Proljeće čekam.

Čekam proljeće. Ne zbog pjesama, ne zbog otrcanih fraza i bezličnih oda buđenju života kojeg proljeće fakat predstavlja, ne zbog šatro romantike, niti zbog slatkorječivih postova ili prekopiranih citata po fejsbucima i čudima. Ne. Čekam proljeće, pravo proljeće. Sa suncem. Neka i kiša, onih proljetnih, mirise što donose, mirise što nosnice draže i dušu milinom hrane. Ali, čekam pravo proljeće. Bez ovih vjetrova studenih, bez susnježice koja više novembru priliči. Fino, mirisno, pravo proljeće čekam. Da me pokrene, da me vine u oblake, gore visoko, da me probudi. I neću tuđe pjesme čitati, svoje ću stihove pisati. Umoran sam, vala, od tuđih pjesama, koliko god da su te, nečije, čudesne i čarobne. Da, sam ću svoje pisati. U šumi, na visoravni, s ruksakom na leđima. U parku, na klupi, pa i gore na onom zidu na Vilsu, a pogled puca skroz do Hreše i desno do samog vrha Trebevića, dok Milja vijuga svojim koritom, valja se ka zapadu. Ne moram ih ni pisati. Stihove. U glavi se oni sami redaju, slažu, mozaik veličanstven, melodija savršena, harmonija nestvarna. Takvo proljeće čekam. Pravo proljeće čekam. Ne mirujem ja ni zimi, da se razumijemo. Ali, podivljam s proljećem. I sve ovo u sebi, što se preko zime nakupi, a zime su bosanske baš duge, tada sagorjevam. S proljećem. I čekam. Iščekujem. Samo čekam da pukne jedna zora, vedra, čista, proljetna. Da poletim. Fali mi, jebi ga. Fali mi lutanje moje.