Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

04.04.2019.

Imao sam, haman, osam...

Imao sam, haman, osam. Sarajevo je bilo centar svijeta. Pao je i veliki snijeg, noć uoči otvaranja. Bio sam bolestan, temperatura me lomila tokom cijele Olimpijade. Popio sam prvu colu u životu. Stari je rekao da ćemo preseliti u naš stan u nekom Švrakinom. Čuj Švrakino!? Još i selo!? I još u novu školu ćemo morati ići. Ihh...imao sam, haman, osam. I pamtiću osamdeset i četvrtu dok sam živ.

02.04.2019.

Debela, crvena sveznalica

Bila je neizostavni dio mog djetinjstva, baš poput stripova, knjiga Karl Maya ili Panini sličica. Negdje se, vremenom, zagubila i više je nemam. A možda nabavim drugu. Ili, ipak, neću...neke stvari, neke pojave, pa i neki ljudi, treba da ostanu u onom vremenu i prostoru, u kojima su nas i sretnim činili i zadovoljnim i mirnim. Pa tako nek' i ova debela, crvena sveznalica ostane u onim osamdesetim. Uostalom, kada se dječak u meni trzne, kada ga šandoprc uhvati, za tili čas mogu skoknuti u prošlost. Kao Petar Pan se vinuti i biti u tom svijetu, u svojoj zemlji čuda, u svijetu Old Shatterhanda ili Zagor Te Neja, tamo negdje ispred stubišta naše zgrade, pa s rajom igrati tapke i slike-bijelo s Panini sličicama...dok se boje ne rastope...Zato neka ove crvene sveznalice debelih korica. Neka je u osamdesetim. Nisu ovo lijepe godine za nju. Danas svi sve znamo, a nikada gori ljudi nismo bili. Ne. Nisu ovo lijepe godine za nju.

30.03.2019.

Dole, niz prugu...

Stanica kod RTV doma. Mislim da sam hiljade puta ovdje hvatao tramvaj prema centru. Ili u kontra smjeru, ka Ilidži. Fotografiju napravim rano jutros, pošavši na posao. Jedan trenutak uhvatim, u jednom gradu, jednog jutra. A pogled pukao dole, niz prugu...Sarajevo i ja.

29.03.2019.

Razotkrivanje iliti ogoljenje

Kradem od ove noći. Ova ne mora biti kao druge, kao ostale. Zato kradem sve misli i svu čežnju i sve snove. Kako ih kradem, tako ih i s dlana rasipam...u zrak...Neka ih noćas negdje drugo, neka ova noć bude jedna od onih glupih, tupih, samo za spavanja, samo za odmor. Pa sa zorom, vratiće se i misli i čežnja i snovi. Taman kad pukne zora, kada budem morao ustati. I idemo dalje. Sa osmijehom vječitog dječaka. Idemo dalje.

28.03.2019.

Čet'eres i tri

Čet'eres i tri, hairli. Puno. A i nije. Nosim ih na ramenima, u mojim sijedim u kosi i na bradi, nosim ih u nogama, u ovim rukama. Kad naglas izgovorim tu cifru, zaibretim se i sam, zvuči brate mnogo. A kad zavirim u sebe, tamo negdje duboko, onda sve u meni tvrdi suprotno. Nejse...Sutra će biti trinaesta godišnjica mog tridesetog rođendana, kako zna reći Brko. Tako se nekako i osjećam. Kao da mi je trancika. Nit' sam neki zelembać, nit' sam starac. I sve nekako iščekujem tu krizu srednjih godina, o kojoj svi toliko pričaju. Nikako da me spuca. Mada, kada malo razmislim, možda me već i jeste spucala, ako zbog nje želim lutati, s kraja na kraj svijeta. Samo nebo plavo, sunce žarko i drum ispred mene. Možda me i jeste spucala, ako zbog nje kolekciju stripova sanjam i malu biblioteku u kutu sobe...i fotelju, onu veliku, udobnu, a sve police pune Alan Fordova i Dylan Dogova, ali i Tolstoja i Pushkina...Možda me već i jeste spucala, ako zbog nje moja dječačka mašta nikada bujnija nije bila, niti srce nemirnije. A možda me već i jeste spucala, ta kriza srednjih godina. Ako i jeste, ako je to baš to, onda i nije loša, onda je i lijepa, ugodna, pa strepnji nije ni bilo mjesta kraj nje. A srce...smiriće se ono, mir će svoj naći. A mašta...neka divlja i neka iskri, dok god me bude. A ja...Sanjam i sanjaću. Čet'eres i tri, hairli. Puno. A i nije.

24.03.2019.

Da mi je do nje...

