Kada umoran sam.

Smijem li ja reći, nekad, da umoran sam. Jako. Baš sam umoran. Smijem li reći da čeznem za odmorom. Onim pravim odmorom, kada mozak na pašu pustim. A sva čula prepustim užitku, suncu, nebu, prirodi. Hedonistički. Sebično. Gladno. Željno. Trun života kada za sebe otmem…Smijem, valjda, poželiti da pobjegnem, da uteknem. Bez objašnjenja, bez pojašnjenja, bez izlika, bez opravdanja. Ovi bliži znaju, oni me znaju i ne pitaju, ne upitkuju. Kada čuju da sam negdje na Treskavici, sam, samo s ruksakom na leđima, samo odmahnu rukom. Kada čuju da me viđaju ljudi negdje na Vilsu, negdje na onom potezu od RTV doma pa prema gradu, oni znaju. I opet, samo odmahnu rukom. I ok. Razumijemo se. Znaju da mi to godi, takvih dana, znaju da uživam i da mi ništa ne fali. Samo me ruže što ne nosim onu bočicu nitroglicerina sa sobom. Samo me ruže što se sam verem vrletima Visočice ili Bjelašnice, glupo je to, vele. I ludo. Samo me ruže što i dalje sam skitam, što vrludam, što srce ne predam nekoj. Ok. Razumijem i to. Prijatelji su, vole me. Ali, opet s mjerom, ne pretjeruju, ne čude se. Znaju me. Sve što radim i sve što želim, ne mora imati poseban razlog, sem onog kojeg srce stvori. Bez planiranja, bez strategija, bez igrica. I ok. Zato mi i jesu prijatelji.
I eto, umoran sam, da kažem. Jako sam umoran. I brzo ću ja gore u brda. Samo s ruksakom na leđima. I ok. Ponijeću bočicu nitroglicerina. I ok. Gledaću da ima nekih ljudi u blizini, da ih golim okom vidim, da nisam baš sam. I ok. Paziću se, neću siliti. Na planini se, doduše, nikada i ne silim. Samo se prepustim. Ona me zagrli, ona me čuva, ona mi svu ljubav vraća.
I kada se spustim u grad, kada se vratim, biću kao nov. Biću resetovan. Neću biti umoran. Neću biti nemiran. Kao što jesam sada.