Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

26.08.2018.

Bijah danas "gore"

Rekoh li ja merhaba? Vjerovatno rekoh, to ne zaboravljam, gdje god da uđem, koga god da sretnem, uredno se pozdravim, poselamim, rukujem, mahnem, šta god..Jedino ako ne vidim, ako sam mislima negdje daleko, daleko..i tada gledam kroz zidove, kroz planine..i tada ništa ne vidim, tada mi oprostite, ne zamjerite..Bude takvih trenutaka, počesto..Počesto je glava moja u oblacima, gore negdje visoko..Ne zamjerite. Odem danas gore. "Gore" je jedno selo, jedno brdo u blizini Hadžića. I tu su moji uzeli komad zemlje i napravili kuću. Trebala je biti vikendica, no ispala je kuća. Oni u prizemlju i po sprat burazeru i meni. Ono bošnjački...al hajd...I sve nekako slabo, rijetko odem "gore", godina proleti a ja u vrh glave odem dvaput. Jbg...Odem jutros..i tako fino bilo..Beri voće, kunjaj u hladu, bulji u daljinu, u planine, u nebo..sve po volji..Ići ću češće. To sebi danas obećah. "Gore" je mnogo ljepše nego što je "dole".

23.08.2018.

I wannabe your hero

Misliš da mi u snove nije dolazilo? Te plašt, te neka opaka maska, mišići, moć, slava..I spašavam redom sve, od čovječanstva pa do rijetkih vrsta mrava na sarajevskoj Breci..I tebe zavodim, malena..Ne samo svojim herojstvom, svojom slavom. Zavodim te svakim dahom svojim. I ide ova pjesma. Baš kao i onda dok smo oboje gledali Na tajnom zadatku..u isto vrijeme, u dva grada..i ne toliko udaljena..i bijasmo mnogo mlađi..Da..nije me stid priznati da i danas sanjam slične snove. Šta da očekuješ od tipa koji voli Ratove zvijezda, koji se kida uz Big Bang Theory i koji obožava westerne i stripove? Šta da očekuješ? Srce...i to bezuslovno. I to zauvijek. Fakat želim tvoj heroj biti. Fakat, bona. https://youtu.be/bWcASV2sey0

22.08.2018.

Nadošlo mi

Sada već mogu, s neke vremenske distance od šest dana, pogledati unazad..i pokušati sabrati, oduzeti, pomnožiti..U nekoj sam zajebanciji bio, ovih nekoliko dana..Šprdao sam se, zezao, kad bi me ko upitao šta bi..I svi mi govore, super si, dobro to podnosiš, pa već si kući..i tako..Danas već malo drukčije gledam..Stara mi reče da ću morati sići po hljeb..i ok, peti je sprat i već sam ja primjetio da ide malo teže ovo penjanje i spuštanje niz stepenice..i onda pomislih, hoće li ovako biti vazda, sve dok sam živ? Da se zadišem uz svaki malo veći napor? Hoću li moći više ikad fudbala igrat'? Jbg...valjda mi tek danas sve te kockice počinju da se uklapaju u mozaik, valjda mi tek danas u glavu spoznaja stiže o tome šta mi se desilo, šta se desilo mom tijelu..No, nije crnjak..Neee...nema crnjaka..Samo sam se sabrao malo, pogledao na sve ovo onako ozbiljnije i trezvenije..Elem, idemo dalje..Ništa me od mojih želja i mojih snova i mojih ciljeva odmaknut' ne može. Pa ni ovaj infarkt, srčani. Š'a će infarkt!?

21.08.2018.

Top pet

Da me neko upita...definitivno oba Maiden koncerta koje gledah, beogradski 2014 i zagrebački ovog ljeta. I definitivno U2 na Koševu '97..i definitivno Rock under the siege u Slozi, januara '95..i definitivno koncert na Obali, mislim u ljeto '94..Ovih pet..mada bih dodao jos najmanje pet..Al eto..Da me neko upita, ovako bih ih poredao.

20.08.2018.