Da mi je do nje, mjeseče. Postoji, znam da postoji. Da mi je do nje, da joj kažem da volim je, da joj jutrima kosu mrsim, a noćima da je ljubim. Da mi je do nje, nisam patetičan. Nisam ni očajan, niti sam jadan. Znam da postoji. Da mi je do nje, mjeseče, pa da vrijeme zaustavim.

19.03.2019.

Nisam svetac, priznajem

Lupim katkad šakom po stolu. Fakat. Ljudi, koji me cijelog života znaju, dok ovo čitaju sumnjičavo vrte glavom i ne vjeruju. Znam da je tako, jer nikada to pred njima nisam uradio. Nikada. Pa, kako to onda ja lupim šakom? Po kojem stolu? U kakvoj prilici...ili neprilici? Kako onda to mogu reći, a da ne budem izvrgnut sumnjičavim reakcijama ljudi koji me u dušu znaju i kojima je ovo samo jedna od mojih kvazisatiričnih besjeda? Pa, mogu. Lupim ja šakom, itekako. I ljut znam biti, bijesan, ogorčen. Svakakav, samo ne miran i tih i prijatan, kakvim me ljudi smatraju otkako živim ovaj svoj život. I vrisak pustim, do svemira, vrisak pun gorčine i bijesa koji najsjajnije zvijezde s neba plaši i tjera. I opsujem sočno, pa makar kamen ili komad drveta, al' opsujem tako da mi se uši zažare od stida iako me niko ne čuje. I pljunem, pa makar tamo gdje nikog nema i gdje nikog uvrijediti ne mogu, al' pljunem. I krkanski i papanski i životinjski i necivilizacijski. I pljunem i prnem i podrignem. Da, fakat. Ali, biram mjesto i biram vrijeme. Zašto bi neko to trpio i zašto bi to neko morao gledati i slušati, sem mene samog? Uostalom, gotovo uvijek i jesam bijesan i ljut i ogorčen i na rubu živaca zbog sebe samog. I tada sam krkan i papak, tada sam poput bijesne životinje, pa se tako izgrdim i sam sebi ogadim, to mi bude kazna. Druge to ne mora tangirati, druge to i ne zanima, druge zato i poštedim tih svojih krkanluka. Al' fakat znam i šakom lupiti i pljunuti i psovati i prnuti i režati. Fakat znam. I nije ovo neka ispovjed, niti tražim oprost svojih grijeha. Svemir je svakako prebukiran sličnim glupostima, ne samo ovaj blog i ne samo ovaj trun interneta kojeg sebično okupirah. Nego, čisto onako kao neko priznanje. Priznanje koje vas svakako ne tangira, niti vas zanima i sad se već pitate zašto uopšte ovo i pročitaste. Priznanje, samo jedno zrno u Sahari priznanja, nebitnih i beznačajnih. Priznanje kojim se izgrdih, čisto da ne moram lupati šakom u stol ili pljuvati ili psovati ili prditi. Mrsko mi sada ići negdje u osamu gdje ljudi nema. Mrsko mi, jer hladno je i kiša pada. Ovako potroših sat psihoterapije, a da nikog ne uvrijedih i povrijedih. Kao uvijek, ljut jesam i bijesan jesam na sebe, samo na sebe.

10.03.2019.

Nešto kontam...

Hajd' što sam od tuđih umoran, već i vlastite pjesme ne pjevam, niti pišem. Takav nekakav vakat. Jbg...

05.03.2019.

Dječak u meni

Ovaj dječak u meni. On slobodu zove, kliče joj, do svemira se čuje vrisak njegov...On snovima lance neraskidive raskida, on oblake lovi, gore među zvijezdama, gore visoko. Ovaj dječak u meni, vječiti. I želi i sanja i nada se i voli i raduje se i tuguje i plače i smije se. Dok je njega, život ću i živjeti. Kada ode, kada jednom ode, ostaće samo stari cinik i pesimista, čangrizavi slijepac pored očiju i gluh pored ušiju. Dok budan je dječak u meni, budan ću biti i ja, sanjaću otvorenih očiju. Dok živi dječak vječiti u meni, živjeću i ja. I krenuću za njim, kada krene i on. Ka vječnosti. Ne želim čangrizavi cinik biti, pored očiju slijep i pored ušiju gluh. Ne želim. Kada njega ne bude, nek' ne bude ni mene.

03.03.2019.

