Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

06.12.2018.

Do neba i nazad

Do neba i nazad, pa tako milijardu puta. Kada je tako, onda je kako treba, onda je prava stvar. Šta god da je u pitanju. I želja i volja i ljubav...i sve. I sve.

03.12.2018.

Why not, dječače vječni?

Tamo negdje onih prvih poslijeratnih godina, ludi smo bili. Baš kao psi s lanca pušteni. Daj svaku noć negdje, daj lutaj i danju, samo da se nešto dešava. A mislim da nas zbog toga niko nije mogao osuđivati. Bili smo četiri godine u zatvoru, bili smo glineni golubovi, bili smo svjedoci masovnog uništavanja jednog grada i njegovih stanovnika. Bili smo ludi. Bio sam lud. I onaj mantil, kojeg sam nosio, kao neka rock zvijezda. I ponovno puštanje kose. I sve...Sada mi naumpade. I kontam, možda je to bio jedini period u životu, tih nekoliko godina, kada sam bio svoj, kada sam bio ja, onakav kakav fakat i jesam. Prije toga sam bio dijete, pa sam bio u jebenom ratu, a poslije toga su došle godine kojih se i ne sjećam, koje su proletile. Bili smo tada ludi, tih godina. I još nešto kontam..Tako bih se volio vratiti,  biti opet svoj. Pa i u ovim godinama. Nositi mantil, jurcati sa koncerta na predstavu, sa derneka na feštu, sa izleta na logoravanje. Why not? Why not, ti dječače, vječni, u meni što dišeš. Why not? Niko te nema pravo osuđivati, kritikovati. A i da ima, boli te neka stvar, dječače vječni. Previše si godina bacio...i previše godina ti je oteto...Why not?

01.12.2018.

Dok čekam sabah s šejtanima

Baš nekada dosadni budu, naporni..Šejtani. Tako ih zovem, na šejtane me asociraše kad se prvi put pojaviše u noćima mojim. Ne daju zaspati, ne daju mira, vraćaju me u prošlost, izruguju se i podsmjehuju se svemu mome..Nemaju lik, nemaju oblik, niti oči, usta, lice..Al' vidim ih, čujem ih, razgovaraju sa mnom, sve dok ih zora ne rastjera..Vremenom se naviknuh na njih, pa tako znam katkad i mazohistički uživati u tim ludim, čudnim, šizofrenim noćnim razgovorima. Al' baš nekada znaju naporni biti. Pogotovo kao ove noći, kao svake Božje noći uoči drugog decembra. Žele mi tugom svu čežnju prekriti. Žele mi bolom sve godine obojiti. A to ne dam. Ne dam. Mogu sve, ti šejtani. I ismijavati me i rugati mi se i noći mi krasti. Sve mogu. Al' ne dam da mi tugu i bol u noći donose. Ne dam. I svake zore, svake Božje zore, nakon što noć probdijem uz njih, dođe pobjeda. Još jedna pobjeda. Čežnja je ostala, no tuga se nije uselila u srce moje. Godine su iza, godine prošle, no bolom ih obojili nisu. I ustaću i svake naredne zore, zakoračiti u novi dan, s nadom i s voljom i s željom. Džaba vam, šejtani. Džaba vam, sabah sam s vama dočekao, promijenili me niste, pobijedili me niste. Trčim u zagrljaj toj noći kada vas neće biti. Trčim u zagrljaj toj noći, koju neće krasti nejasna lica, bez očiju i bez lica. Trčim joj u zagrljaj. I niko me zaustaviti ne može. Niko. Pa makar se i šejtanom zvao.

28.11.2018.

Šućmurastom obojen

Šućmurasta. Izmišljena, slengovska, nepostojeća boja. A toliko toga nam kaže..Možda i više od bilo koje boje, pa i od one temeljne. U razgovoru ćemo reći za nešto neodređeno, za nešto nejasno i mutno, za nešto što nit' smrdi nit' miriše, da je šućmuraste boje. Nit' je sivo, nit' je između crne i bijele, nego je baš šućmurasto. I tako i ova noć..baš šućmurasta. Nit' je siva, nit' crna, a nije vala ni veselim bojama obojena. Šućmurasta iz prospekta. Jedino...jedino malo pocrveni, ako Liverpool večeras pokori Pariz. Život čine male stvari, al' i one su u bojama, od kojih zavisi hoćemo li sivi biti, crni ili šareni poput ćilima. Pa i šućmurasti..Možda izmišljena, možda slengovska, al' je boja...