Opet kući

Liverpool na tv-u. Poluvrijeme je, vode..i mislim da ću sklopiti oči, kunjati i snovima u susret krenuti. Glava teška, umor me neki stigao. Kući sam opet nakon nekoliko dana. Kući je najljepše. Na um pade, danas, da se vratim nečemu što pišem već dvadeset godina. Svako malo se tome vratim, zapetljam se i otpetljam, pa onda ostavim po strani jedno vrijeme. Sada na bolovanju mjesec dana, opet prilika da se zarovim, da se poigram s likovima i cijelom pričom....A jednom ću završiti. Moram. Obećao sam da hoću.

18.08.2018.

Dan za infarkt

Preživio sam infarkt. Upravo pišem iz bolničke sobe Centra za srce. I tako su mi čudna ova dva dana...naravno, infarkti se ne doživljavaju svaki dan. No, inače, baš čudna dva dana..Od tog oštrog bola u grudima, osjećaja mučnine, zabrinutih lica radnih kolega..pa vozilo hitne pomoći, dolazak u bolnicu, skidanje do gole kože..i operacija..Dakle, na nogama sam sve pretrpio...i potpuno svjestan..Doktor veli, puno sreće sam imao..i pored toga što 42 i nisu neke godine..Taj stent, ugrađen u moju arteriju, sada će omogućiti kvalitetniji protok krvi. Eto...kažem vam, baš čudna dva dana. Još pod dojmom svega...Neko od prijatelja mi reče da ću sada više cijeniti život. Cijenio sam ja život i prije ovoga. Meni samo šega ovaj moj osjećaj stida što me doktorica skinula na stolu, golog golcatog..samo sam poželio da su me prije toga uspavali..al nisu, jbg..Elem nejse, idemo dalje..Ovaj put nije bilo suđeno, baš kao i nekoliko puta ranije. Živjeli!

16.08.2018.

Od socijaldemokrate do skeptika i cinika

Bio sam socialdemokrata. Baš sam vjerovao da ta ideja, ta filozofija društva, ta politička opcija, može ovu zemlju pokrenuti, pa i uzdignuti iznad ratova, ubijanja, nacionalizama i svih sranja koja nas poklopiše zadnjih decenija. Bio sam istinski socijaldemokrata. Bio sam socijaldemokrata i u vrijeme kad su stranke s tim prefiksom vladale ovdje kod nas, u BiH. Iako ne više aktivan, onako iz sjene, ali sam svjedočio krahu i propasti te ideje. Ne samo kod nas, nego i u regionu, pa i šire. Jebi ga... Bio sam socijaldemokrata. Više nisam. Sada sam skeptik, sada sam cinik, sada me satira i ironija brane od idiotluka i fašizama i svih anomalija u društvu. Momentum za socijaldemokratiju je, na žalost, prošao. Šta će nas snaći u budućnosti, to ptice znaju. I vidovnjaci, bezbeli. Šta god da nas snađe, sami smo tome krivi. Svi mi.

15.08.2018.

Ne odustajem

Zavirim, katkad. Tišina mi treba samo..i mir. Zavirim, tada, u sebe. I tako mi se sviđa to što vidim, to što osjetim. Dok oko mene sve stoji, pa stojim i ja, u mjestu tapkam, u meni je sve isto. Isti snovi, isti želje. Ne odustajem. Niti ću ikada odustati. Da, stojim, tapkam, ne pomjeram se. Al' hoću. Hoću. I želim..tako jako želim. I tako volim što je ta vatra i dalje u meni. Nek' gori..Ne dam joj da se ugasi.

13.08.2018.

Ket us im 24 enidog...

Ket us im 24 enidog. Ami šoj egans u inem.. Znao sam, nekada, ovako u mislima izvrtati riječi naopačke. Baš kao veš kad bi poredali na štriku, svaku riječ bih izložio i vjetru i suncu, vanjskom svijetu, toliko da ne bi nijedna na sebe ličila, pa bi i rečenica koju one tvore bila luda, blesava, reklo bi se i besmislena. Tek kad bih ih opet u sebi okrenuo, ispravio te riječi, opet bi rečenica bila ispravna. Da, ispravna...al dosadna, uobičajena. I bezze sva nekakva, u odnosu na samo par sekundi ranije. Jah... Elem... Ket us im 24 enidog. Ami šoj egans u inem..Ami. Evons ejovs i ejlad majnas. I ućajnas evs kod em edub. I kačejd itib. Inčejv kačejd.