Maksovi mesari u govnima do grla

U Zaprešiću ima taj nogometni klub, Interom ga zovu. Iz Splita im danas Hajduk došao, nekada veliki Hajduk. I vele i žale se Splićani na doček izmetom prosutim po stolicama, kažu takvu uvredu nikada nisu doživjeli. Kako se, pitam se, osjećaju svi normalni ljudi kada vide transparent kojeg vješaju ti Splićani, navijači nekada velikog Hajduka? Maksovi mesari i zaslužuju izmet na stolicama umjesto dobrodošlice. Maksovi mesari živa su sramota Hajduka, Splita i Hrvatske, a ne izmet na zaprešićkom stadionu. Mufljuza i budala se nikada kutarisati nećemo...jbg.

25.02.2019.

Sveto ime Sarajevo

Tamo u trećem, četvrtom razredu osnovne, onih zlatnih sarajevskih osamdesetih godina, nekako sam i ja hvatao zalet. I za sport i muziku i knjige i filmove, pa i cure. Valjda je to i normalno neko doba, ulazak u tinejdžerske godine, kada se počinjemo formirati, kada spoznajemo šta volimo i kada biramo puteve kojima ćemo kroz život putovati. Da, sve konce sam već tada počeo hvatati, naročito u sportu. Ako sam tada tek otkrivao stripove i knjige, filmove i muziku, u sportu sam se već odlučio, srce je izabralo jednu boju ovog grada. Kažem jednu, jer se zna da je Sarajevo podjeljeno na dvije polovice - na bordo i plavu. Ostale podjele nikad nisam ni prihvatao ni priznavao, niti ću ikad. Moje srce je, dakle, izabralo bordo boju i Koševo, iako je tada većina mojih drugova gotivila plavu boju i izabralo Grbavicu. I u naselju, u koje smo doselili odmah po završetku Olimpijade, blaga većina je bila ona u plavo obojena. Helem, bilo je tada i onih koji su navijali i volili neke druge klubove, naročito one iz "velike četvorke" ex Yu fudbala. I bilo mi je čudno, bilo mi je apsurdno, kako mogu pored Saraj'va i Želje navijati za neki Dinamo ili Hajduk, za neku Zvezdu ili Partizan. Još gori su mi bili oni koji su kao navijali za sarajevske klubove i uporedo bi izabrali jedan od ta četiri kluba. Šta, ba? Jel' to veći nešto Zagreb ili Beograd (ne mislim bukvalno na cifre i broj stanovnika) od našeg Sarajeva? Jesu to takvi klubovi, toliko moćniji od naših pa da navijam za njih, a živim u Švrakinu, na Malti ili na Ciglanama? Ma, mogu imati stotinu Maksimira, Marakana ili Poljuda...mogu imati na tisuće Mlinarića ili Šukera, na hiljade Džajića i Piksija, no Koševu i Grbavici prismrditi ne mogu, a da ne spominjem Haseta, Papeta, Osima ili Škiju...Tada mi je to bilo čudno i apsurdno,  balavcu od desetak godina. Danas toga i nema toliko, valjda se izmjenilo sve, od granica do svijesti i malo koga ćete naći u ovom gradu da je fan Zvezde ili Dinama. Njih zato ima u onim dijelovima BiH, u kojima je većina onih iz "druga dva konstutivna naroda". No, to toliko i nema veze sa sportom, niti ja želim oko toga palamuditi. Na um mi sve ovo padne kada se desi poneki bljesak klubova iz našeg okruženja. Šta ja znam, Zvezda klepi slavnog Liverpoola, odmah zapjene njihovi "navijači" sa Sokoca ili iz Vlasenice. Dinamo dođe do osmine finala Lige Evrope, zatalasaju i "purgeri iz Gruda i Livna"...Ok, svakom svačije, svako ima pravo da voli i da bodri koga god hoće. Navijam i ja za Barcu, Liverpool i Inter. No, da kojim slučajem igraju protiv Saraj'va, znam da bih promukao i živce pogubio, ludio na tribinama, a srce bi lupalo samo za to da ih Sarajevo pobjedi, da ih Sarajevo razguli. A kad smo kod pjesama, onih navijačkih...Jedino sveto ime u fudbalu za mene je Sarajevo. I što ne može niko, može samo Sarajevo, moj klub i moj grad. I oluju sa sjevera, najveću i najsrčaniju, priznajem. Al' samo onu s Koševa. Respekt svakome, komšijama s Grbavice pogotovo. Respekt svima onima čije srce kuca za rodni grad, za klub. Tuđe poštovati, svoje ne dati. Zar to nije poenta cijele ove priče o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu? Koliko god da je to na Balkanu ispreturano i pomjereno i uvrnuto i obojeno bojama nacionalnim, vjerskim, političkim... Onih osamdesetih godina, zlatnih sarajevskih, hvatao sam zalet. I tako mi je drago što se to desilo baš u ovom gradu, baš u ono vrijeme. Ovaj grad ima dva srca, bordo i plavo. Sve ostale boje i sve ostale podjele, ja ne priznajem, ja ne prihvatam. Kako bi rekli, ovdje je samo jedna dilema. Ili jeste ili niste pitar ili košpicar, u ma kojem kutku svijeta da živite.

