Dozvolite mi. A i ne morate, ipak reći ću. Mislim da promijenio sam se. Ne tražim odobrenje, već odavno. Nekako jesam to radio, trčao drugom ugoditi, jurio i letio samo da drugom bude dobro. Pa ako šta ostane za mene, trun neki sreće, zadovoljstva, mira. Pa, ako ostane…Patetično? Sramotno? Glupo? Naivno? Vjerovatno sve od ovog, jer sam u jednom trenutku, u jednom periodu svog života shvatio…i spoznao. Vjerovatno baš one noći, na krevetu, u bolničkoj sobi Centra za srce. Onakav, svezan onim drenovima, nikakav. No, živ. Živ. A dlaka je falila tog jutra da i ne budem više. Živ. I kontam, razmišljam cijelu tu noć. Čujem kako sestra odleti hodnikom kad je neko zovne. Čujem i auta, dole na glavnoj, Vojna bolnica je u samom srcu Sarajeva. Čujem i srce svoje. Kuca. I kuca. Valjda s nekim razlogom, ono kuca, ono lupa i dalje. Pa, jel? Da nema smisla, da nema razloga da ostanem ovdje, ono bi skroz stalo tog jutra. I kontam, razmišljam cijelu tu noć. Šta želim? Šta ja želim? Pa, znam to. Znam svaku želju svoju. Znam ih otkako se rodiše u meni, hranim se njima i dišem zbog njih. Pa, zašto…zašto onda ne radim ništa, zašto samo ramenima sliježem, dok mi svi okolo aplaudiraju i dok me po ovim ramenima tapšu, jer dobar sam, jer fin sam. A ja…a ja nesretan. Nesretan, a srce golemo, a toliko toga želim si i toliko toga želim i svijetu dati, pokloniti. Nesretan, a sretan želim biti. Čovjek sam kao i svaki drugi, niko ne želi jadan biti, čemeran, niko ne želi životariti.
Mislim da promijenio sam se. Sada snove svoje sanjam. Ne tuđe. Sada pjesme svoje pišem. Od tuđih umoran sam. Sada odobrenje ni od koga ne tražim, da kažem, da ispričam, da svijet cijeli zagrlim. Sretan želim biti. Sretan, po svojoj mjeri. I neka je i skromna i neka je i sramežljiva i neka je i naizgled nemoguća ta svaka moja želja, svaki taj moj san. No, sanjam ih, sve te svoje snove. I želim ih jako, sve te svoje želje. Ovaj put sebe izdižem iznad svih, a ko voli me biće mu drago, a ko voli me slaviće moj povratak životu. I planina…i sve oko mene što dah mi otme iz grudi…i žena, koja doći će, koja će me zagrliti, koja će me vidjeti pored sebe i koja će zato biti voljena kao što nijedna nikada nije. Doći će, ne sumnjam.
Mislim da promijenio sam se. Ne. Ja sam se sebi vratio. Jesam.
Vratio sam se. Jesam.
nice 🙂
Olala Gracias 🍀 Prokoško jezero…pozz😀
Najvaznije je biti svoj.
Da. Vjerovatno i jeste najvažnije. 👍
🍻
Cheers 🍀
Kažu da je lijepo na Prokoškom. 😀 Ja znam i ljepših mjesta. :))
Je li uvijek treba “nešto” da nas trgne, da nas probudi?
A izgleda da treba. Tako bar ispada…Ljepše bi bilo, kontam, da se ne moramo nikada trzati, buditi, da smo uvijek poput Petra Pana ili Alise iz zemlje čuda…al eto…nikad nije kasno…😀
Sad nema nazad… Sebi si se vratio:))
Nema više nazad. Samo naprijed. Da. Pozz tebi 😀
Uh dirnuo si me. Drago mi je da ta dlaka nije presudila da ne dobiješ drugu šansu. Sada se posveti sebi. Zamisli gdje bi našoj sreći i zadovoljstvu bio kraj kada bi znali tačan datum kada odlazimo s ovog svijeta… Zamisli koliko bi više cijenili i sebe i trenutke koji nas snalaze… Nažalost, većini nas su i potrebni ti bliski susreti sa S…. da spoznamo svoju vrijednost i cijenu sreće.
Sebična…👍👍👍
razne poteskoce su tu da nesto naucimo. u sreci ne ucimo ( sem onog da to stanje trebamo cijeniti ). nema razvoja.
neki ljudi cak i poslije poteskoca nista ne umiju nauciti. ostaju isti cio zivot.
ti jesi naucio… puno toga… i drago mi je zbog tebe da je tako.
Kako rekoh, mislim da jesam. I naučio. A i vrati se sebi. Hvala, uljezice…🌻🌻🌻
Ljudi se uce dok disu -bitno je raditi na sebi i bitno je spoznati sebe. Bitno je rasti ali ne mozemo rasti ako dozvolimo drugima da nas nazaduju u tome -zato je divno znati da se ljudi vrate sebi i pocnu rad na sebi. Sretno u tome .
Drug, samo se pazi i dobra je odluka vratiti se sebi, znam kako je ružno bez sebe!
Pozdrav, Bandida…Ružno je, jeste, ne biti svoj. Dokazano. Pozz veliki tebi 😎