26.11.2018.

Kradem trenutke

Kradem te trenutke. Svakodnevno. Jedan, dva, tri...što više, koliko god svim čulima uhvatiti mogu. Pored toliko onih ružnih, sivih, nemirnih, ukradem poneki lijep, u bojama, koji mirom miriše. Ukradem svakodnevno. Samo za sebe. I godi. Baš godi duši, godi srcu. Ukradem nečiji osmijeh na ulici, ukradem zagrljaj zaljubljenih, ukradem pjesmu s radio stanice, ukradem scenu iz filma..Ukradem ružu iz parka, ukradem dijelić mjeseca, ukradem zraku sunca jesenjeg..Ukradem te trenutke. Ukradem ih samo za sebe. A jednom ih budem podijelio...Jednom, kada duša puna bude ljepote, bude puna boja svih, kada mirom zamiriše. Sve dotad, krasti ću trenutke te..Krasti ću ih svakodnevno, krasti ću ih samo za sebe. Sve do jednom.

24.11.2018.

Dan državnosti

Nisi više republika. Ali, postojiš, bona. Imaš mnogo neprijatelja, kao nikada u istoriji. Ali, postojiš, bona. Podjeljena, ojađena, siromašna i mala. Ali, postojiš, bona. Budi bolja i budi jača i budi gorda i budi ponosna. Doći će i bolja vremena od ovih. Sretan Dan državnosti svima, koji te svojom osjećaju, koji te domovinom zovu. Postojiš, Bosno i Hercegovino!

23.11.2018.

Crni petak u još crnjem svijetu

Gledam naljepnicu na vratima jedne apoteke u Sarajevu...Black friday-popust 20%..Dvije stvari me baš zanimaju. Jel' ovo "crnopetovsko" sniženje vrijedi za sve lijekove ili samo za one điđe-miđe i maze koje nam u apotekama nude na kasi, kao u tržnim centrima? I baš me zanima ko će danas veći promet napraviti..tržni centri ili apoteke? Biće mrtva trka, odlučiće foto finiš, sve su prilike..Jbg..Ja odoh da se namirim u apoteci, a ako šta gengi ostane, možda uzmem kakve kaljače za zime... Neka vječno živi naš crni petak! A crn je, da crnji ne može biti, kao i sve u ovakvom društvu. I ne samo petak. Dok kuckamo marku po marku, preko SMS-ova, da djecu liječimo...Crni smo. I jadni. Ono baš.

22.11.2018.

Die With Your Boots On

Die with your boots on..Maiden ima stvarku pod tim nazivom. I mene je nekako uvijek asocirala na jednog Doc Hollidaya, revolveraša i kockara, teško bolesnog. Nekako je u podsvijesti, vjerujem da je većini tako, da ako mora-a mora taj dan doći, onda neka bude s nogama u čizmama. Jbg..Ima i ona narodna, za one koji su šupci bili u životu, iskvareni i zli..Oni će, kažu, deset jorgana pojesti dok budu umirali. Helem...čuo tu pjesmu, pa me misli odnijele u bezze smjeru. Odoh kakvu komediju pogledati. Da izbalansiram misli. Moram...

21.11.2018.

Hajde da se izgubimo...

