Da ti o Sarajevu kažem, buraz…

Baš bezveze…jelde? Preživjeti svašta u životu, pa i taj usrani rat. Opsadu, tri i po’ godine, dovoljno je samo to bilo… Predeverati sve, pa i onaj postratni haos…a godine lete li, lete. I sve kontaš, sad će bolje biti. Mora bolje biti, zaslužili smo. Eto, mi, Sarajlije. Neću o cijeloj zemlji pričati, to se podrazumjeva da su svi u ovoj zemlji očekivali i nadali se boljem. Ovaj put izdvajam grad, naglašavam ovaj grad, lijepi, najljepši na svijetu. Grad u kojem sam rođen. Sarajevo, buraz. O njemu ti pričam. Baš je bezveze, baš je ružan ovaj osjećaj. Biti svjestan kakvu kasabu mufljuzi od grada, nekadašnjeg, olimpijskog, napraviše. Svjestan jesam, jebi ga. I boli me, boli me toliko da su se upalile i ponovo prokrvarile sve rane iz devedesetih.
Jedni ga jednom napustiše, pa ga rušiše s Trebevića. I pališe ga. I ubijaše sve na njegovim ulicama, bez milosti, bez truna ljudskosti. Drugi ga iznutra opljačkaše, obogatiše se na nesreći, na jadu, na tragediji kojom je ranjena ova dolina, zlatna, a tako i svi njeni ljudi. Treći ga, ovih godina, u kovčeg trpaju, mrtvački. I u isti taj kovčeg, mrtvački, eksere zabijaju, što ni zlikovcu Eugenu Savojskom nije uspjelo, niti krvolocima s čuka oko grada onih devedesetih. A u međuvremenu, Sarajlija sve manje ovdje, a sve više po bolnicama i bauštelama i restoranima i fabrikama širom svijeta. I ovo što je ostalo Sarajlija…uglavnom ćute. Nema više ni ljutnje, nema prkosa, nema reakcije. Ostala neka šprdnja, neka zajebancija naša, po kojoj smo i poznati. I koju prosipamo među sobom, u našim malim svijetovima u koje smo se povukli. I šprdamo se sa svima, od tog idiota Eugena, turskih begova, austrougarskih činovnika, Principa, kralja Petra izdajnika, ustaša, četnika, partizana, pa do ovih današnjih mufljuza koji nas u kovčeg trpaju. I šprdamo se, blejimo, a satrali nas, a protjerali nas, a ponizili nas, a pokrali nas, a išamarali nas, ba. Bezveze osjećaj, jelde, buraz? Meni jeste. I boli me, ba. Boli me. I jedina pravda…jedino što me tješi je činjenica, je fakat da ćemo svi pod zemlju, biće nas po mezarjima, grobljima, od Vlakova do Faletića. I mufljuzi, ali i mi što ćutimo mufljuzima. I taj Eugen je mandrknuo, a Miljacka nastavila da vijuga ovom dolinom, zlatnom. I svi oni šatro begovi i age, kao i oni činovnici austrougarski, svi oni nestaše, zemlja ih progutala, a grad ovaj, ipak, ostao. I Luburićeve ustaše razguliše, kao i četnici sa Vučje Luke, svi oni kostima zločinačkim truju zemlju decenijama, a Sarajevo je tu i dalje, buraz. I partizani, ni njih više nema, polažu račune i za dobro i za loše što ovom gradu napraviše, tamo negdje na drugom svijetu. I ovi će mufljuzi nestati, ponijeće sa sobom samo svoj papanluk u trenutku kada svoje sitnošićardžijske duše budu ispuštali. Nestaće i nas, koji evo ćutimo. Da, umorni, izmrcvareni, izjebani…ali, eto, ćutimo. Nestaće i nas. Ali, Miljacka će teći…sve dole do ušća u Bosnu. Miljacka će teći, buraz, a ovaj grad će opet imati ljude koji ga zaslužuju. Hoće. I to me tješi. Jedino me to tješi, buraz moj.