Opet volim januar

Volim januar, zadnjih godina. Volim januar, volio sam ga kao dijete. Zimski raspust, Nedjeljni zabavnik, filmovi, sankanje na Mojmilu ili dole u A fazi, fudbal na snijegu s rajom…Šminka januar. Prava šminka bila. Baš sam ga volio nekada…
U onim narednim godinama, dvadesetim, a naročito u tridesetim, nekako smo pogubili vezu. Januar i ja. Ko kad je bio pun nekih radnih obaveza, tekućih, bio pun dosadnih protokolarnih dana, a i dalje kokuzan. Kokuzan je bio i ranije, no valjda dijetetu i nije toliko bitno jel iz kokuzne porodice ili nije. Opet je bilo snijega, opet je bilo Nedjeljnog zabavnika, opet bi mogli pucati lopte na snijegu, dole kod Velike škole. Pored kokuzluka, nekako su i smogovi bili dosadniji nego inače, dani su bili iritantniji, noći tupavije i niškorisnije…Do godina? Do perioda u životu, odluka nekih, đah dobrih đah loših? Do stanja duha u tom periodu? Da, vjerovatno zbog svega toga izgubismo tu vezu. Januar i ja. Dešava se to, otkako je ljudi, otkako je januara…jbg…
Ali, evo, u ovim četrdesetim…Veza se opet stvorila. Zaista jeste. Volim opet ovaj januar. Što zbog nekih dana, što zbog nekih riječi, trenutaka posebnih…što zbog nekog mira, unutrašnjeg…što zbog samih godina, koje se jesu nabrale i koje jesu i prokleto opekle, ali i čudesno milovale…Ali, veza se jeste vratila. Zaista jeste. Ok, nema više sankanja, nema zimskih raspusta, nema Nedjeljnog zabavnika, nema ni picigena na snijegu…Nema više tih stvari. No, ostao je isti dječak. Isti, isticijati. Koji je prespavao neke godine, pa tako i neke januare. Ali, koji se probudio. Isti onaj dječak koji je jako volio januar. Taj isti dječak se vratio. Noći januarske nisu više tupave, nisu beskorisne, besmislene. Dani nisu više toliko dosadno, toliko monotono iritantni. Strast se vratila, strast se vratila s dječakom koji je volio januar. Volim opet januar. Volim biti kakav sam bio. Volim strast u sebi koja me je probudila, koja mi je i januar vratila.
Volim januar, zadnjih godina…Volim opet.