Dozvolite da se obratim

onako sve na ho-ruk,trka,frka,panika....satire ponajvise

28.11.2016.

Vukovi s Ontarija

Fanatik sam bio za stripovima. I još uvijek sam. I crtao sam, svoje vlastite. imao sam svog junaka, čitavu seriju sam napravio, sa koricama, naslovnicom, čak su i cijenu imali, pa bih prodavao mlađem bratu. Sve dok i on nije odustao, dal zbog cijene ili zbog lošeg kvaliteta, sad nije ni bitno. Da, baš sam fanatik bio, a i sada sam. Gutao sam sve, od Zagora, Bleka, Kapetana Mikija, Komandanta Marka..pa i one pisane, te posebno. Od Wyatta Earpa, Shanea, pa do Ninđe. Kao svaki, pasionirani, kolekcionar, imao sam favorita, iznad svih. Meni je bio Mister No, s tim da je ublizu bio i Marty Misterija. Alan Ford..joj, toliko toga, sad mi je teško bilo koji izdvojiti, a još teže izostaviti, pa dalje necu nabrajati. Ovo samo par riječi, za svoj gušt, da spomenem. Sada, kod sebe, nemam ni jedan jedini, no imacu. Imacu ih sve, jednog dana. Od toga nikad nisam odustao. I zavalicu se, vec kao stari kenjac, u fotelju, pa jahati sa Texom, upadati u zijane sa Čikom Gaetanom Lopezom Rodrigezom...i mundire, crvene, mlatiti sa Velikim Blekom, baš kao i sa Vukovima s Ontarija...i sijacu smrt, katanom, sa Leslie Eldridgeom, a i misterije rješavati poput spomenutog Martija ili Dylan Doga..Naravno, zapicu se, u kafani, sa Salasom i Smukom, te lutati sa Kenom Parkerom, diljem svijeta...Iz kuta cu posmatrati TNT grupu, uz Jeremiju i Debelog šefa...Da, matori cu kenjac biti, u svojoj fotelji. To znam. Tako ce i biti.

26.11.2016.

Resp(l)endent

Blistavi su. Impresivni. Naprosto sijaju. Kako vele Englezi kazati, Resplendent. Usred guste šume, prašume, gdje sunce nikad ne probije i gdje je vječni mrak, Resplendent sija, blista..ni vodopad, u neposrednoj blizini, čuje se njegov huk, tako impresivnu sliku ne daje, niti takvu toplinu okolini ne nudi. Meni se čini, da u pustinji se pojavi, Resplendent, voda bi izbijala na svako malo...Utisak je moj da je tako i nikako drukčije. Zašto...o, zašto više takvih na svijetu nema? Ovom svijetu, kojem treba takvo svjetlo, takva snaga, takav duh? Bogati smo, svi mi, koji znamo nekog od takvih. Jako bogati. Pa, nek budu uvijek snažni, nek uvijek blistaju, jer trebaju nam. Neka grle ovaj svijet, onako kako znaju, neka nas za ruku drže, mi bez njih ne možemo. I kad, na tren, samo na tren i oni posustanu, svu žar koju smo od njih dobili, vraticemo, srcem cijelim. Ako, na tren, samo na tren oni klonu, svu ljubav svijeta ovog, vraticemo im. Jer..nekada, u tami, kad su sami sa sobom, suza klizne i niz njihovo lice, bol nadvlada, koju svijet vidjeti ne može. Takvi, kakvi jesu, velikog srca, još šire duše, svoju bol, svoje brige, u tišini oplaču. Pa, izađu među nas, opet sjajni, opet blistavi. Bogati smo, svi mi koji ih imamo uz sebe. Najbogatiji. Zbog njih sve ima smisla, zbog njih nada nije imaginarna, niti je sreca nedostižna.

26.11.2016.

Jutro, subota, kafica, mozak se resetuje...

Da...baš kao u naslovu. Tek jedan cigar zapalio, srknuo kafu. Mozak još nije u stanju obrađivati informacije i sve podatke, koje mu šalju oči i uši. Volim ovu fazu razbuđivanja, kada se motor zagrijava, radna temperatura tek treba da se uspostavi. Smog je, opet, poklopio grad. A neka je, ovaj merak mi ni on ne može pokvariti. Budite mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Ja sam ovjerio ovo prvo dvoje, sa liste...a uzbrdo brz, trenutno, nisam. Mada, nije isključeno da, ako bi sada potrčao uz Mojmilo brdo, ne bih ko flak stigao na vrh. Gore nema smoga, pretpostavljam.

