beats by dre cheap

Migranti

Ugledam ih, svakog dana u isto vrijeme, na istom mjestu. S posla krenem kući, uhvatim tramvaj ka gradu. U Nedžarićima na stanici su, uvijek u grupi od desetak, umotani u sive, humanitarne deke. Oko pet sati je poslijepodne, a ove oktobarske noći su već svježe, pohladne. Vjerovatno im negdje podijele te deke. Vjerovatno se spuste u Nedžariće čim završe proceduru prijave u onoj novoj zgradi kod aerodroma, gdje je smješten taj ured za poslove sa strancima i migrantima. I vjerovatno idu pravo na autobusku-željezničku stanicu, gdje hvataju prevoz za Kladušu i Bihać. I vjerovatno usput ganjaju varijante kako preći u Hrvatsku, pa dalje ka zapadnoj Evropi. Sretnem ih, dakle, svakog dana. Bude tu i djece i žena, ali su uglavnom muškarci, mlađi, radno sposobni, pa i vojno. No, šta mene to zanima, bitno je da su ljudi, da žele bolji život, žele nešto više od onog što su imali u dosadašnjem životu. Pa i od rata, svakako, žele pobjeći. Bježali su i naši ljudi, bježali od klanja, od zla, od ubijanja i paljenja. Bježe i danas, od lopovluka, očaja i beznađa. I šta sad mi trebamo? Ove ljudi peglati, zaustavljati, tući? Pa i pljačkaju ih, što ovi krijumčari koji ih prevoze preko cijelog Balkana, što policajci, naši i hrvatski, kada ih hvataju po njivama i šumama oko granice. Užas. Užas. Ljudi smo sve manje. A sve više zvijeri i bestidnici. Neće ovo na dobro. Ne može ovo na dobro. Nikako.

Dozvolite da se obratim
http://sarajevo1976.blogger.ba
24/10/2018 19:07