Neko voli probati, neko voli provjeriti sve prije nego što krene u nešto novo. Ja i nisam baš taj tip. Nek’ se zakotrlja, nek’ krene, onako kako osjetim, kako želim. Pa, biće…biće lijepo, biće fino, u hodu ću otkrivati, usput ću grliti, biti grljen. Bez proba ikakvih, pa eto i bez te generalne probe. Ispeh…
Dojade. I ljudi. I prostor. I vrijeme. I okolnosti. I tada…Tada preostaje trun slobode, onaj mali njen dijelić, kojeg ne zarobe ljudi, kojem ne naškode prostor i vrijeme, kojeg ne sputaju okolnosti. Eh, pa taj trun slobode nije na prodaju, taman za tonu zlata. Taj trun slobode kada izgubimo, izgubili smo sebe. I možemo se…
Zauvijek. Izgovori se ta riječ. Na zadnjem sjedištu auta, negdje u predgrađu, zamagljena stakla, između dva uzdaha, između dva poljupca, otme se oboma…u zanosu…u strasti. Olahko, naprasno, al’ izgovori se, dok svira radio, dok su ruke, dok su usne raspamećene…Zauvijek. Izgovori se ta riječ. U sali, pred svjedocima, prijateljima, dragim ljudima, pod blicevima foto aparata,…
Dozvolite mi. A i ne morate, ipak reći ću. Mislim da promijenio sam se. Ne tražim odobrenje, već odavno. Nekako jesam to radio, trčao drugom ugoditi, jurio i letio samo da drugom bude dobro. Pa ako šta ostane za mene, trun neki sreće, zadovoljstva, mira. Pa, ako ostane…Patetično? Sramotno? Glupo? Naivno? Vjerovatno sve od ovog,…
A, kako kad. Danas sam ruke nebu pružao. Širom. I oči otvorio, ljepotu svu upijao. Širom. Kako kad… Pa, odu, polete, u jednom trenutku. Misli. I ne branim im. Puštam ih. Tamo, tamo gdje lijepo im je vazda. Tamo odlete, gonjene baš tim plavetnilom neba i svom ljepotom koju oko taklo je. Kako kad… Pa,…
Tačno u onom trenutku kada je dan dotakao noć, u samom prasku zore, pukla je zolja. Ples je mogao početi. Visoravan, ta čudesno lijepa visoravan, se istog časa zapalila od detonacija. Rovove, već napuštene, su preskočili i jurnuli rubom šume. Vrh brda je bio cilj, ta šuma je krasila njegovo podnožje, a u tom trenutku…
Uličica, jedna od onih sporednih, mračnih. Zaudara urin, smeće, za oči grize. Ograjisati čim zakoračiš. Nema grada na svijetu u kojem nema ovakvih prolaza, kao stvorenih za zločin ili bilo koju vrstu razvrata i bluda. Na ćošku je kafana. Čujem onu staru od Jabuke…To mi radi…Heh, otkad je čuo nisam. Par pijanih, bučnih, glasova, tamo…
Čekam proljeće. Ne zbog pjesama, ne zbog otrcanih fraza i bezličnih oda buđenju života kojeg proljeće fakat predstavlja, ne zbog šatro romantike, niti zbog slatkorječivih postova ili prekopiranih citata po fejsbucima i čudima. Ne. Čekam proljeće, pravo proljeće. Sa suncem. Neka i kiša, onih proljetnih, mirise što donose, mirise što nosnice draže i dušu milinom…
Baš bezveze…jelde? Preživjeti svašta u životu, pa i taj usrani rat. Opsadu, tri i po’ godine, dovoljno je samo to bilo… Predeverati sve, pa i onaj postratni haos…a godine lete li, lete. I sve kontaš, sad će bolje biti. Mora bolje biti, zaslužili smo. Eto, mi, Sarajlije. Neću o cijeloj zemlji pričati, to se podrazumjeva…