22.02.2019.

Jednom kada u trenu ostarimo

Onaj iskonski osjećaj, ljudski, kojeg svi nekada moramo osjetiti. Jebi ga...Nije strah, nije ljubav, nije žudnja, nije ni mržnja, niti bijes. Već je tuga. Tuga zbog gubitka drage osobe, voljene..ili zbog gubitka vlastitog sna, sna kojeg sanjamo cijelog života, gubitka takvog da zaboli, fizički. Ovaj put ću, dakle, o tuzi. Čujem danas u tramvaju, razgovaraju dva starija gospodina. Jedan od njih govori "...takva me je tuga uzela da sam za tren ostario i osjedio..." A jes', vjerujem da zajebana je pravo. Tuga. Pričaše mnogi i opisaše da stisne grudi, srce u čvor sveže. I u grlu dah zarobi, misli opsjeda. Danima, noćima, pa i godinama zna nama vladati. Strah osjetimo u momentu, pa prođe. Žudnju, mržnju ili bijes, isto tako. A ljubav i tuga kada u srce uđu, tamo ostanu do posljednjeg daha našeg. Ljubav zna i nestati, izblijediti tokom vremena, al' tuga teško, tuga nikako. Valjda smo takvi, valjda tako mora biti, valjda je sve to dio velikog plana, dijelić svemira kojeg svako od nas čini. Jebi ga...Ne, nije me smotala, nije me obuzela tuga, pa da je to razlog zbog kojeg ju spominjem. Nije, niti je želim ikada osjetiti, iako znam da je to nemoguće. Stići će i mene, jednom, to je tako po sili prirode. Čisto mi na um pade, misli mi zaokupiralo to što sam čuo danas u tramvaju. I tako nešto razmišljam...A naučio sam nešto, jednom od nekoga. Naučio sam otjerati i razbiti svaki, pa i najmanji, nagovještaj tuge. One tuge, koju golema čežnja rađa i golemo nedostajanje. Takvu tugu znam otjerati, pobijediti. Znam. Al' pitam se kako se izboriti sa onom velikom tugom, jednog dana kad me obuzme. A hoće, jednog dana. Jebi ga...Hoću li i ja u trenutku jednom ostariti? Sijede su već tu, tako da osijediti toliko i ne mogu. Hoće li mi tuga grudi stisnuti i srce u čvor svezati? Hoće li mi u grlu dah zarobiti i misli zaposjesti? Hja...Nejse, čekati je neću. Čekaju se lijepe i dobre stvari, nadamo se i sanjamo samo lijepe i dobre stvari. Ko je šiša, o njoj ću razmišljati onda kad se sudarimo, skarletovski, tvrdoglavo. Čekati je neću. Čisto mi na um pade, misli u tom smjeru otišle, zbog jednog razgovora dviju sijedih glava u jednom tramvaju u jednom gradu u jednom životu.

18.02.2019.

Vajču se, razabu

Vajču se, razabu. Nije to Bosna, ni Sarajevo, ni Dobrinja. Ne'š me moći na kafu trznuti ili na pivo, kad nam god prahne, niti ćemo moći tiket, zajednički, posložiti subotom ili u po' hefte kad je Liga prvaka. Da, moći ćemo, ali preko vibera, skajpova i čuda...a gdje je da se kucnemo kriglom, gdje je onaj ćeif sa beskrajnim kafenisanjem, gdje je šuplja o kosmosu i životnoj filozofiji? Jebi ga, buraz...Slijedi svoj san, porodicu svoju obezbjedi i zagrli boljim i ljepšim danima, sigurnijim i toplijim noćima. To ovdje, u domu svom, nisi mogao. To ovdje mnogi ne mogu, malo ko i može. Jeste, nije to Bosna, niti je zlatna ova dolina, sarajevska, niti Dobrinja tvoja. No, novi je dom tvoj. I vajču se, razabu. Ljeti nam dođi, kao i svi ostali dijasporci. Znaš da Sarajevo tada gori, znaš da je tada gotivno ovdje. Ma, dođi i zimi, uoči Nove..Znaš da i tada lijepo bude, svašta se dešava po ovim sokacima i čikmama podno Trebevića. Pa, vala, možeš i s proljećem naletiti, kada budi se sve okolo, kad brda opet zazelene i ševa zapjeva. Sigurno da je i jesen lijepa, sarajevska...Dođi na jesen, boje sve da pohvataš, što dolinu ovu oboje...Vajču se, razabu. A kad te nostalgija spuca, kad ti pivo prahne ili šuplja uz kafu, sjeti se da san svoj slijediš, s porodicom svojom. San, kojeg nikako nisi mogao dosanjati ovdje, u domu svom. Sjeti se toga, koliko god da ti točeno, sarajevsko, zafali ili espresso u nekoj od naših kafana. Jebi ga, buraz...Vjerovatno ću i ja, ubrzo. Možda malo južnije od tebe, malo bliže ovom gradu, ovoj dolini. Možda, ipak malo bliže, da mogu za sat, dva na Čaršiji biti ili negdje na Vilsu kafu srknuti. A ti...Vajču se, razabu. I dođite, dođite nam ljeti, na zimu..dođite nam s proljećem ili na jesen. Dođite, pa ovdje je vaš dom. Bio. I biće uvijek, gdje god da ste, u kojem god ćošku ovog svijeta da živite.