12.08.2018.

Dole u Doljanima...

Krešo, čim je ušao u bus, sa Bob Marley frizurom, upadljiv lik..a i ta cura, ma odmah sam je uočio, onaj rokerski tip, neobično lijepa..a i ova dvojica, sa zadnjeg sjedišta, sigurno da nisu oni obični, dosadni likovi..i peti, na kraju, ja, malo raščupan, malo zgužvan od neudobne vožnje..a i brada..a i luđačka fotografija u mom pasošu, zbog koje sam jako interesantan graničarima zadnjih godina..Izvedoše nas, dakle, hrvatski graničari iz punog autobusa, te nas poredaše uz one kontejnere. Jedno po jedno su nas uvodili u taj kontejner, dok su dvojica stajala uz nas, valjda da ne bi pokušali bježati, šta li..Baš neugodna situacija, a plus svi iz busa nas gledaju, te i svi drugi koji se potrefiše u Doljanima te noći. Prije toga, strogih i ozbiljnih lica, narediše da ponesemo sa sobom svoj prtljag. Kontam, hajd' da i to probam, da i to doživim, već naviknut na kojekakve ispade, nezgode i baksuzluke tokom putovanja. Naravno, čist k'o suza, možda je pakovanje Pez bombona u mom džepu bilo najsumnjivije što sam posjedovao. I par kutija namotanih cigara, od duhana stolačkog kojeg mi buraz nabavlja. Kasnije, dok su me rovili, već iznerviranog bahatim ponašanjem jednog seljačine, europskog graničara susjedne nam države, ponudio sam njegovoj kolegici da zapali jednu i da se uvjeri u moć hercegovačkog duhana. Trudila se ona da zajebano izgleda, mada joj nije uspjevalo, a i skontala je da sam se počeo drčno ponašati. A kako neću kada mi taj papak od njenog kolege baca pasoš na stol, nakon što me je do gaća skinuo i pet puta pitao šta ću u Kleku. Mene su i najduže pregledali, čak je i Krešo brže prošao kroz to peglanje, a možda i zbog hrvatske šare koju je imao. Elem, vrhunac je bio kada me, onako haman golog, papak pita imam li još išta u džepovima. Pa, nemam, jedino da me prerovite, da se uvjerite, odgovorih. Na stolu je već sve bilo, od novca, bombona, ključeva, bus karte, pa i sav sadržaj iz ruksaka. Majica, potkošulja, rezervne čarape, papuče i peškir za plaže. Taman za jednog dana u Kleku. Taman za jednog dana bilo gdje na ovoj planeti. Istina, ponavljam da je slika u pasošu kriminalna. Istina, možda i jeste interesantno da mi je taj pasoš pun jednodnevnih i dvodnevnih boravaka u lijepoj njihovoj. No, tako se potrefilo, uvijek sam išao na dan-dva. Istina, možda i jeste njima zanimljiv 42-godišnjak sa dužom kosom i prosijedom bradom, u freaky majici i šorcu. Istina, samo rade svoj posao. Sve je to ok, odnosno nije ok. No, nije fazon tako kurčevito postupati i pasoš bacati. Nije u redu ništa ne reći na kraju, a kamol da su mi zaželili ugodan boravak u lijepoj njihovoj. I šta, na kraju krajeva, sumnjiv je Krešo zbog frizure..ili neka rokerka, neobičnog, lijepog lica..Sumnjiv sam im ja ili ova dvojica energičnih, bučnih momčića sa tetovažama..A možda im je baš baba s prvog sjedišta prenijela tri kile droge..Nedavno im pun autobus ušao u Gradišku, niko ga zaustavio nije. Nedavno su pucali na kombi, uopšte ne znajući dal djece i žena ima, koliko god da je sumnivo vozilo bilo..Nedavno su i neki migranti propričali i opisali kako ih policajci tuku, pa i novac i nakit otimaju, kad ih uhvate tamo u onim šumama prema Sisku i Karlovcu. Krkana ima svugdje. Krkana i papaka. Ima ih i kod nas, itekako ih ima, pa i u sigurnosnim službama. Ima mufljuza svugdje, ne samo u ovom regionu. Al' valjda su te obuke prošli, valjda bi trebali znati procijeniti ko je zaista sumnjiv, ko nešto želi unijeti ili pronijeti. Nije, ba, Krešo narko diler jer ima Bob Marley frizuru. Nije ona fina cura neka sektaška samoubica, jer nosi majicu Nirvane..nisam, ba, ni ja terorista. Možda sam šupak, al terorista nisam, kako reče jedan lik iz jednog filma. Kako god, nisu mi pokvarili vikend. Bio sam sa dragim ljudima, uživao, guštao. Al' ono baš...baš.

