Zauvijek. Izgovori se ta riječ. Na zadnjem sjedištu auta, negdje u predgrađu, zamagljena stakla, između dva uzdaha, između dva poljupca, otme se oboma…u zanosu…u strasti. Olahko, naprasno, al’ izgovori se, dok svira radio, dok su ruke, dok su usne raspamećene…
Zauvijek. Izgovori se ta riječ. U sali, pred svjedocima, prijateljima, dragim ljudima, pod blicevima foto aparata, dvoje se zavjetuju. U dobru i zlu. Zauvijek. Možda opet olahko, možda opet naprasno, izgovore tu riječ, samo čas prije potpisa, samo čas prije aplauza, samo čas prije pijanog vriska starog svata.
A ne mora. Ne mora se nikad izgovoriti. Ako srca dva to znaju, ako se ruke sretnu, ako se usne spoje…To je zauvijek. Niti je olahko, niti naprasno, jednostavno je zauvijek. Baš kao drhtaj, baš kao uzdah voljenih, u polutami doma, ljubavi veličanstvenost dok slave, vječnost kada oboje zazivaju…a srca lupaju, ludo lupaju. To je zauvijek.
Zauvijek.
nekad covjek zeli, ima potrebu da kaze a i da cuje.
a koriste se rijeci kao puko sredstvo a ne kao otkrivanje unutarnje tajne sto se cuti.
ljudi su ljudi… rijetka su iznenadjenja.
Da. Rijetka su iznenađenja. Šteta što je tako, u suprotnom bi svijet bio puno bolji…i ljepši, uljezice…🌻
Rijec “zauvijek”je danasnji klise a u biti to je zaista ovo sto navede ,posljednje. Zauvijek -treba da bude cisto i divno u ime svih onih posebnih ljubavi, kao takvo treba da odise jednostavnoscu i da bude prozeto neprocjenjivoscu .
Baš tako, energijo kosmička….😀👍
Rijetko je Zauvijek.
Slažem se da treba jednakost staviti između rijetkost i zauvijek. Kako god da ispadne, zauvijek je.😀