Hajde...Hajde da se izgubimo, zajedno. Naoružani samo osmijehom i željom da skupa smo, željom golemom k'o svemir, da se otisnemo u sumrak. Nije ni bitno, znaš, kuda ćemo. Možda ka sjeveru, da udarimo na Alpe. Možemo, usput, one kolibe po brdima očima pratiti i birati koja je naša, koja je najsličnija našoj. Možemo čaj piti na nekom odmorištu, iščekujući da zora pukne, nova zora, prva od svih narednih, prva od mnogih. Možemo svašta, čežnjo moja..Pravo ka sjeveru, pa gdje nas cesta dovede, gdje nas umor svrati. Hajde da se izgubimo, gore negdje na sjeveru...Hajde, čežnjo moja..Možemo i prema jugu, znaš. Ka suncu jačem, ka ljudima toplijim i moru, mediteranskom. Pa, sa ostrva na ostrvo, preći na tlo afričko. I tu Saharu osjetiti, vidjeti..i deltu Nila i dolinu piramida zagrliti. Možemo zore dočekivati u srcu Afrike, mnoge zore. Možemo se izgubiti zauvijek, dole negdje na jugu..Hajde, čežnjo moja...Ili ćemo ka zapadu, tom zapadu kome svi streme. Ne zbog novca, ne zbog reda i discipline. Biraćemo pitoma sela oko Bordoa, a ne svjetla i sjaj velikog Pariza. Biraćemo vinogradske brežuljke Toscane, nauštrb vječnog Rima. Biraćemo kišnu Englesku, biraćemo gorje škotsko ili zelenu Irsku..Biraćemo srcem, biraćemo emocijama..Hajde da se izgubimo, čežnjo moja, na tom velikom zapadu. Sve dok nas ima na svijetu ovom...A da, ipak, okrenemo na istok? Preko Balkana našeg, ka Bliskom istoku, na obale Eufrata i Tigrisa? Možemo se izgubiti negdje na tom Putu svile, negdje stati, tamo gdje nam srca kažu da je to mjesto za nas dvoje. Možemo svašta, čežnjo moja...Zato, hajde. Hajde da se izgubimo, zajedno. Nek' ti vjetar kosu mrsi, ispod šarene marame. I nek' ti sjaj u oku, izdajnički, sreću otkriva. I nek' ti osmijeh s lica ne silazi. Samo da se otisnemo u jedan sumrak, a svi naredni će naši biti, samo naši. Hajde da se izgubimo...Jer, bojim se da me naći nećeš, ako sam krenem. Bojim se da ćemo se mimoilaziti i da ćemo se fulati, taman kada se pronađosmo, taman kada se zagrlismo. Tražićeš me u gorju škotskom, a lutaću negdje dalekim sjeverom, sanjajući tvoj topli dah. Čekaću te na Anfieldu, na crvenom kopu, a šetaćeš nekom rivom, dole negdje na jugu. Gledaćeš ima li me na trgovima bagdadskim, a odmaraću u hladovini vinograda, tamo u srcu Toscane..Mimoilazićemo se, čežnjo moja, kao i sve ove godine dosad. Zato, hajde da se izgubimo zajedno..Previše čekamo jedno na drugo. Previše čeznemo jedno za drugim. Predugo se tražimo. Vrijeme je da skupa budemo, da imamo jedno mjesto za nas dvoje. Pa, dal' na sjeveru, dal' na jugu..ili tamo na zapadu ili istoku..Gdje god...Gdje god.

19.11.2018.