23.11.2016.

Sarajevski tersluk i ostale mahane

Svi, veliki, koji su još tu, a i oni koji nisu na ovom svijetu....svi građani ovog grada, poznati muzicari, glumci, pjesnici, svi oni su znali reci, pa i sada govore, kako je Sarajevo najljepši grad na svijetu. Bezbeli da jeste. Al, isto tako, znali su reci, pa i sada govore, kako je Sarajevo čudan grad, dižu u nebesa druge, a svoje velikane ne cijeni..i da je svakom Sarajliji najteže proci baš ovdje, najteže je biti velik ovdje. Čudno, al pije vode ta teza. Nisam jednom sreo neke od njih, šetaju Ferhadijom, a niko ih ne pogleda, a ako i pogleda, dobaci koju. Ok, kad je zezancija kakva, toga uvijek ima, takav je duh ove raje. Šprdnja na račun njihovog cicijanluka, kao da im kobra iz novčanika viri..ili sve ostale zajebancije, sve je to dio kolorita ovog grada. No, bude tu i svega ostalog. Sad, šta je posrijedi? Neki tersluk, neka zavist, neka mržnja...? Možda ima svega pomalo, no ne bih rekao da je išta od tog kao pisano pravilo. Recimo, o pokojnom Pimpeku nikada nisam čuo nijednu lošu, dok je živ bio, a ni sada, kada nije s nama. Da, rekli bi neki, nije zgrnuo pare velike, ostao sa običnom rajom, nije se digao iznad ovog grada, a mogao je komotno, kakav je pjevač bio i kakva ličnost, dok vecina drugih jeste. Ne znam, nisam čuo nikada ni od Merlina ili Čole ili kojeg od njih, da su rekli da su veci od Sarajeva. Al znam, kada prave koncert ovdje, kad je neko dešavanje, privuku toliko ljudi sa strane, da je to ludilo. I svima dobro..ugostiteljima, trgovcima, svima. Lično, imao sam i ja nekad predrasuda, pa sam i osuđivao. A zbog čega, zapitah se jednom, a tada i prestah s tim. Sad je frka oko dočeka Nove godine, neke se cifre spominju, a treba se upitati koliko je to tačno i koliko od toga taj Merlin vrati ovom gradu, kroz raznorazne stavke. I dal se iko ikad upita dal taj Merlin pomaže, dal daje u humanitarne svrhe..Ne treba ad hoc osuđivati nikoga nizašto, pa tako ni njih. A zaista pije vode teza da je Sarajlijama u ovom gradu najteže uspjeti, lakše im je to postici u jednom Londonu, a kamol u gradovima regije. Odužih previše, a pretpostavljam da znate o čemu pričam. Svako ima pravo da ih gleda, sluša, čita, a isto tako i da ne gleda, ne sluša i ne čita. Za sebe mogu reci, da ih ne slušam sve, niti gledam, al skidam kapu i poštujem. Nisu veci od Sarajeva, al jesu dali doprinos, svako na svoj način, da ovaj grad cijene u regionu, u Evropi, u cijelom svijetu. Sad, svako ima svoje mišljenje o ovome, to je neiscrpna tema u ovom gradu, baš kao što je i pitanje jel bolje Sarajevo ili Željo. Za mene je Sarajvo, al da nema Želje, ne bi ni Sarajvo nikad ništa uradilo. I obratno.

22.11.2016.