14.02.2019.

Puteva ima

Cesta, drum, džada, put...Kako god. Zove, vuče, nekada tako jako da bih istog trena potrčao, pa k'o Forest tempo zadao...dok mi ne prahne da stanem. I tad bih stao. Pa osluhnuo šta srce veli, đah dalje đah nazad...A zato i služe nam, sve ceste i svi drumovi, džade, putevi....Da stignemo tamo gdje želimo biti. Kad znamo, kad srce zna, puteva ima. Ima ih, odvest će nas gdje god treba. Samo se trebamo sagnuti, navući tene, pertle zavezati i krenuti. I srce nek' navigator bude. Da, sretan praznik svima koji ga svojim osjećaju. Ja sam, 'pak, od onih koji ne pravi razliku između ovog i bilo kojeg drugog dana. Kad srce ljubi, nek' ljubi svakog dana. I jako i bezuslovno. A puteva ima. Srca dva, koja ljube se, naći će svoj. Kada to žele, kada to trebaju.

12.02.2019.

Pod budnim okom Velikog brata

Kao da nam nije dosta zadruga, zvezda granda, farmi, parova i ostalih "čistilišta" uma. Kao da nam nije dosta Dodika, Čovića, Bakira, Vučića, Tačija, ustaša, četnika, balija, iredentista. Kao da nam nije dosta Karleuša i Vranješa, Severininih vrelih noći na jahti, svih koještarija i trivijalnih debiliteta oko nas. Kao da nam nije dosta stare kurave Evrope i sadomazo prostitutke s one strane velike bare. Kao da nam nije dosta glanćera i mufljuza, onih naftnih šeika, arapskih i vukova s Wall Streeta, onih mešetara i kamatara bankarskih, onih birokratskih aždaha, briselskih. Kao da nam nije dosta budala putinovskih, korejskih, balkanskih, afričkih. Kao da nam nije dosta fašista i nacista i njihovih unuka, mađarskih, slovačkih i svih drugih evropskih obožavalaca svastike. Kao da nam nije dosta gladi, bijede, bolesne djece, korupcije, kriminala, ubistava. Izgleda da nije, jebi ga. Želimo još, dajte nam još. Dajte nam odmah, dajte nam live stream, da gledamo krv, ratove, da gledamo jad i čemer, da gledamo nove zvijezde i njihovih par minuta vječne slave. Dajte nam, ba, link. Da uživamo, da ludimo, da svršavamo, da se divimo, da pljujemo, da ekrane ljubimo, da zastavama mašemo, baklje da palimo...Dajte nam. Želimo još. Želimo i mi blindirane mečke i jebozovne sekretarice. Želimo slavu, mihajlovićevsku, pavelićku, handžarsku, u vječnost Balkana zauvijek uklesanu. Želimo i mi karati Severinu na jahti, uz šampanjac i poredane ćize na hastalu. Želimo i mi otpjevati Šabanov Žal i zvijezda, vječna, biti, uz bok besmrtnim Sinanu, Oliveru i drugima. Želimo i mi birokratisati po Briselu, kamatariti po Švici, dijamante i naftu po Wall Streetu tušiti. Želimo i mi jaki k'o Putin biti, ludi k'o onaj Kim biti, želimo se sa svijetom šprdati, trampovski, neograničeno. Želimo zajebani biti, orbanovski, fašistički, pa Evropi šakom prijetiti. Želimo, ba, odmah. Zato nam dajte link, live stream, da gledamo dok se boje ne rastope. I glad, ljudsku i bijedu, da gledamo, da po sirotinji pišamo. Pod kupolom smo. Veliki brat nas gleda. Budimo što prljaviji i prgaviji, budimo što iskvareniji i licemjerniji, budimo što luđi. Inače ispadamo, inače nećemo lajkova i glasova nakupiti, inače postajemo obični smrtnici. A tada, nit' mečke, nit' Severine, nit' zlata, niti nafte. E, tada, jebo nas! E, tada i ne trebamo živjeti! Dajte nam, ba, zato, taj link, dajte nam live stream. Nije nam dosta, dajte nam još. Dajte nam šansu!