Besmrtnost dva grada, iz ugla četrdesetogodišnjeg dječaka

Besmrtnost. Nju sam osjetio, nju doživio. To mi prvo na um padne, kada me neko upita za dojmove o Beču. Da...i ljepota i veličina i red i uređenost i grandioznost..sve ovo. Ali, na prvom mjestu besmrtnost. Tačno ju možete u zraku disati, tačno ju možete u svakom parku ugledati..Tačno ju možete rukama zagrliti na svakom uglu, na svakom trgu. Nije džabe taj grad drmao Evropom stoljećima i vladao ovim zajebanim Balkanom, prezajebanim. Pa, zamislite onda taj vrtlog misli mojih i dojmova i emocija, koji me je nosio još od polaska iz Sarajeva, pa sve do povratka kući, preko Save. Taj vrtlog nosi i komeša moje misli i danas. Sve slike Beča koje vidjeh i sve ono što o njemu pročitah, smiksano sa svim onim što očima vidjeh ovih dana. I opet ću reći da je to besmrtnost. Besmrtnost jednog grada, njegove snage, njegove istorije. Nije ta besmrtnost oličena samo u onim spomenicima Mozartu ili Goetheu, u velikim parkovima, niti u onim silnim trakama na auto putu..niti u onim neboderima, silnim građevinama. Nju, kako rekoh, dišete poput zraka, nju grlite poput voljenog bića. Dječak sam od četrdesetak godina, iz srca Bosne, rođen i živim u gradu kojem je taj Beč dao svoj pečat, svoj šmek. Kada taj dječak, od tih četrdesetak godina, šeta tim Bečom, sve ga podsjeća na njegov Marijin dvor i njegovu Vrazovu i njegovo Narodno i njegovu Poštu..Baš kao da Obalom šeta, uz Miljacku, sve od Bentbaše dole do Vilsonovog. Taj dječak osjeti istu tu besmrtnost, baš kao i u svom Sarajevu. Četrdeset godina je trebalo tom dječaku da posjeti grad koji je, iako mnogo veći i mnogo bogatiji, najsličniji njegovom Sarajevu od svih gradova na svijetu. Ne poredim ja Mozarta s Montenom, niti Goethea sa Pjevačem. To se ne poredi. Ne poredim ja Dunav s Miljackom, niti Marijahilferstrasse sa Ferhadijom. To se ne poredi. Niti Bečke dječake poredim sa Dugmetom ili Jagodama..Ne poredim ni Ernst Happel s Koševom i Grbavicom..Ne poredim...Samo kažem da je ista besmrtnost, isti taj šmek besmrtnosti kojim odišu oba grada. I Beč i Sarajevo. Koliko god da mi je ukusnija sarajevska sarma od bečke šnicle, koliko god da su mi važniji Monteno i Pjevač od Wolfganga i svih ostalih Mozarta, koliko god da mi je Ferhadija ljepša od one Marijine ulice ili veća Miljacka od Dunava, ja ne poredim. Samo besmrtnost ističem. I bečku i sarajevsku. I takav je, dakle, moj dojam, ono na prvu. A i ostvarismo ono po što smo i došli, uzesmo taj bod na Happelu. Pa je dojam još jači, još ljepši. Što bi kazali, spojismo ugodno s korisnim. A to je besmrtno, to je vječno. Ta želja za pobjedom, za uspjehom. Baš kao što su vječni i Beč i Sarajevo. Fakat jesu.

18.11.2018.

Na dlan ti spuštam

Na dlan ti spuštam. I dane i noći sve...I osmijehe moje i poljupce moje sve..I svaki uzdah moj za tobom i svaki sekund čežnje..I svaku riječ koju ti rekoh, koju ti napisah..i stih svaki...i misao svaku...Na dlan ti spuštam srce svoje. I do tebe je, mjeseče. Zadrži, prigrli, jer tvoje je sve. Zadrži sve. Ili...ili vrati, možeš i u zrak prosuti, poput prašine rasuti..I vjetar će raznijeti, preko dolina i planina, preko rijeka i jezera, sve do neba. Jer, gore je granica. Nebo je granica. I zato ti na dlan spuštam sve svoje. Da znam dal' je granica i dalje gore...ili da se na zemlju vratim...

16.11.2018.

Beč

U Beču. Došli na tekmu. Danas se još vrtimo po ovom biseru, evropskom, pa sutra kući preko Graca i Zagreba. Beč je...Beč me se baš dojmio, prvi put sam ovdje. Grad je fenomenalan. Smotala me je i temperatura, valjda sve stiglo na naplatu..i umor i sve..Al nema veze, pamtićemo ovaj novembarski, osvajački pohod na srce Austrije.

09.11.2018.

Još te vidio nisam, stari...

Još te vidio nisam, stari. Pamtim te iz dana kada si baš bio Stari, u glavi mi je ta slika tvoja. Otkako si postao Novi Stari, prešao preko tebe nisam, nit' se divio ljepoti tvojoj. Nekako mi se nije dalo, mada sam prolazio kraj Mostara više puta. Još te nisam vidio, stari..al' hoću. Hoću, doći ću. Frtalj vijeka je prošlo kako si morao skočiti dole. I izronio si opet, za sve nas koji te vole...

07.11.2018.

U sumrak. I u zoru, svaku, raspuknutu...