Mufljuzi

Čuo sam ovu riječ, davno, pa mi ostala urezana. Pun je tramvaj bio, ko šipak, jedva se ugurah. I sad, nekako se uglavih iznad dvojice starijih, simpatičnih likova, koji su sjedili. Penzioneri, a po priči bi se dalo zaključiti da su bili neki profesori, baš su književnim jezikom govorili. Da, dijalog se vrtio oko politike, sporta, penzija, svega, kako to biva kod nas. Spomenuvši politiku, tadašnju situaciju, a uzgred, sadašnja je ista, pa i gora, jedan od njih je okarakterisao političare narodnim deputatima, mufljuzima na kvadrat. Sad, smiješno mi bilo to "narodni deputati", taj sam izraz poznavao. A za mufljuze nikada, a još na kvadrat. Pretpostavio sam da nije neki lijepi, ukrasni, epitet, koji ističe divne osobine neke osobe. Naravno. I hajd, ostalo mi to u uhu, da bi nedugo zatim, neko od poznanika naletio i razjasnio mi taj pojam. Elem, mufljuz...osoba sumnjivih moralnih kvaliteta, etička kurva, hohštapler, reklo bi se idealni epitet za pokvarenog muljatora iliti narodnog deputata. Istina, neko taj izraz koristi i da opiše nekog drugog, koji i ne drži posebno o svom vanjskom izgledu i čistoci. Baš ovaj poznanik mi navede primjer Del Boya, legendarnog starijeg brata iz Only fools and horses, sa dodatkom da je on, ipak, prefinjeni mufljuz, nevjerovatnog uma, utopijskih snova, a dobre duše. Kako uporediti Dela i mufljuze, vjerovatno se i oni profesori iz tramvaja ne bi baš složili. Kako god, koristim taj izraz, često. On mi je kao aneks, uz svako ime i prezime, koje se vrti svih ovih godina, od kojih nas glave bole i od kojih nam pritisak skače i zbog kojih idemo samo unazad. Mufljuzi. ne na kvadrat, nego na stotu, hiljaditu. Poslije svega, zgodno je upitati se kakav smo to narod kad nam mufljuzi sudbinu kroje? Ne da je zgodno, nego je jedino logično i ispravno pitanje. Šta smo, onda, svi mi, ostali?

21.11.2016.

Par slova o jednoj zemlji

Možda je o Bosni. Onoj Bosni, što pod Igmanom izvire, pa natapa srce zemlje, sve gore do ušca u Savu. Možda je baš o toj rijeci, mirnoj, dosta zagađenoj, nekad i plahoj, u jesen, pa tada štetu nanese..ne njenom krivicom, ne njenim hirom, nego našim, ljudskim, jer joj, od Vrela samog, dušu prljamo, vodu mutimo, virove zagađujemo. Možda baš o toj rijeci želim da pričam...Možda o Uni, nema joj ravne, ljepotom...ili o Neretvi, zelenoj, kanjonima vođenoj..Ne zaboravljam ni Drinu, a kako bih..ni Miljacku moju..Možda, pak, imam namjeru o planinama da pišem. Sa vrha na vrh, gledaju se, sve do jedne, naredane ko biseri. Neke su pitome, sve je pitomo na njima, takve stvorene. Neke su, još uvijek, poludivlje, pa i divlje, prkose čovjeku, svoj mir brane, srca im nedirnuta, šume guste. Još uvijek. Ima ih, masallah, od Grmeča, Kozare, nižu se do Dinare, pa srednju Bosnu nadvisuju, Vlašic predvodi..i Posavinu grli Majevica, grle i dolinu Drine, ne zna im se broj..i šeher je u zagrljaju tih ljepotica, sve do mora su, divne, prkosne, naše. Možda baš o njima želim...Možda želim i o jezerima, poljima, dolinama, kanjonima...O tome mogu, uvijek mogu. Duša puna, behara, cvjeta, mirom miriše, kada samo pomislim, kad zažmirim, a osjetim da su sve naše, samo naše.. Teško je izabrati, preteško je izdvojiti jedno. To znam. Znam, isto tako, da ne želim o ljudima. Bar sada, u ovom trenutku. Ne želim o nama. Kako da pišem o nama kad smo dopustili, kad smo se predali, kad smo počeli odustajati. Dopustili smo da budemo u situaciji da nam sudbinu kroje u nekoj zabiti, u nekoj vojnoj bazi. Predali smo se, jer samo sliježemo ramenima, glave obaramo. Ni glasa, ni šapata, a kamol vriska ili protesta. Odustajemo, čini mi se. Odustajemo i od ovih rijeka, od planina..odustajemo i od polja, dolina, kanjona. Odustajemo od svega vrijednog, a mrvicama se hranimo. Pa, kako da pišem o nama? Znam još jedno. Znam za sebe, a nije utopijski patriotizam, niti nostalgija, niti išta što bi neko mogao nakačiti, svezati uz ovaj tekst. Znam, jer tako je u srcu. Dopustio nisam, nisam se ni pitao. Predao se nisam, niti cu ikad. A odustati necu, dok god ova Bosna teče u meni, dok god oči hranim planinama, našim, dok god srce pjeva o dolinama, bosanskim, poljima i kanjonima. Nikad, za nikada, sve do sudnjeg dana.

20.11.2016.

Bjež'te u brda!