11.02.2019.

Ovaj februar...

Kao da sam planirao. Kao da sam znao. Sedmicu ovu sam na odmoru. Knjige, kunjanje, jutarnje seanse uz espresso u mahali...Ovaj februar...i ovakav februar mi godi. Toliko mi godi. Spremajući se, maloprije, za potragu za nekim filmom, naletim na pjesmu od Dido. Ona njena čuvena, o bijeloj zastavi...I nešto kontam, kad sam je preslušao, da je ovo prvi put da sam fakat slušao o čemu pjeva. Tekst. Ranije bih je odslušao, uživao u boji njenog glasa, naslućujući da pjeva o ljubavi, emocijama, a nikad se ne upitavši o čemu baš tačno, konkretno...Ima još ovakvih pjesama, koje godinama slušam samo zbog muzike, samo zbog boje glasa ili nekog detalja u solo dionici, a tek nakon deset ili dvadeset godina pomislim: "..a o čemu je, ba, ova stvar?" Hja...O ovom vam pričam..Dok snijeg, februarski, zatrpava Sarajevo, a ja s mislima ko zna gdje i ko zna dokad noćas..Ovaj februar...Volim ga ovakvog...i volim godišnji odmor u februaru. Volim.

04.02.2019.

Trenuci

Eh, pa ne znam baš. Vjerovatno onaj trenutak, kojeg se i ne sjećam naravno, trenutak kad sam zakmečao i na ovaj svijet došao. Kažu, postoji ta teorija, da je taj trenutak rođenja najjači osjećaj kojeg može čovjek osjetiti, kojeg može doživjeti. Pa eto, da sam ga tog martovskog jutra mogao zalediti, vjerovatno bih ga i zaledio. I sad bih znao šta mi je na umu tada bilo, ako je išta u toj glavi i bilo osim nagona za vrištanjem i onog iskonskog da dišem i da živim. Hja...ko će znati. Vjerovatno bih dodao i onih pet-šest trenutaka kada sam se otrgnuo smrti, kada sam na dlaku bio od toga da se rastanem s ovim svijetom. Da, bilo ih je pet-šest, svaki od njih je svakako traga na meni ostavio. Vjerovatno bih i te trenutke dodao na taj spisak. Dodao bih i još koji trenutak, od zimskih, decembarskih i januarskih, preko proljetnih do ljetnih i jesenjih. Bilo ih je, svaki bih vjerovatno zaledio, svaki od njih me i danas grli. I podsjeća. I ljubi. I zaledio bih ih vjerovatno, vječnost bi im drugo ime bilo. Vječnost, dok god vječan i sam budem. A opet...A opet, svi ti trenuci i jesu zaleđeni zauvijek, svi ti trenuci i jesu u meni. Zaleđeni, a ledom nisu okovani. I sačuvani su, a nisu korovom zarasli. I pamtim ih, nisu zaboravu prepušteni. Svi ti trenuci žive u meni i biće vječni, dok i sam vječan budem. Svi ti trenuci me jesu odredili i uputili i naučili, obogatili. Baš svi. Od onog prvog plača mog i prvog jutra mog, pa sve do danas. I šta ih imam sada lediti, okivati nekim lancima, kada oni žive, kada kolaju venama mojim, kada ih grli srce moje. Pa, zato i velim svakom, ko me upita. Zato i kažem, ne bih zaledio ni jedan, niti bih vrijeme zbog njih zaustavljao. Nek' teče vrijeme, ono teći mora. A svaki taj trenutak iznova proživljavam i iznova odsanjam, baš svaki put kada ih u srcu potražim. I zato se dosad hiljadu puta rodih. I zato dosad hiljadu puta preživjeh. I zato hiljadu puta ljubih i grlih, junskih predvečerja i julskih jutara i novembarskih noći...Takvi su mi ljepši, svi ti trenuci. Takvi su mi draži. Takvi će i živjeti u meni, sve dok budem živio ja. Baš takvi.

29.01.2019.