08.08.2018.

Prsten i lanac zlatni u noći tropskoj

Prsten i zlatni lanac daće ti Bosanac, samo da te jednom poljubi..Pade na um ta pjesma. Znate kada čujete neku pjesmu na radio stanici..ili onako u prolazu..pa vas vrati, pa vas podsjeti..Ova me i ne podsjeća nešto posebno, niti me vraća u neki period. Samo..kako sam je čuo, isto kao da je iz nekog mog drugog života.. Tako davno je snimljena. Možda, ipak, malo...možda me, ipak, malo vrati u one osamdesete, početak devedesetih..Nije to ni neka nostalgija, samo uvijek se nekako sretnem sa onim momčićem, smotanim, stidljivim. I upitam ga..a nekad mu i otćutim to pitanje..Upitam ga, zar je baš morao toliko snova imati? I toliko želja? Upitam ga, mada mi drago što takav je bio. Upitam ga, a sve me strah da razočarao sam ga. Upitam ga, a ne želim odgovor čuti. Jerbo, ima još...ima još vremena i još snage u meni da odsanjam sve snove njegove. Da...možda me, ipak, vrate ove pjesme. Pjesme koje sam onda izbjegavao, furao se na žešće stvari od prstena i lanca zlatnog i poljubaca koje Bosanac od cure traži. A eto...čisto onako, dumina pred spavanje. A tropska noć je u Sarajevu.

07.08.2018.

Misli u roju zvjezdanom

"Boja? Pa, ljubičasta, koja bi druga bila..Pjesma? I need a hero, definitivno. I ona serija..Na tajnom zadatku..Bombone? Pa Helf...samo Helf.." I pogled. Onaj pogled. I osmijeh u kutu usana, onaj izdajnički. I stisak ruke. I most. I obala. I noć, ljetna, u životu najljepša. Zar san takav da bude, koliko god da lijep biti može? Zar čežnja može živjeti na nečemu što desilo se nije? Ne..niti san je, niti je nešto što se desilo nije. Sve misli, one najljepše misli, skupe se u ovakvim noćima, skupe se u roj, baš onaj zvjezdani, pa polete baš ka toj obali, ka tom mostu. I jedva čekaju, iščekati ne mogu opet taj pogled i taj izdajnički smiješak u kutu usana..i taj stisak ruke. Skupe se kad su ovakve noći. A bude ih. Bude ih mnogo, haman svaka takva je.

06.08.2018.

Staza

Ima ona staza, šetalište, ide gornjim rubom A faze Alipašinog, odmah ispod C faze i osnovne škole..haman kao granica dođe, između te dvije faze Alipašinog polja. Često prođem, nekako mi lakše spustiti se njom dole do pijace ili ako moram ka Neđarićima. A uvijek nekako pusto bude, rijetko kada da vidim nekoga, dal' jutrom dal' predvečer. I to mi uvijek čudno bude, jer baš je fino i zgodno proći tuda, a i klupe za odmor imaju. Ima tako tih staza, pa i uličica po cijelom Sarajevu, koje je neko zamislio, nacrtao, a koje ljudi nikako nisu prihvatili. Koliko god da logične bile, planske, najčešće su puste, reklo bi se sablasno puste u bilo koje doba. A ja sam, opet, tip koji robuje navikama. Jedna od tih navika jeste šetnja tom stazom, kada god moram u tom pravcu. A moram često, ne samo zbog toga što na posao idem u tom pravcu, već i zbog pijace u A fazi i svega što dole ima. A i činjenica je da volim svoje navike. Teško ih se odričem. Ma, nijedne se ne odrekoh dosad. Tako i jutros prođoh tuda, tako ću vjerovatno i ujutro. Nekada i sjednem na klupi, zapalim jednu. I buljim u one nebodere ili u grafite kojima su išarani. I tako..Ima tih staza, uličica i prečica, ima ih po cijelom Sarajevu. Kao da čekaju neke druge ljude, kao da su rođene u pogrešno vrijeme. Možda baš i sam jesam rođen u pogrešno vrijeme. Nekad me baš takav osjećaj drži. Mjesto mjenjao ne bih, ovaj grad jako volim. Al' vrijeme? Vrijeme bih mjenjao. Nekad me baš takav osjećaj drži.