Ono kad gledate filmove o katastrofama, prirodnim kataklizmama..i u većini njih, ljudi bježe u planine, tražeći spas od vode, od meteora, od kojekakvih beštija, vanzemaljskih. Kako to, uglavnom, Hollywood plasira, riječ je o New York-u..ili Los Angelesu..Ok, bude baš dobrih, sjajno upakovanih i tehnički dorađenih, pa se daju pogledati. Tematika i poruka takvih filmova su, svakako, podložni raspravama, gledajući to iz filmofilskog, vjerskog, pragmatičnog ili bilo kojeg ugla. A meni...a meni uvijek dvije stvari na umu, dok gledam takve filmove. Tačno je ljudski strah, iskonski, od raznih stvari i pojava, najplodnije tlo za masovnu, medijsku, filmsku, koju god, okupaciju umova i njihovu eksploataciju i njihovu indoktrinaciju..Ništa jače od ljudskog straha nema, nijedna emocija ljudska. A tako je, valjda tako mora biti. A drugo...uvijek bi mi na um pao spot za Run to the Hills, Iron Maiden..onako, u humorističnom stilu urađen, iako pjesma obrađuje neku drugu temu. No, opet je tu bijeg u brda, spašavanje golih života od pošasti, ovaj put izazvane ljudskim zlom i glađu za dominacijom nad drugačijim i slabijim. Holywood je i ovu temu znao obraditi, al uvijek bi tu bio neki bijelac, koji bi spašavao Indijance, dal u plesu s vukovima dal u liku Old Shatterhanda...Ni strahovi, izgleda, nisu isti, niti se isto rangiraju. Baš kao i ljudi. Moraju se stvari čitati između redova, miješati crno i sivo, da bi se, donekle, prava istina spoznala. Odoh sada daleko, skrenuh sa puta, niz šljivike i livade. Imao sam neku poentu, al ih se sada nakupilo podosta. O filmovima, medijima, katastrofama, nametanju i sile i mišljenja, nepravdi..Prelijep je dan za filozofije, tako da ću se zaustaviti ovdje. O svemu, nekom drugom prilikom.

19.11.2016.

Jacob...Operacija "smilje", dio četvrti

Jacob. Taj starac, lažni prijatelj, izraelski igrač, pod krinkom arapskog multimilijardera. Baš nas je izlevatio, nismo mu mogli halaliti. Puni ljutnje, povrijeđenog ponosa, samo nam je osveta bila pred očima. Srecom, onoliko smilje, tone i tone, smo uspjeli složiti nekom liku iz Amsterdama. Naši kadeti su to odradili, tako da smo se mi mogli fokusirati na Pakistan. U Kabulu smo, avganistanskoj prijestolnici, samo prenocili, organizovali prevoz dalje. Kabul. Kakav poseban grad, toliko toga je izbijalo iz svakog zida, svake ulice. Slabo smo spavali, te noci, opčinjeni tim gradom. Odmah, čim smo granicu prešli, vođeni malenim Husseinom, kabulskim dječakom, opkolili su nas. Jacob je vec razapeo mrežu, formirao kamp za obuku, šatro talibanske grupe koja bi trebala uništiti Izrael. Naravno, cilj je bio prodrijeti u sve pore pakstanskog društva i na koncu, sve uraditi na slabljenju te nuklearne sile. Kako rekoh, cijelo vrijeme ovo pišem, pod kišom granata i pješačkog naoružanja. Zahvaljujuci obuci i velikom iskustvu, ukopali smo se, poput krtica, u jednom kanjonu, tako da nam ništa nisu mogli, dok su oni trpili sve vece gubitke. Sav arsenal naš, sve smo upotrijebili, bilesi i telepatske moci, koje smo počeli razvijati i usavršavati još od one misije u Argentini. Fazon je bio da se skoncentrišemo na jednog od njih, svi zajedno, tako da zavladamo njegovim umom i okrenemo ga kontra svojih. Willy je, samoinicijativno, razvio posebnu tehniku navođenja na niske strasti i poroke, sve koje postoje. Zanimljivo je bilo vidjeti ih i čuti kako se svađaju, dok kartaju, cugaju i potkradaju jedan drugog, lijeni za sve osim prežderavanja i lokanja. No, bilo ih je podosta, haman cijela brigada, tako da smo vec danima bili opkoljeni, iako smo ih na stotine izbacili iz stroja. Jacob je bio tu, mogli smo ga osjetiti. Danas smo odlučili da idemo u proboj. Idemo na klasični, partizanski, juriš, na fintu iznenađenja. Previše vremena gubimo u ovoj zabiti, čeka nas dosta posla i u Americi. Donald preuzima uzde, bice trzavica, od Kalifornije do Caroline. Na poziv mormonskih udruženja iz Jute, idemo tamo, kao placenici, da ih zaštitimo, mada još ne znamo od čega i od koga. No, prvo se moramo probiti iz obruča, opaliti par klempi našem bivšem ahbabu, pa nazad. Zora je tek pukla, kad smo krenuli. Vjerovatno bi Aleksandar..ili Napoleon..ili Romel..da su živi...Vjerovatno bi, bez daha, sve ispratili, cijelu bitku, zadivljeni...zaprepašteni. Razbili smo ih ko beba zvečku. Buduci da nas je naša PR menadžerka upozorila na činjenicu da imamo veliki broj maloljetnih fanova, detalje cu preskočiti, sem jedne stvari. Jacob, lažni Moustaffa, više nikad nikoga nece prevariti, niti poniziti. Do kraja života ce kartati sa pakistanskim nomadima, opijace se i razvaljivati domacom gandžom, nesvjestan svega oko sebe, a kamol toga da je nekad bio vrhunski špijun, vrhunski igrač. Willy ga je formatirao, programirao. Osveta je bila slatka. Idemo dalje. Predahnucemo malo u jednoj od naših baza u Bosni, pa preko bare. Lova od smilja je dobro podebljala naš račun, pa možemo sebi priuštiti par dana brčkanja u slanoj vodi. Đe god. Ostajte nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi!