U predvečerje rođendana njenog

"Sastavim se s dahom, nekako, spojim ga s narednim. Pa duboko one sljedeće hvatam, grudi da smirim. Jebi ga, srce zalupa, iskočiti iz grudi želi. I tačno mi taj trenutak sve donese. Sve tvoje. Svaki pogled tvoj, svaki osmijeh tvoj, svaku riječ tvoju i onu i najmanju želju tvoju, koju si sa mnom podijelila. Sve tvoje se stopi u jedno u tom trenutku, pa srce zapali. I nije ni čudno da bez daha ostanem, baš kao da sam u zagrljaju tvom, baš kao da si tik do mene, a ruke nam stisnute, a miris tvoj nosnice miluje...I pravdu i život i dane prazne i noći duge, tada proklinjem, samo sudbinu ne. Sudbinu ne, tebe mi je donijela. Pa koliko god mi falila i koliko god me čežnja pritiskala, vrisak do neba puštam. Onaj tihi, onaj nečujni, iz grudi, iz srca, srca mog ludog koje voli i koje želi i koje sanja. Vrisak. Kojim psujem i pravdu i život i dane prazne i noći preduge. Sve. Samo sudbinu ne. Nju ne, tebe mi je donijela. I ova golema želja što gori u meni...Ona je posebna priča, želja ta moja golema...Velika, najveća, iskrena želja...Golema želja da sam u ponoć s tobom, svakog ovog predvečerja rođendana tvog. I da prvi poželim ti. I da prvi čestitam ti. I da prvi snove tvoje i želje tvoje zazovem, da dođu ti, da ih dosanjaš i da ispune se. Baš onakve kakve i sama sanjaš i kakve sama želiš. Zato i bole ova predvečerja rođendana tvog, kada u ponoć s tobom nisam. Zato i drhtim, zato i treperim svakog predvečerja rođendana tvog, kada ljubav u meni nikada veća je, kada svu ljubav svijeta na dlanu svom skupim. I dah jedan potrošim, pa je s dlana pošaljem tebi. Tebi, čežnjo moja...Gase se svjetla, ljudi kreću na počinak. Gledam kroz prozor, grad moj tone u san. A ja neću, znam da neću. Negdje pred zoru, možda, prije nego što pukne. Možda tada koji tren da me san savlada. Ali, dovoljno će opet biti vremena, da dođeš mi, da me za ruku uzmeš, da mi lice cjelivaš, jako zagrliš. Jako, najjače na svijetu. Dovoljno će biti vremena, dođi mi. Kao što i dođeš svake noći. I oprosti što moraš do zore čekati. Oprosti mi, ipak je sutra rođendan tvoj, budan ću zoru dočekati. A ovo predvečerje rođendana tvog, boriću se s demonima koje čežnja donosi i bol hrani i tuga napaja. A otjeraću ih, znaš. Uvijek ih otjeram, naučila si me kako da im se suprostavim, naučila si me kako da ih pobijedim. Nek' ti bude sretan i berićetan. Nek' ti vjetrovi samo dobro donesu i svo zlo rastjeraju. Volim te jako, uvijek i zauvijek, maleno moje. U ponoć biću tu, za ruku te uzeti, lice ti cjelivati i zagrliti jako, na svijetu najjače." Olovka pade na papir, sve napisano je. Fakat mu srce zalupa, dah zastade. Do prozora priđe, širom ga otvori. Oštar, zimski, januarski zrak ušeta u stan, baš kao pozvan gost. Svjetla još gore, grad se cijeli razlio u bojama noći. I duga će ova noć biti, znao je. Uvijek i bude duga u predvečerje rođendana njenog, vječnost joj ravna neće biti. Znao je. I spreman je. Nije prva, a uvijek golema želja da će biti zadnja ovakva, bez nje. Znao je. I spreman je zoru budan dočekati, dok ne pukne.

26.01.2019.