U sumrak mi znaju doći. I ranim jutrom, isto tako. I nije to slučajno, baš u to vrijeme, tačno na prelazu iz dana u noć, iz noći u dan. Nije nimalo slučajno. Dođe mi misao. Dođe mi miris. Dođe mi stih. Dođe mi slika. Dođe mi topli dah, što dušu hrani i srce raspjeva. Dođu mi sva vremena, sve priče, sve legende, sva godišnja doba u trenutku jednom..Dođe mi i junska noć na obali rijeke. Dođe mi i zagrljaj, vječni, na bosanskoj kaldrmi....čaršijskoj...Svi mi dođu. I sve ih primim, sve ih zagrlim. Ma, lažem. Lažem. Oni su u meni, oni su u meni stalno. Tačno je da dođu mi, ali ih ja prije toga pustim. Ja njih pustim, svakog sumraka, svake raspuknute zore. I misli. I stihove, slike sve i dah topli..I vremena sva, legende i godišnja doba. I onu junsku noć i zagrljaj, vječni...Pustim ih tog trenutka, oni svoj put znaju. I eto ih nazad, već narednog trena. Vrate se. U srce moje. Tu im je mjesto. Tu im je dom. Dok me ima.

05.11.2018.

Amidža

Kada dođe dan, koji vam toliku sreću donese da se prepadnete možete li ju podnijeti. Život donosi ovakve dane, život zna čudesan biti. Cura je stigla na ovaj svijet, neka je zdravlje prati, radost življenja da je grli, a sva ljubav svijeta ljubi. Amidža i nije baš bezveze titula. Tu titulu ću nositi punog srca. Punog.

04.11.2018.

Sarajlija

Jesam. Ovdje sam rođen, ovdje sam prohodao, ovdje odrastao. Ovdje sam i plakao, smijao se, radovao i tugovao. I dan danas tu sam. Kažu za ovaj grad i njegove ljude da ili jesu ili nisu. Sarajlije. Ok, pije i ta vode. Jesam, od Vranjača i Soukbunara, preko Pofalića do Dobrinje i Švrakina, jesam Sarajlija. No, to ne smatram nekim aman-zaman čudom i neprocjenjivom beneficijom. Jer, dođu vremena kada je nešto veća obaveza i odgovornost nego što je privilegija ili prednost. Upravo i jeste takvo vrijeme. Zašto obaveza i odgovornost? Pa, zbog svih onih velikana, sarajevskih, koji su kroz istoriju činili Sarajevo velikim i svima dragim gradom. Pa, zbog Miljacke, zbog ove doline, zbog ovih planina koje nas grle, obavezni smo i odgovorni da Sarajevo ne damo klocevima i mufljuzima da njime upravljaju, da ga držimo čistim i lijepim, da njegujemo gostoljubljivost i naš domaćinski adet, po kojima smo i cijenjeni i voljeni. Da čuvamo mangupski i vrckasti duh ovog grada, bez ikakvog podcjenjivanja i omalovažavanja drugih, manjih, sredina. Da ne damo okolnim centrima, iz susjedstva i komšiluka, da nam odmaknu i pobjegnu u svemu. Nije daleko ono vrijeme kada smo im svima zadavali domaću zadaću iz kulture, iz umjetnosti, iz sporta. E, zato je biti danas Sarajlija prije svega obaveza i odgovornost. A tek onda i ljubav i ponos i privilegija i beneficija. Sve ovo drugo se plaća i zaslužuje onim prvim. Sve. Pa i obraz i čast svih nas. Sarajlija.

01.11.2018.