19.11.2016.

Intro

Reklo bi se da je dobar uvod temelj kvaliteta, bilo da je roman u pitanju, bilo pjesma, šta god. Ne bih se složio da je to pravilo, sem u poslu, kada su organizacija i priprema zaista temelj svega. U umjetnosti, nema pravila, niti ih smije biti. Nikakvih ograničenja, nikakvih zakona. Lično volim romane, koji počnu sa zapletom, pa se radnja odvija unazad, pa odjednom blizu kraja, kada me pisac prosto za fotelju zakuca...ili neka pjesma...Da, toliko dobrih stvarki, u muzici, ima sjajan uvod, instrumentalu, pa se onda zakuha, sve eksplodira. Nešto oko toga misli oblijeću, dok ispijam jutarnju kafu, a jos pod dojmom od sinoć. Ono kad prof.Besim Spahić uzme gitaru i izvede sjajan performans. Šlag na tortu je bila interpretacija pjesme Žal od Šabana Šaulića. To je trebalo čuti. Bez voznog reda, bez pravila, profesor nam je donio šmek Francuske, kroz par šansonjera, pa podsjetio na šarm Ibrice Jusića, lepršavost Vajtine Lejle...E, njegov performans mi došao kao neka dobra knjiga, dobar roman, bez uvoda, bez pravila, a ostavio me pod dojmom. Ispeglah vas, a nije mi to bila namjera. Živi bili, zdravi i uzbrdo brzi!

17.11.2016.

Nek prođe ovaj dan

Nekakav težak, nikakav, siv, naopak dan. Bude ih, nalete ovako. Dođu da unesu nered, dođu da podsjete da postoje. Nek prođe, nek ode niz Miljacku, žaliti za njim neću. Sigurno. A bude ih, nalete nepozvani i neželjeni. Srećom, dovoljan je jedan, onaj lijepi, da ponisti sto ovakvih. Mišlju se bavih da razvežem sada teoriju, da analitički osvrt napravim, uz usporedbu sa uticajem fotosinteze na ovu trakavicu oko zakona o igrama na sreću, a gledano očima nekog običnog čovjeka, radnika, uzimajući u obzir jedan njegov, obični, dan. Bilo ružan, bilo lijep. I da, iskoristio bih, u toj analizi, sve elemente i parametre proračuna iz zakona termodinamike i nekih aksioma i teorema iz trigonometrije, sa posebnim osvrtom na novi album Metallice. Sve ovo bi mi pomoglo, da samo donekle napravim, koliko toliko, strucnu analizu jednog dana, relativnog pojma, baš kao što je i vrijeme relativno. No, možda drugi put...Nek prođe ovaj dan, a razglabaćemo o svemu nekom drugom prilikom.

16.11.2016.