05.08.2018.

O ratnicima..biće ih i dalje, žive oni u meni.

Ratnici svih ratnika su rođeni u Sarajevu, onih ratnih godina. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli, samo da što bezbolnije dane i noći provedemo. Skitali smo po gradu, mirili se nismo da smo u kavezu, da smo poput glinenih golubova. I koncerti i svirke i predstave, sve što bi se organizovalo, mi bi došli, pogledali, poslušali. I skupljali bi se, karti igrali, budalesali..Jedna od tih zajebancija je bila i da smo imali svoju jedinicu, ratnu, vrhunsku, izvježbanu. U nju smo regrutovali sve žive (tada je i pokojna baka Ruža bila dio naše postrojbe), pa i svu pokretnu i nepokretnu imovinu. I svako od nas je imao mjesto i čin, s jasnim zadacima i naredbama. Mislim da neko od nas i danas ima taj spisak. Ja sam pisao dosta o Ratnicima, pisaću i dalje. Nek' žive. Sve kontam, dok se glupiram oko toga, zaboravu ne dopuštam da zavlada. Današnje obilježavanje Oluje me vratilo u te godine, u tu posljednju ratnu godinu. Ta Oluja jeste nagovijestila skori kraj rata, mada se tog avgusta i te jeseni i dalje ginulo kao i ranijih godina. Bem mu..kakvo smo mi sranje i kakav pakao preživjeli. Bem mu...

04.08.2018.

Mjeseče...

Znaš koliko nemire svoje spominjah ti, mjeseče..Svi naši prethodni razgovori obojeni su bili nemirom, koliko god da ih nekad pokušao sakriti, u stranu skloniti, oni bi izbili iz svake riječi moje..Dal' ono fini, dobri, dal' oni ružni i loši, nose me već dugo..I prijatelje svoje s tim davim, one najbliže, pa još i tebe..mjeseče..Ima ovakvih noći, kada bih se ovog trena obukao i krenuo. Kao nomad. Kao lutalica. Nazovi to bijegom, nazovi glađu za novim, drukčijim, nazovi kako hoćeš, mjeseče, al' ovog trena bih tene obukao i krenuo. Nije da ti serem da je ovaj grad pretijesan za mene postao, jerbo tu su moji..tu je sve moje..možda sve sem srca, onog dijela srca koje ne pripada roditeljima, bratu jednom i drugom, mojoj ostaloj braći. Tu je sve moje, sem tog dijela srca, koje želi, koje sanja, koje me i tjera da otisnem se, pa i u ovim četrdesetim. Jel'de, mjeseče, da ti ovo sve već znaš? Nemam tebi šta posebno objašnjavati, razjašnjavati..Znaš snove moje, svaku misao moju. I želju moju da noge u Atlantiku hladim, a glava mi vrela, milioni misli iskre kroz glavu, baš poput neba zvijezdama išaranog..i da tu Irsku, zelenu, obiđem, ma cijeli taj otok, kišni, kraljevski..i Anfield, a i London..Pa i da taj Istok vidim, bliski i onaj istočniji..Znaš, mjeseče, koliko bih želio tu Toscanu vidjeti, pa i taj jug francuski..Nazovi to bijegom, nazovi to glađu za novim, nazovi to hodočašćem, nazovi kako god hoćeš..al' mislim, mjeseče, do doći će to jutro..Možda i brže, nego što misli moje tom danu jure..možda i brže nego što srce moje zakuca kada mi takva jutra i takve noći u snove dođu..I javiću ti se, mjeseče. Ne ovako, niti na papiru, kako ti se inače javim. Mir, kojeg pronađem, koji me pronađe. On će ti sve reći, sve ispričati. Tada ćeš znati da je i onaj dio srca koji ne pripada mojim najbližim i ovom gradu, da je i taj dio srca napokon pun, ispunjen. Znaćeš tada, mjeseče, sve. Tada će i nomad u meni, lutalica vječna, svoj mir naći. Budi mi dobar i zdrav i uzbrdo brz, baš kako svim ljudima na svijetu želim. Al' ono baš...baš.