Upitaj me

Upitaj me. Upitaj me šta god želiš. Upitaj me koliko treba koraka do Nikaragve. Izračunaću ako treba, pa i prehodaću i kopno i mora i okeane, na glavu ću se nasaditi al' ću ti odgovoriti. Slobodno me upitaj šta god želiš. Upitaj me koje je godine Murat, akindžija iz Anadolije oženio lijepu Esmu iz Mostara..onaj Murat, teško ranjen u Krbavskoj bici, dole u Lici. Ma, iskopaću to negdje, preroviću sve arhive svijetske al' ću ti odgovoriti. Upitaj me, šta god da ti padne na um, šta god te zanima. I zašto volim ovaj grad, zašto Mađarska i danas nema more, zašto su se Italijani usrali kod Trsta pred partizanskim divizijama. Upitaj me zašto je suncokret žut, a nebo plavo. Upitaj me koliko je Puškin volio sve svoje žene, zašto je Čiko ostao vjeran drug Zagoru, upitaj me za Star Wars bilo šta...Upitaj me, odgovoriću ti, a ono što iz pika ne budem znao - to ću saznati. Na glavu ću se nasaditi, prevrnuću svaki kamen na Zemlji,  preroniću sva jezera i sva mora, al' ću ti odgovoriti. Upitaj me šta god te zanima, šta god ti je na umu. Samo jedno me ne pitaj. Samo jedno. Ne pitaj me kako sam. Jerbo, ne znam. Ne znam odgovor na to pitanje. I miran i nemiran, kako da znam, kako da spoznam? I snen i budan, odgovor ne znam. Samo me to ne pitaj, odgovora nema ni u knjigama, ni u stripovima, ni u filmovima. Odgovora nema ni pod kamenom, ni na dnu okeana, niti u prašumama ove planete. Možda jeste u onim koracima koji do Nikaragve vode. Možda jeste u srcu Muratovom, kojeg dao je Esmi. Možda jeste u bojama suncokretovim i nebeskim, možda jeste u hrabrosti i strahu ratnika, možda...Možda je nadohvat ruke, no ja odgovor ne znam, odgovor ne vidim. Zato me to ne pitaj. Sve me upitaj..sve...samo to ne. Kako sam? A kako kad...

31.10.2018.

Ja

Gonjen i progonjen. I voljen i grljen. I snen i samozatajan. I sretan i tužan. I miran i nemiran. Malenkost moja. Gonjen snovima i željama, još onim dječačkim, progonjen neuspjesima i propuštenim šansama, a bješe ih dosta, voljen jako i voljen ludo, grljen toplo i grljen srcem cijelim, snu se rado predajem, snu često u zagrljaj bježim, stidljiv i povučen otkako za sebe znam, toliko sam sretan znao biti, ali i tugom golemom obavijen, što bi mi mir donosilo i tako i onaj nemir, takođe, što nose me godinama...Malenkost moja.

28.10.2018.

Gdje si ti?

Pa, dobro, gdje si ti? Katkad mi se učini da vjetar te, sa sjevera, donese i kao da čujem ti glas. No, samo mi se učini, jer bi taj isti vjetar za tili čas prohujao ovom dolinom i zamakao ka jugu. A tebe nigdje...Pa, dobro, zaista gdje si? I s kišama mi se ukažeš. I onim ljetnim, koje voliš, ali i onim jesenjim i onim proljetnim. No, samo mi se ukažeš, jer uz sve te kiše ja plešem i dalje sam. A tebe nigdje...Gdje si ti? Koji te vjetrovi miluju i kosu mrse? Dal' plešeš i ti sama uz kiše ljetne, uz kiše jesenje dal' ti pogled odluta daleko, baš kao i misli? Uz one kiše proljetne dal' ti dođe da potražiš me, da se uvjeriš da postojim? Jer, ja to sve radim. Sve. I dozivam te ovim vjetrovima s juga, kišama sarajevskim i čežnjom k'o svemir velikom.

26.10.2018.

Teško je išta reći

Mahala je tu moja, odmah uz C fazu Alipašinog polja. Svi se mi poznajemo, susrećemo svakodnevno. I radnici i penzioneri i studenti i vatrogasci i policajci i doktori i mangupi i šaneri i narkomani i sportisti..svi. Tako sam poznavao i njih dvojicu, još otprije, a i viđao bih ih često, jer je zgrada policijske uprave u mom naselju. Adis i Davor. Eto, kriminalci ih jutros ubiše. Kriminalci koji su krali auto, za koje bi dobili par hiljada maraka, ubiše dva čovjeka. Šta na to može normalan čovjek reći? Užas..užasa i tragedija je sve više na našim ulicama, u našem gradu, u našem društvu. Tačno nekada pomislim da sam više nade i više vjere u bolje sutra imao onih devedesetih, pod opsadom, kada sam svakodnevno mogao deset puta poginuti i kada sam jeo hljeb od mekinja i sanjao meso, sanjao da gledam tv i slušam muziku i sanjao da putujem negdje dalje od Skenderije. Tada sam više nade imao. Tada sam više vjere imao. Sve manje se nadam. I sve manje vjerujem.


Noviji postovi | Stariji postovi

Dozvolite da se obratim

MOJI LINKOVI

moj grad
slike
teme
sport
saka-baka

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
22564

Powered by Blogger.ba