U srijedu

Ono kada pogodite u živac, u žicu, u samu bit. Ono kad pogodite u samu srijedu. Ono kad nešto skontate, nešto spoznate, da je tako i nikako drukčije. Bez obzira, bilo bitno ili nebitno, nastupi neko olakšanje, baš kao kad se nečeg sjetite, što kopkalo vas je do ludila. Bude toga svakodnevno, ko kad je cijeli život, a ne samo jedan njegov dan, prepun odluka, prepun nekih situacija koje zahtijevaju odluku, koje zahtijevaju odlučnost. Zašto o ovome?Zašto baš večeras, zašto baš u srijedu? Pojma nemam, činilo mi se prikladnim za ovaj dan. Nisam danas donosio neke odluke, čini mi se. Slagah, ipak jesam. Prvu donesoh jutros, dal da ponesem koju mandarinu, jer su mi vec toliko dojadile. I odlučim. Pa, na pješačkom, dal da požurim da tramvaj stignem, pošto je mraz bio, da se ne bih mrznuo, a crveno upaljeno. I odlučim. Onda je bila dilema dal popiti espresso ili onu sa automata. Kafu. I tu, opet, donesem odluku. Pa onda...Toliko odluka i onih "međuodluka", u međuvremenu i međuprostoru, da vam se zanebesa kad o tom pomislite. Sad, dal su bile ispravne, to vrijeme razjasni. Što se mojih, današnjih, odluka tiče, smatram da su bile ok. Spucao sam mandarine. Stigao sam na tramvaj, nisam se mrznuo, niti je bilo policajaca da me kazne za crveno. Popio sam espresso, pa kasnije i onu sa automata. Na poslu vrijeme proletilo, dosta posla i bilo. Na pitanje, mamino, dal sam za jedan tanjir kupus čorbe, s mesom, odgovorio sam potvrdno. I sada, meditiram. Mozak tristo na sat radi, a tijelo lijeno, polumrtvo. Vidjecemo šta ce noc donijeti, al dosad sam pogodio sve u srijedu. Baš u srijedu.

14.11.2016.

Petnaesti na šesnaesti

Da. Danas je četrnaesti. No, želim par slova o petnaestom i šesnaestom, novembru. Sutra, kada bude taj petnaesti...i prekosutra, kada bude taj šesnaesti..Ima dana, ima datuma, koje rado dijelite sa svima. Pa vam drago što ih se i drugi sjete, obilježe se u širem krugu. Ima datuma, ima dana, koje dijelite samo sa jednom osobom. To pripada samo vama dvoma. Gdje god bili, šta god radili, vas dvoje, ti dani su urezani, ti dani su duboko u vama. Jedan od takvih, odnosno dva, petnaesti i šesnaesti, mjeseca novembra, su ispred. Vec je prošao šesti, a onaj dvadeset i treci i peti tek treba da dođu. Puno brojki. I neka ih. Bice ih još mnogo više, tako srce želi. Ah, da...toliko o ovom petnaestom, toliko i o šesnaestom. Toliko i o noci, koja ih je spajala i dijelila, te godine. Kako rekoh, samo par slova, a riječ jeste o tome da su to dani koji se ne dijele baš sa svima. Da mi oprostite, vi, rijetki, koji čitate. Želja mi, želja velika, da svi imate takve dane, takve noci. Da svi imate što više takvih dana, a i noci. Jeste. Danas je četrnaesti, al eto i petnaestog, pa i šesnaestog..eto i noci, koja ih spaja i razdvaja. A misli vec gore, plamen do neba.

13.11.2016.

Na ćošku

Gdje god da pogledate, dal u kući dal vani, mora biti neki ćošak. Ugao, kut. I uglavnom su nam poznati, naročito oni u stanu, ali i oni vani. Na ćošku su pubovi, pekare, taksi stajališta, na ćošku je mjesto okupljanja. Svi ih znamo, svi ih tako i zovemo. Mogu, dakle, biti lijepa mjesta, mjesta susreta, zagrljaja, osmijeha...mogu, isto tako, biti mjesta ružnih uspomena, mjesta sukoba, a mogu biti i simbol kazne i samoće, kao kad bi vas učiteljica poslala u ćošak, pred cijelim razredom. Elem, to je ćošak. I duše naše ih imaju..i srca naša. Njih poznajemo samo mi, osobno, ali i osobe koje uspiju toliko duboko proniknuti, koje toliko volimo da im to dopustimo, da ušetaju u sve kutove naše osobnosti. Sretni su, zaista sretni, ljudi čije ćoškove, one u duši i srcu, posjeti druga osoba. Za njih se, za takve, može reći da su voljeni, da vole. Ti ljudi, takvi, mogu reći za sebe da su spoznali, da su osjetili, da su dobili pravu ljubav.