03.08.2018.

Mali noćni razgovori...Intro.

Komarci me sinoć pojeli..ja sam kriv, hvalim se cijelo vrijeme kako sam ih ove godine izbjegao..odnosno, komarice su te koje napadaju..Tako bar kažu. Kažu, isto tako, da usput i uriniraju na mjesto ujeda..Kako god, užasno svrbi, ruke i noge su šarene skroz..a ide još jedna noć. Jbg...nema druge, nego ih pozvati na gozbu, ja se odbraniti ne mogu..Laku noć ljudi. A vama, komaricama, molba. Ima još ljudi na ovom svijetu, milijarde su u pitanju. Zar je zaista moja krv tako slatka?

01.08.2018.

Zvjezdane staze

Na Prvoj plus ide ova serija filmova..Zvjezdane staze..gutam ih iznova, ko ludak, pa i večeras...Jebi ga..volim westerne, volim SF filmove, još od malena..i tačno se vidim i u starosti, ako ju doživim, u fotelji i uz tv...Kad je nešto merak, kad nešto volite, to je zauvijek. Zauvijek.

31.07.2018.

A srce...ludo srce.

Nekada hvatam zrak, baš poput ribe na suhom, haman se za život borim. Nekada jurim, besciljno, divlje, a pojma nemam gdje i zašto. Isto tako, nekada sam ko bubica, plašt melanholije ogrnem..i čekam, nešto čekam. Bude i dana, bude i noći..i mirnih i nemirnih. Ko kada me zora svaka ponese, povede, u dan novi..i bude šta će biti, bude onako kako mora biti. A srce...ludo srce. Iz njega svaki nemir dođe, u njemu se svaka misao rodi, njega mir grli kada mir vlada. A srce...srce ludo, iz dana u dan. I sanja i voli i grli i nada se i čeka i raduje se i tuguje i smije se i plače..A srce...srce ludo. Ono diriguje, pa mi zato nekada zraka treba. Pa bih zato nekada jurio, divlje i besciljno. Pa bih zato plašt ogrnuo i melanholiji se predao..A srce...srce ludo. I mirom i nemirom mojim upravlja. Njega slušam, njemu se povinujem. Srce najbolje zna. Oduvijek i jeste znalo šta za mene najbolje je.

29.07.2018.

Nešto razmišljam

Kažu da vaša ambicija ubija najbliže ljude oko vas, vaše najmilije. Kao, jede ih, proguta..i svari..i na kraju i ne znaju ko su bili, ko su sada..sve zbog vaše ambicije. Ne znam ko ovo reče, odakle mi sad ovo..Al' eto, nešto me zakopkalo. Ako je ovo tačno..kažem, ako je, šta onda radi golema ljubav vaša, svim ljudima oko vas? Volite nekog, volite srcem cijelim..i šta? To ubija, to jede ljude oko vas? Nee..Stvar je u tome da imate prave ljude uz vas, koje vaša ljubav i vaša ambicija tjera naprijed i daje vjetar i njihovim jedrima. Stvar je u tome, takođe, da i vi živite s vašom ambicijom i vašom ljubavlju, na način da sva srca od sreće drhte zbog vas. I ono koje volite, za koje živite, al' i ona oko vas, koja vas vole i kojima dragi ste. A eto..samo me zakopkalo nešto. Pa, razmišljam naglas..

28.07.2018.

Sljedeća tri dana

Gledam film na hrt1..Strašno dobar film, gledao sam ga i ranije. Onaj osjećaj potakne u vama..one misli i one emocije..i pitanje koje sebi postavite, dok pratite priču. Koliko ste u stanju uraditi za ženu koju volite, kojoj vjerujete, koja je za vas sve..sve u životu? Da...sve u životu. Ama baš sve. Sljedeća tri dana...obavezno pogledajte.


Noviji postovi | Stariji postovi