Htjela me je pojesti, čovječe…

Ma šta hoćeš? Ne vjeruješ? Čitaj mi sa usana, evo…daj, goni se u k….c!
Kažem ti. Htjela me je pojesti, čovječe. Tri put’ se bubnemo kod nje, a ne računam ono u haustoru. Ja ba, četiri puta…i šminka…Spucamo onu drvenu pizzu, maznemo flašu vina. Pod tušem sam opet budalesao, no sestra je nazove u po frke…Ode u sobu, a ja se raspilavio u kabini. Vratim se, ona zakovrnula. Zaspala. Šta ću, pokrijem je. Upalim tv. Taman onaj završni dio Avatara. Usput pocijepam pola Jadra i big pack čips. Ona komirana. Jbg…Sove i mene napale. I zavalim se pored nje. A dobra je, znaš. Onako čusta, ima je svugdje. I fino miriše, to sam u kinu osjetio. Kad me je zgrabila u onom mraku. Kao da sam zadnji frajer na svijetu, ko u onom starom filmu. Jes’, fakat dobro miriše…I valjda me tako i prenijelo, zaspao sam.
Sad kad vraćam film, znam da sam nešto gadno sanjao. Neko me ganjao, trčao sam, izbezumljen, Velikim parkom. Nikako da do glavne ulice siđem. Čujem ja i auta, tramvaj…vidim i ljude dole, al’ nikako, ‘bem mu, da izađem iz parka. I odjednom sam u nekakvom helikopteru. Jimi Hendrix praši solo, čujem sa zvučnika, oko mene vojnici. Pilot psuje kao kočijaš, sve po spisku. Nekome. Zbog nečega. Ovaj jedan pored mene dere iz nekog mitraljeza, dole po šumi. Vidim šumu ispod nas, kraja joj nema. I u po’ frke, nešto prema nama sijevnu, kao munja. Samo sam zažmirio. Kao da je i Hendrixov solo stao u tom trenutku. Hja…Trznem se, ona me grli. U nekom čamcu, na nekoj rijeci. Egzotika. I erotika. I romantika. Ljubi me, do daha ne mogu da dođem. Baš navalila. I ne opirem se. Fino mi, jbg. Kako rekoh, dobro miriše…baš dobro miriše. I usne joj mekane, ruke joj tople. Tako mi dobro, čini mi se da ću je zaprositi. Tu, u čamcu. Tu, na rijeci, velikoj, bezimenoj. Tu, u suton. Tog trenutka novi fleš. Svezan sam. U usta mi nagurala neku krpu. Znojim se jako. Ne mogu, ba, maknuti. Na stolu vidim lignje, morske plodove, hrpa cijela. Povratio bih da ikako mogu. Ne volim lignje, niti te morske travke…Vidim nju. Tako je ružna. Dlakava. I ne miriše, ba, osjetim joj dah dok mi govori. Da će me pojesti. Da će me tako slatko pojesti, jer je gladna kao vučica. I da me mjesecima mjerka, da joj se sviđa što sam se malo i ugojio. Jer, baš je gladna pravo. Čujem u daljini, možda iz stana iznad…čujem Jale, Bube, Senide…poput posmrtnog marša…Uhvatila me u Velikom parku. Pa sam joj nekako pobjegao. Kontam tako u glavi, dok ona sprema escajg. Mora da nas je ona srušila nekim stingerom, tamo iznad vijetnamske džungle. Hja…i kontam, mora da je neku manekenku unajmila da me obrlati tamo na rijeci, u onom čamcu. Da. Sto posto. Popio sam neku rakijicu, ona mi je lično nasula. Drogirala me. I dovela me sada u svoj stan, svezala me. I sad će me pojesti. A prilog su ljigave lignje i još ljigaviji morski plodovi. Gotov sam. Kakav neslavan kraj ovakvog momka, ovakve momčine…
Ma, vjeruj mi…Evo, čitaj mi sa usana…Htjela me je pojesti, čovječe. Ja ti kažem. Gledao sam je, tako slatku, dragu, umiljatu. Cijelo veče je bila tako draga, pametna, cijelo veče me je zavodila. U kinu, ali i kasnije u restoranu. I tako fino mirisala. I tako sam je poželio, svu. Ali, ne dam se ja…ne dam se ja tako lahko. Šta treba, da završim kao glavno jelo? Da me sveže, da me pati, da me na kraju pojede? Sve sam to vidio, unaprijed, tačno sve šta će se desiti. Džaba joj ta lažna umiljatost, ta izvještačena dragost, džaba joj taj fatalni pogled, one usne, one ruke…Ne. I ne. Par otrcanih, ali uljudnih, fraza na kraju dejta. Pozdrav i obećanje da ću je nazvati. I trk do auta, po gasu, kroz crveno na svakoj raskrsnici. Naručiću pizzu. Imam cijeli Jadro. I litar kole. Pogledam neki film. I u krpe. Pa ja…šta sam trebao? A i peh sam, kako nikada da potrefim neku finu? Kako nikada da nađem srodnu dušu? Baš sam maler. Vjeruješ li mi sada…konju?