja je govorila o JNA i o vojnoj snazi bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda..Hajd to na stranu, nego što bi poslije te emisije obavezno išao partizanski film..Poslije filma bi se pogledala serija u dva, Automan..ili pred rat Beverly Hills (svakako se tada ušlo u one tinejdžerske godine)..I eto, tako su izgledali ti vikendi..Odatle i potiče naslov ovog bloga..Istina, u početku su bile Crtice s pumpe..dugo sam radio kao pumpadžija, pa sam bilježio kojekakve događaje i svoja razmišljanja tokom noćnih smjena..a opijen naftnim isparavanjima..a umoran, jako umoran od noćnih smjena..i hronično nenaspavan..Da, svaki period života sa sobom nosi slike i slikice, bljeskove i oluje, povjetarce i uragane..Eto, još sam tu, još me vjetrovi nose..A dokad? Pa vidjećemo...vidjećemo.

22.09.2018.

Jedna od onih noći

Jes'...Jedna od onih noći, teških, što tugu golemu donesu..nekakvu ružnu, odvratnu, tugu..i sve mi se čini da me sav besmisao svijeta i svemira posjeti i cima me i provocira me, sve do zore...i tek me u praskozorje popusti, onako izgužvanog i sažvakanog me ta besmisao ispljune u novi dan..Fuj...mrzim ovakve noći...Znam da ih se teško kutarisati, znam da će se vraćati..Jedna od onih noći, kada me sve boli..i sve mi smeta..i kada bih volio, a i ne bih volio biti sam..Jedna od onih noći kada ne prepoznajem sebe, kada ne volim sebe..Fuj...Mrzim ovakve noći..Baš ih mrzim.

22.09.2018.

I got the feeling

Bio malo vani...ima u Sarajevu mjesta za izaći, poslušati svirku..malo s prijateljima šuplju baciti, politiku i sport pretresti..Svirka bila dobra..Francuzi, cura i momak..i baš neobično..i neobično fina noć, nakon jedne pauze...Ide život dalje...:)

20.09.2018.

Die hard

Na tv-u ide Umri muški 3...Po ko zna koji put gledam..jbg..volim ovaj serijal filmova..Možda iz istog razloga zbog kojeg sam najviše volio čitati avanture koje je proživljavao Mister No..One, koliko toliko, realne priče i akcioni junaci koji prime i batina i krvavi i poderani se nekako izbore za pravdu...Počeo danas i raditi, zato nakon filma odmah u bešiku..Da ste mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi svi!


Noviji postovi | Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
20833

Powered by Blogger.ba