Dok vjetrove čekam

Rekoh li, mjeseče, da ćemo se čuti nekad u januaru? I evo...još jedna hefta i januar će iscuriti. Hajd', ni prvi ni zadnji. Prvi sigurno nije, a zadnji, opet, ko može znati..Vidjeh te kad si pun bio, nedavno. Ne javih ti se. Možda, da sam zastao sekundu. Samo sekundu jednu, pa glavu podigao...ka tebi...Ali, nisam mjeseče. Samo sam produžio dalje, glave oborene. Ne što sam na tebe ljut, jer nisam. Nisam ni u žurbi bio, pa da je zbog toga. Ne javih ti se, zbog nemira svog. Znaš kada me nemir obuzme, pa me drži danima, noćima. Tada niti ljude vidim, niti sunce niti zvijezde, pa tako ni tebe, mjeseče moj. Ovo je onaj zajebani, onaj nepredvidljivi nemir bio. Koji zatalasa sve oko mene, tlo mi ispod nogu izmiče, pa ne znam jesam li pošao il' došao. Tačnije, pošao jesam sigurno, no dokle i dokad pojma nemam. Takav sam tih dana. Dok me takav nemir lomi. Zato ti se ne javih...Volim s tobom divaniti kada miran sam, pa i kada sam nemiran, ali kada sam finim nemirom gonjen. Eto, samo da znaš, da se ne bi na mene ljutio. Mada znaš. Znaš ti mene, bolje nego bilo ko drugi. Možda me još Miljacka tako poznaje. I Trebević onaj gore, iznad grada. Ko kada grle me od rođenja. Jel' tebi to čudno, jel tebi uvrnuto ovo što ti pričam? Meni nije...U gradu sam ovom cijelog života. I niko me i ne može poznavati bolje od njega, od Skenderije, Koševa, moje mahale ili cijele ove doline, zlatne. I nemir taj, zbog kojeg ti se ne javih ono veče...e, taj nemir goni me, vjetrove na mene šalje, orkane i uragane što žele me otpuhati daleko od ove doline zlatne. I baš taj nemir, dok drži me, jasno mi kaže i jasne mi znake daje, da možda jesam ovdje rođen i da jesam ovdje cijelog života, al' da neću ovdje biti, niti je sigurno da ću ovdje zadnji trenutak dočekati. I znaš...velika je to spoznaja, sama pomisao da neću biti u domu svom, u krilu ovog Trebevića i u zagrljaju Miljacke, gdje jeste sve moje. I taj nemir me sve manje i manje plaši...To je ta promjena u meni, jer se više ne bojim. Ne plaše me više te prijetnje orkanima i uraganima i tuđinom dalekom i bezdušnom. Ne plašim se više. Neka puhnu, neka dođu ti vjetrovi. Ja sam spreman. I bićeš, svakako, uz mene, mjeseče. Gdje god da budem, gdje god da putevi me budu vodili, ti bićeš uz mene uvijek. I javiću ti se, svaki put kada budeš pun. Pun, baš k'o lubenica. I pričaćeš mi o ovoj zlatnoj dolini, o ovom gradu, koji su me odgojili. Pričaćeš mi o svakoj sekundi grada mog, o svakoj slici, gore od Benbaše pa sve niz Miljacku do Igmana. A ja ću kontati, ja ću planirati da vjetrove ipak prevarim, da ih izigram jednog dana i da vratim se. Da ipak smiraj i mir vječni pronađem ovdje. Ovdje, u domu svom. A dotada, nemir u meni tjeraće me i goniće me sve dalje i dalje. Da lovim oblake koje lovim otkako znam za sebe. I znaš...uloviću ih. Uloviću ih, mjeseče. Tad će sve dobiti smisao. Baš sve će dobiti smisao, kada oblake svoje ulovim...A mi se čujemo, opet. Čujemo se, mjeseče moj, tamo negdje s proljeća. Da vidimo gdje smo i šta smo. Ako ti se i ne javim, u međuvremenu, ne zamjeraj mi. Znaćeš zašto. I znaćeš da vjetrove čekam, da sam jedra raširio, da sam krila raširio. Znaćeš da samo vjetrove čekam.

23.01.2019.

Dvadeset trojka, januarska.

Volim brojeve. Iako sam više onaj tip s glavom u oblacima, konstantno u oblacima, ipak volim i brojeve, koji jesu egzaktni, koji maštu i snove recikliraju, koji emocija nemaju...ako ćemo ih iz tog ugla posmatrati. Reklo bi se da smo nespojiv spoj. Brojevi i ja. Ali, ipak jesmo kliknuli, još nekad davno. I imam tako  i svoje neke brojeve, koji me prate kroz život, koji me podsjećaju, vraćaju u neke trenutke..Nekako mi dođe, svaki od tih brojeva, kao roman, kao priča koju sam ispričao ili ju još pričam. Taman da i srce i dušu umirim uz knjigu tu, od brojeva satkanu, onda kada ih golema čežnja na nemirno more baci ili kada ih vanzemaljska želja u meni ka nebu ispali. Jedan od tih brojeva jeste dvadeset i trojka, baš ova januarska, zimska, sniježna. Ta dvadeset i trojka...I dok ima me, biće i ona u meni. Dvadeset i trojka. I grliće me i ljubiće me i tugovaće i radovaće se sa mnom..Biće u meni. Baš do trenutka, do zadnjeg trenutka mog. Dvadeset i trojka, januarska.


Noviji postovi | Stariji postovi

Dozvolite da se obratim