12.11.2016.

Čempresi

Lijepi su. Navikli smo ih vidjeti u grupi, poredane, kako uljepšavaju avlije, okućnice. Čempresi. Ništa dušu, čovjekovu, ne ispuni i ne oduševi kao flora i fauna. Voljene osobe, dragi prijatelji, osmijeh djeteta na ulici, sve je posebno, čarobno. Al nekako, kad svemu ovome dodate i prirodu, predivnu, nevjerovatnu...to je to. Meni na umu čempresi. Neko zna zašto. Neko zna zašto mi osmijeh zaigra, kad ih ugledam. A duša puna. A srce puno.

10.11.2016.

Seljaci i papci

Uvijek se pravila razlika, ovdje kod nas, između papaka i seljaka. Seljaci su vrijedni, marljivi, poštenim radom stiču ono šta imaju. Papci su...papci. Papci mogu u srcu grada biti rođeni, al prožive život kao papci. Klocevi. Da, često se može čuti,joj jesi seljak! Neko to kaže nekom, jer ne zna razliku, a neko kaže, iako zna, al to koristi, često, kao pošalicu ili kao jednu od onih standardnih, slengovskih, rugalica. Tako se cesto čuje, na ulici ili bilo gdje, gotovo kao čuveno "ba". Dobro, ko zna razliku, papak nije, sigurno, a seljak možda. A, na umu mi ova distinkcija, jer me danas, izuzetno draga, bliska,osoba podsjetila na to. Kroz šalu. I znate kako to zna biti, kad vam ostane neki pojam, neka misao, kad s nekim razgovarate. Elem neise, ne budite papci nikada. Jednom ako takvi ispadnete, takvog će vas mahala i upamtiti. To se ne prašta.

09.11.2016.

I ŠTA SAD?

Uzeo Trump, lopatom, kako bi se reklo. Mirisalo je sve na to, pored beskrvne protivnice, opterecene aferama i bezidejnom politikom. Na halabuku i populizam, stari lisac ju je potukao do nogu. Ništa nisam gledao, čitao, svakako ce o tom svi mediji truniti mjesecima. Niti želim. Obama je sa svojim "Yes, we can!" ulio nadu, pa i meni, a kako je sve to spalo na "No, we can not!", a u svijetu nikad gore nije bilo, nikad više sukoba i ratova, tako su sve nade splasnule, u neku novu USA, nekog lidera, jakog i principijelnog, koji ce predvoditi svijet ka boljem sutra. I šta sad? A ništa, vala. Život se nastavlja, kako god. Jastrebovi iz Pentagona, udruženi sa istim lešinarima iz Rusije i ostalih sila ce, svakako, raditi kako su i dosad radili, sve s ciljem nekog profita, krvavog ali enormnog. Države ce se raspadati, ove male, bio Donald ili ne. Tako je , kako je. Valja nama živjeti, nadajuci se da cemo biti podaleko od očiju onih lešinara, da im necemo biti u fokusu. Inače smo najebali i mi. Opet.

07.11.2016.

Nova hefta

Wikipedia nam veli da je riječ hefta izvedenica iz turske riječi-hafta (sedmica). Hajd, znao sam to, čak tu riječ i koristim, u svakodnevnom govoru. Kod nas je, svakako, bilo da je bosanski, srpski ili hrvatski jezik, sve izvedeno iz germanizama i turcizama. Haman sve. Evo, još jedan turcizam. Sad cu morati dodati koju iz germanizma, da ne ispadne tendeciozno, da vučem na samo jednu stranu. Od tri. A za ovu četvrtu, u koju spadaju ostali, svakako se niko i ne počeše iza uha. Za bilo što. No, necu o tome, odmah mi pozli, iznerviram se, da bih si zabio šarafciger u čelo. Eto, sad i jedan germanizam. Šarafciger. Bar je ovo " ciger" germanskog porijekla-podrijetla. Sad cu stati, doci cu u situaciju da svaku riječ napišem na deset jezika, a to me smara, a još ponedjeljak, a tek počela nova hefta. Da, nova hefta. O tom pođoh vaziti, pa odoh u katakombe, lingvističke, zalutah u taj labirint, a iz njeg se teško iskobeljati. Zato cu ovdje stati i samo vam poželiti uspješnu i nafakali, ovu novu heftu-sedmicu. Budite dobri, zdravi i uzbrdo brzi!

06.11.2016.

The Evil That Men Do

Jedna od najjačih. Kako vrijeme odmiče, kako godine prolaze, sve je vjerodostojnija, sve nam govori. The evil that men do lives on and on....https://youtu.be/M6JpxDebokM

06.11.2016.

Vils

Družimo se, odavno, Vils i ja. Bude tu perioda, kad se i mjesecima ne sretnemo, pa se poželimo. Bude perioda, kada smo svakodnevno skupa. Sve od Mosta Olge i Suade, pa do onog kod Elektroprivrede. S proljećem je lijepo, ljeti je lijepo, no meni je na jesen najljepši. Vils. Kad ga, sve moguće, boje oboje, kad vjetar lišće kovitla, kad Miljacka nadolazi nakon sušnog ljeta. Potražim mir, u njegovom drvoredu, kad želim mir, a dobijem ga uvijek. Potražim i osvježenje, ljeti, u hladu njegovom, a dobijem ga uvijek. I s društvom ga obiđem, prevrnem kaficu, tu negdje u njegovoj blizini. Dugo se družimo, Vils i ja. Jedan od dijelova grada, zbog kojeg ga i volim ovoliko.

05.11.2016.

Još o smilju - Part Three

Jebi ga. Opet velim. Moustaffa, taj drčni starac, multimilijarder, izigrao nas. Smilje mu samo mamac bilo, da nas dovuče tamo, da nas podvrgne testiranjima i analizama, ne bi li saznao tajnu naših, smrtonosnih, moci, a i tajnu našeg oružja, nadaleko poznatog u svijetu. I naletili smo, ko naivci, vođeni ogromnom cifrom, koju nam je ponudio za to smilje. Elem, čim smo sletili, čim smo iz aviona izašli, oklopni transporteri s placenicima nas dočekaše i zarobiše. Vuk je tresnuo jednog glavonju, Šido je iskaratao još jednog, pa i sam sam lično razbio nos jednom od tih dripaca. No, bilo ih je previše, čak je i nekoliko tenkova bilo tu. Mojoj malenkosti slušalice bile na ušima, baš slušao neke stvarke od Skid Row-a, još iz aviona. Kako se to pomarisasmo s njima, one mi ostale na ušima. I zadnje čega se sjecam, prije nego popih kundak u glavu, bila je ilahija Kad procvatu behari...Kasnije ce mi Willy priznati da mi je snimio tu, dodao je na play listu, nek mi se nađe. I baš su mi i cvjetali behari, šljivik se budio, u mojoj glavi, a sve zeleno, mirisno, šareno poput tepiha, dok su nas onesvještene vozili u jednom od onih transportera. Ako ništa, zahvalan sam onom levatu što me zviznuo kundakom, donijeo mi je neke lijepe slike u misli. A vratio sam mu, ipak, pa i s kamatom, par dana kasnije. Bilo je svega, u tom vlažnom skladištu, ko zna na kojoj lokaciji. Ovaj put nemasmo one pilule, ali imali smo iza sebe ogromnop iskustvo, imali smo srca ko Trebevic velika. I glave tvrdoglave, bosanske. Petog dana, uspjeli smo u namjeri da se ispalimo iz tog pakla. Sannco je uspio od zrna pijeska, naših pljuvačnih žlijezda, pomješanih sa slanim zrakom, marokanskim, uz istopljene dijelove jedne viljuške, napraviti malu bombu, više psihičkog nego razornog dejstva. Fiknuli smo je kad su tog jutra došli po nas, na novu turu mučenja. To ih je iznenadilo, sjebalo. U par sekundi smo ih sve neutralisali, plesali smo ples smrti, dobro znani ples Ratnika svih Ratnika. Bez milosti. Moustaffa nam, ipak, izmakao, al smo njegov sef ispraznili i s tim novcem kupili povratne karte za Bosnu. Još u avionu, Kavazzi nam javlja da je Moustaffa u Pakistanu i da se ne zove tako, nego da je Jacob i da je jedan od najboljih agenata Mossada. Finta mu je da upadne na taj teritorij i da odradi neki posao za Izrael. Mi smo mu trebali zbog našeg oružja, naših moci.Da, samo sam pogledao kapetana, kojeg smo oteli, baš kao i njegov avion, a on je sam ukucao koordinate ka dalekom istoku. U Bosnu cemo se vratiti, al prvo da nešto raščistimo s tim Jacobom. Ovo sve, dakle, tipkam dok nas zasipaju minama, usred pakistanske pustinje. Nastavak slijedi. Ostajte nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi!


Noviji postovi | Stariji postovi